blog.vino.hr

Kad sam čuo da je u vinograd Siniše Šoškića u Jastrebarskom predsjednik Ivo Josipović doveo strane diplomate i da je to bilo na svim televizijama, nisam mogao vjerovati. Uvjeren sam da predsjednik Josipović niti njegov protokol nisu znali kako su u “diplomatsku berbu” došli kod čovjeka koji ne plaća ljudima od kojih otkupljuje grožđe! Ja sam jedan od njih, meni je ostao dužan 50 tisuća kuna. Tvrdi to Marko Plastić, vinogradar iz Nadina u zadarskom zaleđu koji od Šoškića već tri godine pokušava naplatiti 13 tona grožđa koje mu je prodao.
Objavila je ovu doista žalosnu, ali za Hrvatsku uoičajenu priču Slobodna Dalmacija, a spomenuli su je i na nekoj TV postaji, čini mi se da je to bio RTL. Pokrenuli su se i internetski forumi, javili još neki kojima je navodno dužan vlasnik prekrasnih vinograda i velikog turističkog objekta kraj Jaske.
Nitko, međutim, nije pitao kakvo vino Šoškić prodaje. Nemam ništa protiv da kupuje grožđe u Nadinu kraj adra. To je selo s najviše ekoloških vinogradara u Hrvaskoj, klima je odlična za vinovu lozu, a tamo grožđe, uostalom, nabavlja i Alen Bibić o čijim vinima ne treba previše govoriti. Treba uživati u toj finoj dalmatinskoj kapljici.
Ali ne sjećam se da sam na Šoškićevim etiketama vidio da je njegovo vino iz vinogorja Benkovac Stankovci kamo spada Nadin. Tko zna što je u drugim buteljama na kojima je kao geografsko podrijetlo vina navedena Plešivica? A ima on rajnski rizling, chardonnay,sivi pinot, sauvignon, traminac, žuti muškat, crni pinot, cabernet sauvignon. Potonji jedini može biti iz Nadina, ostale bi se sorte tamo teže snašle. No, što će na benkovačko podrijetlo plešivičkih vina reći pravi plešivički vinari koji desetljećima pokušavaju stvoriti dobar vinski imidž svome prekrasnom kraju?

Puna kolica, najmanje šest paketa od po 10 kilograma šećera, kupio je u trgovačkom lancu vremešni muškarac sredinom rujna. S obzirom na datum, ne treba puno razmišljati što će mu. Dok ima šećera, bit će i onoga što taj i njemu slični smatraju vinom. Pitanje je samo koliki će im biti račun za vodu.
Podsjetilo me to na sramotu otprije otprilike 25 godina kad sam i sam, s ocem, hobistički radio vino. Često smo išli na izlete u vinorodne krajeve ne bi li nešto naučili od iskusnijih vinara i tako, također sredinom rujna, u vrijeme berbe, vozili se prekrasnom Plešivicom i stali pred velikim podrumom. Čovjek nas je lijepo primio, proveo imanjem i pokazao bačve preko puta kojih su, uza cijel zid, do stropa bile naslagane papirnate vreće poput onih za cement. Začudilo me zašto ga drži u vlažnom podrumu i naivno pitao što planira graditi. Gospon, nije to cement. To vam je šećer, rekao je i šokirao me.
Dakle, došećeravanje i dokiseljavanje kod nas je dozvoljeno u proizvodnji vina i to je jedna od velikih grešaka hrvatskog zakonodvstva koja pogoduje samo direktorima, sortama koje su direktni hibridi i pravim direktorima vinarija i podruma čija se imena u dobrim vinskim društvima izbjegavaju. Više puta su me takvi uvjeravali kako bez došećeravanja ne bi bilo dobrih vina.
Pa vi ni uz došećeravanje nemate dobro vino, odgovorio sam jednome koji od tada ne razgovara samnom.
Na Plešivici, nasreću, vinari danas slador u grožđu reguliraju prinosima i zelenom berbom, ali “vinski majstori”, poput onog s kolicima, u Hrvatskoj očigledno nisu sasvim izumrli. I zato me strah svaki put kad mi netko počne pričati o domaćem vinu. Takvima odgovaram starim vicom: Znate, dečki, vino se može napraviti i od grožđa!