Dočekali smo i to: Pjenušac Maximo kojeg Kutjevo radi od graševine. Eto zašto je graševina ne kraljica, nego carica hrvatskih vinograda. To je jedina sorta koja je dosad davala mirno aperitivno vino, vino za hladno predjelo, vino za toplo predjelo, vino za ribu, vino za meso, vino za jače umake te desertna vina za lagane, teže i najteže deserte, a sad nam daje i pjenušavi aperitiv. Nočekali smo i nešto drugo: Neka velika hrvatska vinarija primila se ozbiljnog posla s “guranjem” mjehurića u tu debeljuškastu bocu zatvorenu smiješnim čepom. Imao je Badel pjenušac od graševine Magnus Dei, no riječ je bila o seriji za obljetnicu tvrtk i više ga nema. Podrum Kutjevo sad je ponudio na kušanje, a šalje i na police trgovina, klasični brut pjenušac s 12,2 posto alkohola. Maximo ima 7 grama neprovrelog šećera po litri, a na kvascima je odležao devet mjeseci. To je relativno kratko, no u ustima pjenušac djeluje puno zreliji. Možda i zbog predikatnog duha, jer za ekspedicioni liker, kojim se nadopunjuje boca nakon izbacivanja taloga, a prije čepljenja karakterističnim šampanjskim plutenim čepom, Kutjevo koristi predikatna vina umjesto vinskih destilata. Tim likerom postiže se i konačna slakoća te “popravljaju” mirisi i okusi baznog vina. A teško je pronaći bolji vinski začin od izborne berbe prosušenih bobica ili ledene berbe graševine kojom se dopunjava Maximo.
Na etiketi, osim imena vina, ima i “recke”, četiri usporedne okomite crtice “prekrižene” petom vodoravnom, oznaku kojom se nešto broji kad nema tehnološki naprednijeg alata. Takve “recke” su, rema legendi, barun Trenk i carica Marija Terezija pisali po zidu starog podruma u Kutjevu u kojem su se zatvorili na nekoliko dana. I nisu označavale koliko su vina popii. Da su imali pjenušac, možda bi i tih recki na zidu podruma blo više od 70.
Maximo je ime dbio po Maxu, sinu vlasnika Kutjeva Envera Moralića. To ime već nekoliko godina nosi i crna mješavina de Gotho Maximo, od cabernet sauvignona, merlota i syraha. Za pjenušac Maximo bi, vjerujem, na slijepom kušanju mnogi rekli kako ga je trebalo ranije popiti, no to ne znači da nije pitak. Meni bi bio draži da ima više kiselina. U trgovini bi trebao stajati oko 50 kuna, što znači da smo dobili “best buy” hrvatski pjenušac, odnosno odnos kakvoće i cijene doslovce “za pet”.
blog.vino.hr
Piše Bakhov sin Ivo Kozarčanin
Postova tagirano ‘pjenušac’
Eto zašto je graševina carica
utorak, 25. siječanj 2011.Pjenušac za ljetno poslijepodne (a može i zimi)
nedjelja, 1. kolovoz 2010.
S desne strane kroz prozor gledam sunce kako prži travu u vrtu i kosilicu spremnu za akciju, a s lijeve hladnjak za vino iz kojeg, kroz staklena vrata, proviruje boca pjenušca. Taman je ohlađen, a i čaše su blizu. Nisam dugo dvojio. Izabrao sam taj talijanski pjenušavi “sokić” Marsuret Prosecco V.S.A.Q. na užas bakhove snahe, s kojim sam se suočio kad se vratila s posla. I nisam požalio.
Prosecco nema veze s našim prošekom. Riječ je o sorti grožđa od koje na sjeveru Italije rade mahom masovna pjenušava vina. Pjenušci obiteljske vinarije Marsuret ipak nisu masovni. Ovaj extra dry prosecco ima 13 grama šećera po litri, ali slatkoća mu nije dodavana, nego potječe od neprovrelog šećera pri proizvodnji osnovnog vina. Grožđe je iz obiteljskog vinograda u okolici Trevisa.
Vino je pekrasno za pijuckanje tijekom toplog ljetnog poslijepodneva. Lijepo perla sitnim mjehurićima, fino miriši po zelenim jabukama i slatko je taman toliko da ne počinje izazivati žeđ nego je gasi. To je jedno od onih vina kojima ne treba hrana kao par. To ne znači da neće prekrasno “leći” uz štrudl od jabuka s finim sladoledom od vanilije, ali i dobru tjesteninu ili bijelo meso s umakom od ne preslanog sira neutralnog mirisa, primjerice.
Vinariju je Agostino Marsuret osnovao prije Drugog svjetskog rata u gradiću Valdobbiadene kraj Trevisa u talijanskoj regiji Veneto. Mjesto je stisnuto između brežuljaka prepunih vinogradima, a poznato je baš po pjenušavim vinima frizzante i prirodnim pjenušcima. Djed Agostino počeo je raditi pjenušce šampanjskom metodom druge fermentacije u boci. Unuci Giovanni, Walter i Hermes danas koriste charmat metodu, što znači da mjehurići “nastaju” u tankovima. To omogućuje i relativno niske cijene Marsuretovih pjenušaca. Ovaj u online vinoteci vino.hr stoji 75 kuna. Proizvode još pet pjenušaca različitih slatkoća i svaki iz drugog vinograda. Moram priznati da sanjam lijepo kušanje svih šest Monseratovih pjenušaca u njihovoj vinariji. Tamo sigurno neću trebati kositi travu.
Nije sjajno sve što je i od zlata
četvrtak, 3. lipanj 2010.
Gold je ime Zlate radgonske penine obogaćene gramom pravoga zlata. Prilikom degoržiranja pjenušca, a to je postupak skidanja s finog taloga i dodavanja likera te čepljenja završnim plutenim čepom, u Radgonskim goricama tom pjenušcu dodaju listiće čistog zlata. Zlata penina i bez zlata dobila je zlatno ime po boji koju mu daje čisti chardonnay. Rade ga klasičnom šampanjskom metodom druge fermentacije u boci i s različitim slatkoćama. Vrlo dobra je Zlata penina sans dosage, dakle, bez likera, samo sa 1,2 grama neprovrelog šećera po litri. Penina brut ima 10,5 grama šećera, a extra dry 18 grama. Zlata penina rose extra dry je od crnog pinota i ima 17 grama šećera po litri. Slađe penine dopadljiva su vina koja će malo tko dulje pamtiti. Najslađa je, ali i najskuplja, baš ta penina Gold s čak 31,6 grama neprovrelog šećera. Unas slične pjenušce rade Obiteljsko gospodarstvo Zelenika iz Iloka i catering tvrtka Favory iz Oroslavja u Hrvatskom zagorju. Obje se, zanimljivo je, hvale kako su prve u Hrvatskoj pozatile svoje pjenušce.
Zlato još od 16. stoljeća Talijani stavljaju u rižoto, primjerice. Tako su dokazivali svoje bogatstvo. Zlato neće izazvati nikakve neželjene posljedice u tijelu, ali neće ni pridonijeti boljem okusu pjenušca ili jela. Stoga i staru poslovicu “nije zlato sve što sja” u vinskom i gastro svijetu treba modificirati: Nije sjajno sve što je i od zlata.
Je li Ante lud?
četvrtak, 5. studeni 2009.
Od kraja kolovoza pa sve do sredine listopada 2009. trajala je berba grožđa za jedini dalmatinski pjenušac, kojeg u Prološcu kraj Imotskog radi bivši saborski zastupnik HSLS-a Ante Grabovac.
- Radimo ga od chardonnaya, bijelog pinota i sivog pinota. Sorte dozrijevaju u različito vrijeme pa se i berba otegne – objašnjava Grabovac dodajući kako mu bazno vino, od kojeg radi pjenušac, ima 12 do 12,5 posto alkohola. Trenutak berbe određuje, pak, prema kiselinama jer želi da ih u vinu bude 7,5 do 8 grama po litri.
- Je li Ante lud? Tako su se pitali ljudi gledajući nas kako beremo u listopadu. Jesam li doista lud? Kušajte ga pa recite – nudi Ante čašu plemenitog pića lijepe boje i ravnomjernog perlanja, te prekrasnog, bogatog okusa. Pjenušac puni u bocu u ožujku ili travnju, dakle šest do sedam mjeseci nakon berbe i pušta ga da u podrumu odleži više od dvije godine prije izlaska na tržište. Prve je pjenušce napravio iz berbe 2003., a trenutno mu u podrumu odležavaju berbe 2006., 2007. i 2008.
- Nije moj pjenušac prvi u Dalmaciji. Prije stotinjak godina u okolici Skradina počela ga je raditi obitelj Bedrica. Izvozili su u Francusku, Italiju i Austriju, no 1945. ta je proizvodnja zamrla. Danas su moji mjehurići jedini u Dalmaciji – kaže Grabovac koji godišnje napuni između pet i sedam tisuća butelja pjenušca. Oko 70 posto je bijeli, a 30 posto rose. Njega radi od merlota, cabernet sauvignona, trnjaka i vranca.
Vino.hr online vinoteka