Naziv Dingač 50 nastao je prema prosječnom nagibu položaja Dingač s kojeg su brani plodovi ovog plavca malog. Upravo takav nagib omogućuje da grozdovi upiju tri sunca, sunce s neba te odbljeske sunca od kamena i mora. Taj nagib dočaran je i putem etikete, koja je rezana pod kutom od 50 stupnjeva, a na njoj je odana i počast magarčiću, koji je u prošlosti jedini s tovarom grožđa mogao svladati ovakvu strminu.
Tim su riječima u Badelu 1862 predstavili novi Dingač berbe 2010. Vrhunsko vino plod je, kažu, suradnje Badelovih enologa s izabranim pelješkim vinarima i predstavlja zaokret u proizvodnji Dingača. Vino je svježe, gotovo bi se reklo lagano, što svakako nisu osobine ostalih Dingača. Boja mu je rubinska sa smećkastim rubovima tipičnim za dozrele plavce, a miris razigran, po crvenom bobičastom voću, s malim naznakama prezrelog voća. Okus mu je skladan, ali mladalački, iako je trogodišnje vino dovoljno zrelo.
Badel je desetljećima surađivao s Poljoprivrednom zadrugom Dingač u Potomju. Otkupljivali su grožđe od zadrugara te radili vrhunska vina Dingač i Postup i nekoliko plavaca nižega cjenovnog ranga. Suradnja je pukla u veljači 2011. godine. Zadruga je na tržište krenula sama, a Badel je pronašao novog partnera ili partnere čija imena zasad ne otkrivaju. Kažu da je taj Dingač i tako Badelov brend, a grožđe prerađuju i rade vino u podrumu toga “renomiranog” proizvođača.
Berba 2010. ima 13,8 posto alkohola, 5,5 grama kiselina po litri što je prilično za plavce iz ovoga kraja, napunili su 34.000 boca koje upravo izlaze na tržište, a novi Dingač 50 trebao bi stajati 109 kuna.
Badel je predstavio i novu berbu daruvarskog sauvignona, najnagrađivanijega hrvatskog vina prošlih osam godina. I to je vino drukčije od onog na što su nas navikli. Daruvarski sauvignoni očaravali su mirisima tropskog voća i bazge, a ovaj najnoviji je puno zatomljeniji. Danak je to kasnijoj berbi, pojasnio je Badelov glavni enolog Dubravko Ćuk. Zbog vremenskih prilika morali su u kolovozu prskati vinograd pa je trebalo pričekati s berbom da se zaštitno sredstvo spere iz grožđa. Dulje sazrijevanje “pojelo” je dio aroma pa je vino primjerenije za češće uživanje i puno je više hrane uz koju se može poslužiti nego što je bio slučaj s prijašnjim sauvignonima Daruvar. I dok su se o ova dva vina razišla mišljenja kušača, nekima su se svidjela više, drugima manje, nova graševina iz podruma Daruvar, također berbe 2012., sve je oduševila.
- Grožđe smo brali u tri navrata tijekom rujna i listopada pa vino ima svježinu od ranije ubranoga grožđa i arome prezrelog voća primjerene kasnijim berbama – rekao je Ćuk o polusuhom vinu, s 12 grama šećera po litri koji se ne osjeća zahvaljujući lijepim kiselinama.
Ugodna kiselost obilježila je i izvrsni Badelov merlot s Korlata kraj Benkovca berbe 2010. koji je dobio zlatnu medalju u Bergamu. Ima 6,5 grama kiselina po litri što je gotovo savršena kombinacija s 14 posto alkohola.
blog.vino.hr
Piše Bakhov sin Ivo Kozarčanin
Arhiva za 2013.
Vino pod najboljim kutom
nedjelja, 29. prosinac 2013.Sretan Božić svima (s nekoliko zanimljivih borova)
Srijeda, 25. prosinac 2013.
Čarobna riječ maceracija
subota, 21. prosinac 2013.
Neke neobične kiseline “uveseljavaju” Rožicu, novi, mladi i svježi rosé vinarije Roxanich iz Kosinožića pokraj Poreča. Podsjećaju malo na kiseline u kontinentalnim slatkim vinima, izbornim berbama, na kiseline koje dulje traju i “oblije” su što ovom razigranom vinu od borgonje i terana može samo dati kvalitetu više. Rožica je dočekala goste na kušanju vina Roxanich kojim je u zagrebačkoj vinskoj galeriji Miva obilježena peta obljetnica od izlaska prvih butelja na tržište.
Čisti teran, teran s malo refoška i merlot počeli su se prodavati u studenom 2008., a vina su bila berbe 2005. Već je to pokazalo želju vlasnika Mladena Rožanića da vina što dulje sazrijevaju u njegovu podrumu. Dugo su i macerirala, što za crvena nije čudno jer tim postupkom, koji znači držanje kožica grožđa u moštu, vino dobiva boju. Kod bijelih vina maceracija također daje jaču boju, koja se u posljednje vrijeme i službeno opisuje kao narančasta, ali i sasvim drukčije te puno složenije mirise i okuse nego što ih imaju vina od brzo isprešanoga grožđa.
Takvim bijelim vinima treba malo više vremena da sazriju, da postanu skladna, no taj sklad poslije i dugo traje. Zato ne čudi da je zvijezda ovoga prošlotjednoga kušanja bio Chardonnay Milva iz 2008. godine, a s poštovanjem se pilo i malvaziju Classica 2006., jedno od prvih Rožanićevih bijelih vina. Takva vina imaju sve više poklonika. 
Bez obzira na to voljeli ih ili ne, nedvojbeno je da za dugu maceraciju, a neka su bijela vina poput dijela malvazije berbe 2011. u podrumu Roxanich na kožicama držali šest mjeseci, grožđe mora biti savršeno zdravo i što manje prskano. Dugom maceracijom iz grožđanih kožica vino izvlači i tvari koje blagotvorno djeluju na zdravlje. Zato su crvena vina “zdravija” od običnih bijelih, a bijela macerirana su negdje između na tom “iscjeliteljskom” putu.
Macerirana je čak i Malvazijica, ta prva neodležana malvazija ove vinarije. Šest dana na kožicama dalo joj je punoću, arome zrelog voća i ugodan slankasto-gorkasti okus. I to gotovo po cijeni običnih malvazija ostalih istarskih proizvođača. Butelja je u internetskoj trgovini tvrtke Miva 72,50 kuna. Toliko stoji i Rožica, a mladi crnjak Porco Rosso je 97,50 kuna. Butelje ostalih bijelih vina Roxanich su 142,50 kuna, a crvena 175,50.
Mladen Rožanić je u vinski biznis ušao 2004., isprva surađujući s vinogradarom Antunom Bankom iz Kosinožića. Tamo je uredio i podrum, a sljedećih godina su sadili nove vinograde pa danas na položajima Bačve i Bušure kraj Višnjana imaju 23 hektara.
Obrađuju ih ekološki, a i u podrumu izbjegavaju korištenje kemijskih sredstava te sve tehnološke intervencije koje mogu. Najmanje tri godine vina odležavaju u drvenim bačvama raznih dimenzija, a potom se dulje vrijeme u podrumu smiruju i u bocama. Osim butelja od 0,75 litara dio vina pune i u magnume (1,5 litara), dvostruke magnume (tri litre) te petlitarske boce. I to nije samo za fotografiranje. Te velike boce, u kojima vino ljepše stari nego u buteljama, mogu se i kupiti.
A četiri noviteta priprema vinarija Roxanich za sljedeću godinu. Prvi bi pred ljeto na tržište trebao izaći ružičasti pjenušac od borgonje začinjene s malo terana. Vlasnik Mladen Rožanić ne priznaje poistovjećivanje borgonje i frankovke. Tvrdi da je frankovka jedna vrsta gamaya, a borgonja druga.
Borgonje ima i u vinu Ines u crvenom, novoj mješavini crne malvazije, syraha, barbera, cabernet franca i lambrusca. Posveta je to Roxanichevoj supruzi. “Stara” Ines u bijelom je mješavina graševine (riesling italico), sauvignonassea (nekadašnji tokaj friulano), sauvignona, vermentina, prosecca te bijelog i sivog pinota.
Pjenušac blanc de blancs od chardonnaya već zrije, no na tržište će tek za nekoliko godina. A prije sljedećeg Božića stići će i Roxanich crni pinot. Bit će šestogodišnjak, grožđe je brano 2008.
U Mađarskoj kao doma, čak i kad ne znaš Mađarski…
petak, 20. prosinac 2013.
Halászlé, rántott hal, töltött káposzta i bejgli, to su tradicionalna mađarska jela za Badnju večer. Šteta je prevesti te nazive jer će jela izgubiti čar. Pa to su riblja juha, pržena riba, sarma te orehnjača i makovnjača, jela uobičajena i kod nas u vrijeme blagdana kojima slavimo na kraj stare i početak nove godine. A ni novogodišnji meni ne razlikuje se puno od našega. Uobičajeno je jesti odojka, zato što na ulazu u novu godinu treba biti životinja koja njuškom gura prema naprijed, za razliku od peradi koja nogama brca unazad. Ostala jela su hladetina, ponovno sarma te juha od leće ili graha. Ove dvije biljke simboliziraju blagostanje pa će onaj tko ih jede na prijelazu godina, sljedećih 12 mjeseci dobro živjeti. Ali tek nakon što drugi dan pojede korhelyleves, juhu od kupusa s kobasicama i vrhnjem za koju kažu da efikasno ublažava mamurluk.
U dobrim restoranima u Budimpešti gost će se lako sporazumjeti jer gotovo svi konobari, kao i u drugim europskim metropolama, govore engleski, njemački pa i talijanski ili francuski. Izvan glavnog mađarskog grada pametni telefon i internetski prevoditelj nenadoknadivi su suputnici. A šteta bi bilo ne uživati u jelima u kojima je, osim ljute i slatke crvene paprike, vrlo važan sastojak kiselo vrhnje.
Najpoznatije mađarsko jelo je gulaš. Čistunci tvrde da se radi isključivo od govedine. Kako je goveđe meso slabog okusa, za što ukusnije jelo strašno je važno pogoditi pravi omjer luka, ostalog povrća i govedine. I u tome je tajna inače jednostavnog jela. Od ostalih vrsta mesa rade se paprikaši. Mađari imaju dvije riječi za to jelo. Pörkölt se radi bez vrhnja, iako se u nekim krajevima Hrvatske, posebno u zapadnoj Slavoniji i Moslavini, tako su me naučile bakekoje su iz tih krajeva, perkeltom naziva baš paprikaš s vrhnjem. U mađarskoj kuhinji takav zovu “tokány”. I ta riječ znači paprikaš, no ovaj se priprema od peradi, teletine pa čak i srnetine, a u njega se obavezno dodaje gusto kiselo vrhnje.
Mađarska ima puno voda i šuma pa ne čudi da su slatkovodna riba i divljač vrlo česte namirnice. Ali Mađari posebno vole guske. Pa tako pune i gusji vrat. Mljeveno gusje meso izmiješaju s propirjanim lukom, žemljama namočenim u mlijeko, tvrdo kuhanim jajima i jednim svježim, začine pa zamotaju u tu kožu od vrata i zašiju je. Potom sve pola sata iskuhaju u gusjoj juhi pa stave peći u pećnicu dok kožica ne postane hrskava. Narežu na prst debele komade te posluže s krumpirom nalik na naš restani te pirjanim kupusom.
Gusji batak, pak, peku u gusjoj masti s povrćem, a ljubičasti luk i crveni kupus pirjaju također na masti pa dodaju crvenog vina, finog vinskog octa te suhih šljiva. Posluže s krumpirom koji su dopola skuhali pa zapekli u masti u kojoj su pekli batak. Jako, jako dobra mora biti frankovka, koju Mađari zovu kékfrankos, da bi popratila ta jela. A i Tokajac mora biti savršen za gusju jetru s roštilja posluženu s prženom paprikom punjenom lećom i lukom, ili pak paštetu od gusje jetre koja je 12 sati marinirana u tokajcu pa parena u pećnici i potom ponovno ohlađena.
Za Novu godinu Mađari neće jesti gusku, jer, ponovimo, ona ne gura naprijed nego vraća natrag, ali će za gulaše, paprikaše i svinjetinu trebati knedle. I u te će knedle mađarske djevojke stavljati papiriće s imenima momaka za koje bi se rado udale. A koji će biti pravi, pokazat će im knedl koji prvi ispliva na površinu nakon što voda u kojoj se kuhaju zakipi. Puno je tradicijskih običaja, mnogi će ih nazvati i praznovjerjem, koji prethode čestitki Sretna Nova godina, što se na mađarskom kaže “Boldog Új Évet Kívánok”.
Poljoprivrednici gledaju u luk kakvo će vrijeme biti sljedeće godine. Očiste luk, izrežu ga na 12 kriški i poslažu u krug odredivši svakom mjesecu jednu krišku. Sve pospu krupnom solju. Ako se zrnca soli odbiju, mjesec će biti suh, a ako ostanu na luku i otope se, bit će puno padalina.
A tko na Novu godinu šije ili pere odjeću cijele će godine biti nesretan. Tko iznese nešto iz kuće na taj dan, neće imati novaca do sljedeće godine, a tko stavi crvenu jabuku u vodu kojom će se prvi put u novoj godini umiti, bit će zdrav. Pa, tko krene dočekati Novu godinu u Mađarsku, u zdravlje mu bilo. Mađari bi rekli: Egészségedre!
I još malo podsjećanja na vina:
“Kad se kaže da to vino ima pun, fin i skladan miris i okus, valja dodati da mu se bogatstvo ne da riječima opisati, već ga samo pijući doživjeti”, piše Ivan Sokolić o Tokajcu u Prvom hrvatskom vinogradarsko vinarskom leksikonu.
Nisu Tokajci jedina dobra ili odlična mađarska vina, no zaslužuju posebnu pozornost zbog jedinstvenog proizvodnog procesa, tradicije zahvaljujući kojoj su zaštitili ime pa Talijane natjerali da svoja vina Tokai Fruliano počnu zvati sauvignonesse, te slave koju im je donijela na svim jezicima razumljiva igra riječima da je Tokajac kralj vina i vino kraljeva. 
Riječ je uglavnom o slatkom vinu kojem posebnu kvalitetu i sklad daju raskošne kiseline.
Dva su osnovna tipa tokajaca. Szamorodni je suho, ili barem manje slatko vino od grožđa kasne berbe, djelomično prosušenog i napadnutog plemenitom plijesni. Tokajac aszú je ono na što svatko pomisli kad se spomenu vina iz ove aarske regije. Prosušeno grožđe, s puno plemenite plijesni, bere se bobicu po bobicu u puttonyose, drvene posude zapremnine 27 litara. To su nosiljke za grožđe koje se kod nas zovu brenta ili puta. U njima se iz bobica cijedi gusti sok, esencija, koja se sprema u staklene posude i godinama polako vrije u dnu podruma. Smjesa koja ostaje namače se u moštu u Göncerima, posebnim bačvicama od 136 litara. Tim namakanjem se iz suhog grožđa izdvajaju šećeri, te jedinstvene arome i okusi. Potom se sve zajedno ispreša pa najmanje dvije godine odležava u bačvi, a potom još godinu u posebnim polalitrenim tokajskim bocama. O tome koliko se puttonyosa stavi u Göncer ovisi kvaliteta pa i cijena vina tokajca aszú. Može imati od tri do šest puttonyosa. A ona “eszencia”, koja je polako kipela u staklenkama, može se vinificiati sama, tad ima nekoliko postotaka alkohola i do 900 grama šećera po litri, ili dodavati tokajcu aszú kako bi mu poboljšala okus. Prvi pisani spomen o prizvodnji tokajca datira još iz 1571., a detaljno ga je 1630. opisao propovijednik Máté Laczkó Szepsi. Danas se proizvodi od tri sorte, furmint (moslavac li šipon), hárslevelű (lipovina) te sárgamuskotály (žuti muškat).
Egri Bikavér drugo je desetljećima poznato mađarsko vino čije su ime mnogi prevodili kao Bikova krv. Riječ je mješavini najmanje tri crvenih sorata u kojoj je nekad davno dominirala kadarka, a danas najviše ima frankovke.
Vrlo fina crvena i ružićasta vina su iz Villányja, gradića koji Mađari drže kolijevkom svoje vinske kulture, te s obala Blatnog jezera. Po fina bijela vina valja se vatiti u regiju Tokaji. Tamošnji suhi furminti izvanredna su osvježenja.
Vino.hr online vinoteka