S desne strane kroz prozor gledam sunce kako prži travu u vrtu i kosilicu spremnu za akciju, a s lijeve hladnjak za vino iz kojeg, kroz staklena vrata, proviruje boca pjenušca. Taman je ohlađen, a i čaše su blizu. Nisam dugo dvojio. Izabrao sam taj talijanski pjenušavi “sokić” Marsuret Prosecco V.S.A.Q. na užas bakhove snahe, s kojim sam se suočio kad se vratila s posla. I nisam požalio.
Prosecco nema veze s našim prošekom. Riječ je o sorti grožđa od koje na sjeveru Italije rade mahom masovna pjenušava vina. Pjenušci obiteljske vinarije Marsuret ipak nisu masovni. Ovaj extra dry prosecco ima 13 grama šećera po litri, ali slatkoća mu nije dodavana, nego potječe od neprovrelog šećera pri proizvodnji osnovnog vina. Grožđe je iz obiteljskog vinograda u okolici Trevisa.
Vino je pekrasno za pijuckanje tijekom toplog ljetnog poslijepodneva. Lijepo perla sitnim mjehurićima, fino miriši po zelenim jabukama i slatko je taman toliko da ne počinje izazivati žeđ nego je gasi. To je jedno od onih vina kojima ne treba hrana kao par. To ne znači da neće prekrasno “leći” uz štrudl od jabuka s finim sladoledom od vanilije, ali i dobru tjesteninu ili bijelo meso s umakom od ne preslanog sira neutralnog mirisa, primjerice.
Vinariju je Agostino Marsuret osnovao prije Drugog svjetskog rata u gradiću Valdobbiadene kraj Trevisa u talijanskoj regiji Veneto. Mjesto je stisnuto između brežuljaka prepunih vinogradima, a poznato je baš po pjenušavim vinima frizzante i prirodnim pjenušcima. Djed Agostino počeo je raditi pjenušce šampanjskom metodom druge fermentacije u boci. Unuci Giovanni, Walter i Hermes danas koriste charmat metodu, što znači da mjehurići “nastaju” u tankovima. To omogućuje i relativno niske cijene Marsuretovih pjenušaca. Ovaj u online vinoteci vino.hr stoji 75 kuna. Proizvode još pet pjenušaca različitih slatkoća i svaki iz drugog vinograda. Moram priznati da sanjam lijepo kušanje svih šest Monseratovih pjenušaca u njihovoj vinariji. Tamo sigurno neću trebati kositi travu.
blog.vino.hr
Piše Bakhov sin Ivo Kozarčanin
Naslovna slika
Pjenušac za ljetno poslijepodne (a može i zimi)
1. kolovoz, 2010.Nova zvijezda ’starih’ vina
31. srpanj, 2010.
Bijeli pinto, kako Zdenko Šember iz Pavlovčana kraj Jaske naziva svoje bijele pinote, iz 2005. bio je jedna od zvijezda prijateljskog kušanja vina uoči godišnjih odmora u Samoboru. Zadatak su bila odležana vina i svatko je donio pokoju bocu iz svoje arhive. Skupilo se vina od 1990. do 2005. iz Hrvatske, Slovenije, Francuske…, a odskočilo je jedno od najmlađih. Taj bijeli pinot, Šember je macerirao 15 dana i držao godinu dana u bačvici. Vino s 12,5 posto alkohola izvrsno je uglađeno, au ovoj dobi, s pet godina, u punoj je snazi. Vidi se to po drugom Bijelom pintu, onom iz 2002. kojem je najbolje vrijeme već prošlo.
Iz Šemberova podruma (na slici sa suprugom Ivankom) došao je i izvrstan chardonnay 2004. Odnjegovan šest mjesei na kvascima, ležao je u drugi puta korištenoj bačvici i “postaop” školski primjer kako koristiti barrique. Osjeća se da rveta ima, ali arome hrasta nisu jače od vinskih. Šemberu treba zahvaliti i na prekrasnom crvenom veltlincu iz 2005. Šteta je samo što tog vina nema za ozbiljnu prodaju.
Odličan dojam ostavili su neki favoriti, prvenstveno Tomčev rajnski rizling iz 1998. koji je zaradio aplauz nakon kušanja. Bolji je nego prije godinu-dvije kad smo ga probali, a Tomislav Tomac skromno kaže kako kvaliteta tog vina nije zasluga njega ni oca Zvonimira.
Dogodilo se. Isprva je bilo strašno kiselo, gotovo nepitko, sad je izvanredno Vidimo da rizlinzi Plešivice mogu živjeti i 10 do 20 godina, rekao je Tomislav. Iz iste je berbe i njegov prvi rose pjenušac, mješavina portugisca i chardonnaya, kojeg je skinuo s kvasaca pola sata prije polaska na ovo kušanje početkom srpnja 2010. To je vrlo lijepo vino bez dodatka ekspedicijskog likera koje je i danas svježe, iako ima punih 12 godina. Odličan dojam ostavili su i kutjevački rajnski rizling iz 1990. te rizling Mambourg Pierea Sparra iz Alsacea. Nazvali su ga “benzinskom crpkom” po snazi tercijarnih petrolejskih aroma
Neki drugi favoriti, pak, razočarali su. Ponajprije chardonnay mersault 1997 vinarije Ropiteau koji spada u premier crus, dakle drugu po kvaliteti apelaciju Burgundije. Lijepo je vidjeti da se možemo nositi s najboljima, a teško čekati sljedećupriliku za uživanje u ovakvim vinima.
Vrane neće plavac mali
30. srpanj, 2010.
Prvih 80 kilograma plavca malog nabrao je 2009. vrbnički vinar Anton Katunar. Plavac je, s mnogim drugim sortama, sadio u svom novom vinogradu kraj Baške, a u trenutku berbe imao je 128 stupnjeva sladora po Oechslu. To znači da može imati i 17 posto alkohola, a dovoljno je i za, primjerice, izbornu berbu bobica ili ledenu berbu. Na trsu je ostavljao najviše tri grozda i ukupno imao manje od kilograma grožđa. Smije se kad se sjeti da vrane jedino plavac nisu pojele, ostalo su mu mlado grožđe poharale. Prvu pravu berbu u vjerojatno najsjevernijem nasadu plavca malog Anton Katunar imat će 2010. godine.
S Enjingijem je i u srpnju Božić
30. srpanj, 2010.
Kad već nije usput svako malo svratiti do Vetova kraj Kutjeva na kušanje vina Ivana Enjingija, stari kutjevački vinski majstor svako malo svrati do Zareba s pokojom bocom i redovito oduševi. Ovaj put, 29. srpnja 2009., neka su vina došla i prije njega. I hvala Bogu da je bilo tako jer je on kasnio zbog nevremena. Čekali smo ga uživajući u fenomenalnom rajnskom rizlingu kasne berbe 2006. Vino ima svježinu kao da je iz prošle ili najkasnije pretprošle berbe, a istovremeno je elegantno i zaobljeno i po tome se vide fine godine. Ima 14,2 posto alkohola, a najljepše kod njega je to što se čini da još nije dosegao vrhunac. Taj zreli rajnski već sustižu dva britka mladića. Jednako snažan, ali reskiji i “zeleniji” rajnski je iz 2008. U njemu se još manje osjeća visoki alkohol za ovu sortu i gotovo da bi mogao biti poslužen kao ljetno vino. Najmlađi “brat” ovog trija, rajnski berbe 2009., ima 13,2 alkohola i kiseline zbog kojih zasigurno spada među najbolja vina za terasu u sjeni stabala tijekom vrućeg ljetnog poslijepodneva. Taj rizling bio je, uz graševinu berbe 2009., i povod za ovo kušanje u Vrutku 30. srpnja. Prva su to Enjingijeva vina s eko markicom.
Još 1972. jedan me talijanski vinar “zarazio” razmišljanjem o ekološkoj proizvodnji. Desetak godina kasnije uspio sam dobiti tzv. zeleni znak kojim se u bivšoj državi označavala ekološka proizvodnja. Od berbe 2009. sva će moja vina imati oznaku eko. Novost je i navojni čep kojim ću zatvarati svježa vina za brzu potrošnju. Ona prava, puna vina ipak moraju ležati pod dobrim plutenim čepom, ispričao je Enjingi.
Predstavio je i Crno Venje, dugoočekivanu mješavinu crnog pinota, cabernet sauvignona, merlota, zweigelta i frankovke berbe 2003. polusuho vino s 14,7 posto alkohola kojim će mnogi ljubavnici nagovoriti svoje ljubavnice i na ono što im prije čašice tog vina možda ne bi ni palo napamet.
Ponudio je i bijelo Venje 2004. koje će na tržište najesen. I to je mješavina pet sorata, kasnih i izbornih berbi graševine, rajnskog rizlinga, mirisavog traminca, sauvignona i sivog pinota. Berbom 1998. osvojio je titulu svjetskog prvaka u ocjenjivanju britanskog Decantera. To je vino malo tko pio, jer ga Enjingi nije ni pustio na tržište. Pile su se dobre berbe 2002. i 2003. Pit će se, dakle, vrlo brzo i 2004., a kušali smo i berbu 2006. Vina za to Venje još su u bačvama, svaka sorta u svojoj, a vino sljubljeno samo za ovu priliku već je sad izvanredno. Za nekoliko godina mogla bi ga dočekati sudbina svjetskog prvaka iz berbe 1998. Njega je Enjingi napunio u boce i spremio u podrum za prijatelje koji znaju što piju. To bi, sad se čini, Venje 2006. i zaslužilo.
I kad su svi pomislili da je kraj, Enjingi je rekao: Čekaj malo! I pokazao zašto s njime i u srpnju može biti Božić. Izvadio je tri bočice s improviziranim etiketama ispisanim rukom. Prvo je potočio izbornu berbu 2006. rajnskog rizlinga sa 16,5 posto alkohola. Vrlo fino vino u kojem se plemenita plijesan lijepo izmiješala s mirisima dunje i marelice. Posljednji je bio traminac iz 2004. s nevjerojatnih 19,2 posto alkohola. Osjeća se taj alkohol, ali teško bi bilo tko nakon kušanja “pogodio” koliko ga doista ima. Između ta dva vina pio se vrhunac ovog kišnog ljetnog dana. Bio je to sauvignon izborne berbe 2006. s 18,5 posto alkohola i prekrasnim svježim mirisom zelene paprike koji prodire kroz teže i gušće arome predikatnog vina. I u njemu se manje osjeća alkohol nego u slabijem rajnskom. To je najslađe vino od ova tri koja imaju od 12 do 14 grama neprovrelog šećera. Taj je veliki sauvignon iz male boce potpuna suprotnost velikom Enjingijevom sauvignonu iz 2000. Kod ovog četverogodišnjaka tijekom kušanja čini se da šećera ima puno više. Dodatnu slast svakako mu daje alkohol. Kod poluslatkog desetogodišnjaka s.14,7 posto alkohola, šećer se gotovo i nije osjećao. Ista sorta, isti vinograd, ista izborna berba, isti podrum, iste ruke, a toliko različita vina. E zato je vinski svijet toliko lijep.
Vino.hr online vinoteka