Ščurek na slovenskom znači cvrčak, ali omaleni no korpulentni slovenski vinar Stojan Ščurek ne sliči previše tom raspjevanom kukcu. Pjevaju, međutim, njegova vina: dva najpoznatija, crveno i bijelo, zovu se Stara brajda. Bijelomu, koje odlično pristaje začinjenijim jelima od plemenite ribe i bijeloga mesa te mladim sirevima, osnova je rebula, izvorna sorta Goriških brda gdje Ščurek ima vinograde.
U vinu ima i pikolita, sauvignona te nekoliko izvornih sorata toga kraja. Trsovi su stari 40 godina, što se osjeti u punoći samoga vina. Bobice grožđa 24 sata maceriraju u soku, a vino dugo fermentira od 11 do 15 mjeseci u bačvicama od slovenskog i francuskog hrasta. Ima jaču, slamnatožutu boju i iznimno kompleksne arome.
Miriše na kuhano domaće voće, vaniliju, pčelinji vosak, vrući kruh pojačan diskretnim notama lješnjaka. U ustima je raskošno snažno, osjeti se karamela, a vrlo dugo traje. Služi se znatno toplije od uobičajene temperature bijelih vina, na 13-ak stupnjeva, i to iz velike čaše. Dobro ga je otvoriti jedan sat prije služenja, pa čak i dekantirati. U crvenoj Staroj brajdi sorte su merlot, cabernet franc, cabernet sauvignon i refošk. Stojan Ščurek tvrdi da mješavine sorata daju najbolja vina, no tržište traži i sortna vina, pa pravi i njih. Ipak, svako vino, kaže, mora zrcaliti karakter podneblja iz kojeg potječe.
Ščurekovo bijelo vino Stara brajda mješavina je 60 posto rebule i nekoliko sorata koje rastu u većini starih vinograda Goriških brda poput pikolita, glere, tržalke, malvazije. Korpulentno je poput samog vinara, a služi se u velikoj čaši na temperaturi između 13 i 15 Celzijevih stupnjeva.
blog.vino.hr
Piše Bakhov sin Ivo Kozarčanin
Arhiva za 2009.
Cvrčak na brajdi
utorak, 22. prosinac 2009.Pjenušac za cijeli obrok
petak, 11. prosinac 2009.
Malo je vina koja mogu podjednako dobro pratiti cijeli obrok, od predjela preko glavnog jela do deserta. Još je manje pjenušaca spremnih za tako težak zadatak. Takav je, sigurno, Puro, ružičasti pjenušac Aleša Kristančiča Movije iz Goriških brda na granici Slovenije i Italije. Movia ga preporučuje uz gotovo sva sirova jela iz mora poput kozica, škampi, kamenica ili carpaccia, uz nježnija crvena mesa te uz laganije deserte bez previše šećera.
Puro je mješavina crnog pinota (60 posto), sivog pinota (10 posto) i rebule, prekrasne autohtone sorte Goriških brda. Proizvodi se bez dodatka sumpora i doslađivanja. Svijetloružičaste je boje, raskošno miriše na začine i kruh. Potonji je miris rezultat dugotrajnog odležavanja na kvascima. Movia svoj puro i ne degoržira, dakle ne skida ga s taloga prije puštanja na tržište. Takva tehnologija traži i poseban način otvaranja. Boca se okrene čepom nadolje da bi talog došao u grlić, a otvara se uronjena vrhom u posudu s vodom. Movia ima i poseban otvarač, nalik na brodsku ‘kurblu’ kojom u vodi izvadi čep; pritom izleti i talog.
U ovo predblagdansko vrijeme vjerojatno nitko neće zamjeriti što ponovno pišemo o pjenušavim vinima, posebno kad je riječ o iznimno ukusnom, elegantnom, bogatom i lijepom vinu poput ovoga.
Pjenušac Puro mnogima je sličniji jabučnom pivu ili nekom drugom vrhunskom belgijskom voćnom pivu nego klasičnim pjenušcima i šampanjcima. Ipak, riječ je u punokrvnom i potpuno prirodnom pjenušavom vinu koje zrcali biodinamičke nazore Aleša Kristančiča Movije.
Voda je za tijelo, vino za dušu
četvrtak, 10. prosinac 2009.
Voda je za tijelo, vino je za dušu, kaže slovenski vinar Aleš Kristančič Movia, kojeg je dvadesetak vinskih kritičara sa svih kontinenata 2008. uvrstilo među deset najutjecajnijih enologa svijeta. Njegovu je vinariju Wine Spectator 2009. stavio na listu 100 najboljih u svijetu. Njegovo vino Veliko Belo, mješavina rebule (70 posto), sivog pinota (10 posto) i sauvignona je uvršteno među 10 najboljih vina svijeta na Food&Wine Classics Festivalu 2009. u američkom Aspenu. Zajedno sa Velikim Rdečim, u kojem dominira merlot “začinjen” crnim pinotom i cabernet sauvignonom, Veliko Belo redovito osvaja 90 ili više bodova na najvažnijim svjetskim ocjenjivanjima. I uvijek kritičan Robert Parker za neka mu je vina dao više od 90 bodova. Ipa, najzanimljivije vino koje radi Aleš Kristančič Movia je Lunar. Sorta je rebula, ponos Goriških brda, a ime je dobilo po trenutku punjenja u bocu.
- Punimo ga na Uskrs jer je tada puni mjesec. Grožđe ne prešamo. Bobice skidamo s peteljki i cijele stavljamo u bačve. U svakoj bobici je drugačiji sok, a iz svake će izaći dobro vino. I to samo. Ako me pitate što sam napravio da dobijem ovakvo vino, odgovorit ću kratko: Ništa – priča Movia.
Zbog zajedničke fermentacije soka i kožie bobica, Lunar je vino jedinstvene narančaste boje. Takva tehnologija i vinu od bijeloga grožđa daje sve pogodnosti po ljudsko zdravlje koje imaju crvena vina. Najblagotvornije tvari nalaze se, naime, baš u kožicama grožđa i u vino stižu duljom maceracijom. Lunar nije filtrirano vino pa zato nije i kristralno bistro. Pomalo i miriši na naranče, ali i na mokro kamenje, a u ustima je svilenkasto, no moćno.
Mnogi bi rekli da Lunar nije vino za svakoga, no sam Aleš Kristančič se s time ne slaže.
- Život je kratak i zato treba piti samo najbolja vina – veli Movia, a njegov Lunar svakako spada u tu kategoriju.
Svakom jelu fino vino, svakom vinu fina čaša
Srijeda, 2. prosinac 2009.
Svoja vina iz različitih čaša različito su ocijenili vlasnici najboljih francuskih vinskih podruma koje je sredinom prošlog stoljeća na slijepo kšanje pozvao Claus Josef Riedel, dugogodišnji šef austrijske tvornice koja danas radi najbolje i najskuplje vinske čaše. Nakon što je vinarima dokazao da čaša utječe na mirise i okus vina, Riedel je oblikovao prvih 10 čaša za 10 vina, a danas gotovo svaka sorta ima “svoju” čašu. Rijetki su, međutim, i najskuplji svjetski restorani koji doista mogu svako vin točiti u njegovu čašu. Neki standardi nalažu da bi profesionalci trebali imati 10 čaša: dvije za pjenušac, tri za bijela vina, tri za crvena i dvije za slatka vina. Ozbiljnijem ljubitelju vina doma će biti dovoljne čaše za pjenušce, te za bijela, crvena i slatka vina. Uvijek je, međutim, bolje imati jednu dobru čašu nego nekoliko loših.
Samo u bezbojnoj čaši od nebrušenog kristala vino će pokazati pravi sjaj. A oblik čaše doista utječe na miris i okus vina. crvena vina te ona odležana u pravilu se toče u veće čaše nego bijela i mlada. Starijem vinu mirisi polako dolaze do izražaja pa će se u širokoj čaši, u kojoj je veći doticaj sa zrakom, arome brže otvoriti. Aromatična vina, poput traminca, trea točiti u čaše koje se šire kako miris ne bi bio prejak. Decentnijim će vinima, pak, čaša koja se sužava koncentrirati nježnije mirise. što se okusa tiče, vrh jezika osjeća slatko, stražnji dio gorko, a obje strane kiselo. Zato za slatka vina trebamo čašu koja će vino izliti na sami vrh jezika, gorkaste graševine trebaju kapnuti što dublje na jezik, a vina s nježnim kiselinama trebaju se proširiti cijelim ustima.
Važno je i koliko vina ima u čaši. Pravilo je da se manje čaše pune između polovine i dvije trećine, a veće do trećine, no čaša će najljepše izgledati ako se vinom ispuni do svog najdebljeg dijela. Čaša s previše vina nepraktična je i za držanje.
- Poput umjetničke slike, vino treba primjereni okvir da nam se pokaže u punoj ljepoti. Taj je okvir čaša. U pravoj će se čaši boja, svježina, aroma i okus vina sliti u harmoničnu cjelinu – kaže dr. Mojmir Wondra, profesor na Katedri za tehnologiju vina Biotehnološkog fakulteta u Ljubljani.
Vino.hr online vinoteka