Da je u imovinskoj kartici napisao otkud mu 300.000 kuna za kupnju stana, Milan Kujundžić bi vjerojatno bio i dalje ministar. Da je objasnio odmah čim se o tome počelo pričati, također bi vjerojatno i dalje bio ministar. A da je taj novac uložio u vina, sigurno bi i dalje bio ministar. Vina ne treba upisivati u imovinsku karticu, a neka od njih nose prinose kakve nisu nosile ni kamate u davnašnjim lancima sreće. Osim toga, ulaganje u vina sasvim je legalno širom planeta.
Vrijednost deset prvih vina s liste najskupljih na svijetu u samo godinu dana u prosjeku je porasla za 43,9 posto, prema podacima tražilice wine-searcher.com, koja skuplja cijene u gotovo 100.000 vinoteka sa svih kontinenata. Najviše su, u godini dana, i to od 2017. do 2018., poskupjela tri burgundijska vina: Leroy Musigny, Leroy Chambertin i Roumier Musigny. Prvo za 125,8 posto, drugo za 84,75, a treće za 80,6 posto. Leroy i Roumier su nazivi vinarija, a Musigny i Chambertin slavnih vinogradarskih položaja za crni pinot i chardonnay, najvažnije sorte koje uzgajaju u Burgundiji. Chardonnay Montrachet vinarije Domaine de la Romanée-Conti poskupio je u tih godinu dana 37,3 posto, a slatki Scharzhofberger Riesling Trockenbeerenauslese Egona Müllera iz njemačke regije Mosel 35,3 posto. Još jednom burgundijskom chardonnayu, ponovno Montrachetu, ali vinarije Leflaive, cijena je skočila 31,45 posto.
Čak je i najskuplje vino na svijetu, crni pinot vinarije Domaine de la Romanée-Conti iz vinograda koji se zove Romanée-Conti, poskupjelo za 21,3 posto pa butelja u prosjeku stoji lijepih 20.405 dolara. Slušajući izjave Kujundžića, pa i njegova bivšeg kolege ministra Lovre Kuščevića ili donedavnog šefa državne tvrtke APN, moglo se zaključiti da 300.000 kuna nije velik novac. A dovoljan je za dvije boce najskupljeg vina na svijetu, crnog pinota Domaine de la Romanée-Conti te jednu Sauvignona blanc kalifornijske vinarije Screaming Eagle, koji je deveti na listi, kao prilog. Ako im doista 300.000 kuna nije puno novca, mogli su ta tri vina i popiti. Brz obzira na to ispijali ih zajedno ili svaki sam, tako sigurno još nisu uživali.
Nije, međutim, lako kupiti takva vina. Vinarije ih u pravilu ne prodaju privatnim kupcima nego trgovcima, i to vrlo često na bačvice, a ne na boce ili kartone. Trgovac plati cijelu bačvicu u proljeće nakon berbe, a vina dobije u bocama kad vinarija ocijeni da su spremna za tržište. Tad počinje “slobodna” prodaja i butelje mogu do vinoljubaca ili onih koji ih kupuju kako bi “čekanjem” zaradili. Sve to sliči burzama dionica, iako ne postoji fizičko mjesto na kojem se trguje, ali vino je posebna “roba” pa se preporučuje unajmiti agenta koji će tražiti što se isplati kupiti i javiti kad je vrijeme da se nešto proda. Tvrtke Cult Wines, Farr Vintners ili Berry Bros. & Rudd neke su od onih koje će rado ulagati tuđi novac u vina. Cult Wines ima gotovo 2000 klijenata čija vina uglavnom čuva između tri i sedam godina te za to uzima 15 posto njihove vrijednosti. Farr Vintners proviziju uzima dvaput, 10 posto vrijednosti transakcije kad vina kupi i isto toliko kad ih proda. Kako cijena raste po većim stopama, lijepi iznos ostane i vlasniku vina. Ulagači moraju pratiti kakva je berba u kojoj vinskoj regiji, a tu im pomoći može britanski časopis Decanter, koji ima vodič po berbama za (njima) najvažnije vinske zemlje i regije na www.decanter.com/learn/vintage-guides/. Uz opis svakoga godišta je i preporuka treba li vina čuvati ili piti. Za Burgundiju preporučuju čuvanje još i berbe 2008., a za 2007. kažu “uskoro piti”.
blog.vino.hr
Piše Bakhov sin Ivo Kozarčanin
Arhiva za ‘žute ili crne’ kategoriju
Da su ulagali u butelje, nitko ne bi ni ‘čačkao’
petak, 7. veljača 2020.Hemingwayev Starac lovio je ribu u Panonskome moru
petak, 20. prosinac 2019.
Na području Slavonije proizvelo se prvo pivo u svijetu i prvi hrvatski pjenušac. To su dvije netočne od devet doskočica kojima se u Zagrebu predstavio klaster Slavonija. Udružile su se Virovitičko-podravska, Požeško-slavonska, Brodsko-posavska, Osječko-baranjska i Vukovarsko-srijemska županija kako bi se zajedno predstavile na turističkom tržištu i doskočicu o pivu požurile demantirati tvrdnjom kako se “na području Slavonije živi već dugih 8000 godina”. 
Arheolog Patrick Edward McGovern iz Muzeja arheologije i antropologije Sveučilišta Pennsylvania u Philadelphiji pronašao je u Kini dijelove vrčeva s ostacima piva stare 9000 godina. Tamo se pivo radilo 1000 godina prije nego što su ljudi naselili Slavoniju, kako tvrdi agencija za odnose s javnošću. Provjeriti pouzdanost i točnost podataka prije distribucije načelo je dobrog poslovanja, piše u Etičkom kodeksu Hrvatske udruge za odnose s javnošću, koji neki očigledno ne čitaju. Osim što sami nisu provjerili, nisu reagirali niti na upozorenje da barataju krivim podacima. Nalaz američkog arheologa o pivu u Kini ne mora biti svima poznat, ali oni koji hrvatski turizam žele promovirati i vinom moraju znati da nije prvi pjenušac u Hrvatskoj proizveden 1864. u Slatini. Takvu priču proširio je Zavičajni muzej Slatina, a sumnjam da su neprovjerene informacije u skladu s načelima muzeologije. Dokumente je teško demantirati. U katalogu Gospodarske izložbe Dalmacije, Slavonije i Hrvatske održane 1864. u Zagrebu piše kako “Franjo Pokorny (kasnije je bio vlasnik današnjeg Badela 1862) izlaže šampanjac od hrvatskoga vina”. Znači, napravio ga je od vina berbe 1863. ili starije, pa je očigledno da slatinski pjenušac nije prvi. Tihana Luetić u “Demografskoj analizi stanovništva Grada Samobora od kraja 18. stoljeća do 1857. godine” (Odsjek za povijesne znanosti HAZU, 2003.) piše kako je oko 1800. godine u Samoboru postojala “tvornica šampanjaca”. A u 18. stoljeću u Primorju su radili bakarsku vodicu.
Koristili su ruralnu metodu (méthode rurale, u kojoj se druga fermentacija pokretala i zaustavljala prirodnim zagrijavanjem vina te pretakanjima, a tako se u prošlosti radilo i slatko pjenušavo vino u pokrajini Asti u talijanskom Pijemontu. I ta bakarska vodica, a u Novom Vinodolskom radili su i “novljansku”, veze nema s gaziranom i ušećerenom kakvu znamo posljednjih desetljeća. Riječ je bila o slatkom, ali prirodnom pjenušavom vinu. Proizvodnja je u malim količinama obnovljena. Vino zovu Stara bakarska vodica, a rade ga tradicionalnom (ili šampanjskom) metodom druge fermentacije u boci. Obnovili su proizvodnju i u Slatini, gdje rade Slatinski biser. Naziv nasljednika pjenušca iz 1864. nespretan je zato što Zakon o vinu dopušta stavljanje na tržište pjenušavog vina, kvalitetnog pjenušavog vina, kvalitetnog aromatičnog pjenušavog vina, gaziranog pjenušavog vina, biser vina i gaziranog biser vina. Oba navedena biser vina razlikuju se od ostalih pjenušavih po slabijem tlaku u boci, zbog čega su manje cijenjena. Klaster Slavonija očigledno ne želi dopustiti istini da uništi priču koja im se učinila dobrom. Ne smetaju im ni zemljopisne činjenice, pa su Podunavlje te Virovitičko-podravsku županiju olako svrstali u Slavoniju. Takav stav nameće i pitanje lažu li i u ostalim pričama kojima žele privući turiste te hoće li lagati i dalje. “Ernest Hemingway je priču o starcu koji lovi veliku ribu isprva smjestio u Panonsko more”, može biti sljedeća ekshibicija njihovih stručnjaka za odnose s javnošću.
Kako je duhovni otac razočarao Bakhova sina
četvrtak, 14. ožujak 2019.
Tata! Izletjelo mi je vidjevši u Galeriji Uffizi u Firenci sliku Bacchusa koju je 1597. i 1598. Caravaggio radio kad dar firentinskom velikom vojvodi Ferdinandu de’ Mediciju. Mlad je još bio moj duhovni otac. Tijelo mu je kao u našeg olimpijskog pobjednika u dizanju utega, najpoznatijeg hrvatskog Bugarina Nikolaja Pešalova, a glava dječačka. Navodno je to lice sicilijanskog slikara Marija Monnittija s kojim je Caravaggio živio neko vrijeme. Ostali detalji su, valjda, proizašli iz prevelikih količina lošeg vina.
Tom Bacchusu, mom navodnom ocu, kroz kosu rastu listovi loze, a vino ne pije iz čaše, nego iz nečeg što nalikuje pladnju na stalku na kakvima su naše bake posluživale suhe kolače. Ispred Bacchusa je zdjela s polutrulim voćem, a on sam ima napudrane obraze, usne prekrivene sjajilom i prljave nokte. Tako moj pravi Stari nikad nije izgledao.
No, prema društvu koje taj navodni Bacchus (ne mogu vjerovati da sam njegov sin) ima u sobi 90 Galerije, imamo ponešto zajedničko. Lijevo od njega dvije su velike slike mrtve prirode. Doista mrtve. Mrtve patke, guske i zečevi vise na čavlima iznad svinjskih glava i drugih “svinjarija”, ali suhomesnatih. Autor, naravno da nisam zapisao tko je zato što sam već bio gladan i žedan, ipak je to soba 90 od njih stotinjak, pa mi je pogled na tu finu hranu pomutio mozak, kao da je zaboravio da je naslikao jednu, pa je požurio s drugom, gotovo istom.
Što se tiče tih soba, Galerija Uffizi je pravi mali labirint. Isprva izgleda jednostavno. Imaš dugačke hodnike kojima su s jedne strane prozori s pogledom na Firenzu, a s druge vrata prema sobama. No, kad uđeš u neku, vode te u drugu, pa treću, pa možeš birati hoćeš li četvrtu, petu, ili se vratiti u hodnik. Uglavnom, vrlo brzo ne znaš gdje si.
U pravilu, u hodnicima su kamene skulpture, a u sobama slike. Slikari kao da baš nisu puno putovali, nego su slikali prema pričama slijepih putnika poput Homera. Tako je jedan sliku nazvao Pustinja, a u prvom planu mu je rijeka kojom plove brodovi.
Drugi se zove Filippino Lippi. Da je sam bio barem donekle “lipi”, valjda bi i nekog drugog naslikao lijepog. Lippijev Isusek izgleda kao da je Luki Bebiću stari Feral Tribune pod glavu u fotošopu nalijepio tijelo bebe.
Treći je Luca Signorelli. On je Josipa na slici Sveta obitelj obojao u zeleno kao Marsovca. Da sam ja tu sliku naručio, platio je ne bih.
Firentinci slove kao lukavci (želite li znati zašto, pročitajte tekst o vinima Chianti i Chianti Classico na gastro.24sata.hr), no Leonardo da Vinci uspio je i njih nasamariti. Mona Lisu im nije dao, naravno, nego im je uvaljao slike koje drugi nisu htjeli poput Gabrijela koji je kleknuo pred Mariju i pokazao joj peace s dva prsta. Pa Kosa je nastala krajem 20. stoljeća, ljudi dragi.
Puno slikara slabo je znalo i zoologiju. Francesco Botticini naslikao je tri arhanđela i Tobiju koji nosi najnejvjerojatniju ribu na svijetu. Ima tijelo štuke, a usta su kombinacija mreninih i morskopasovskih. Heraklo bi joj odmah glavu odrezal, brže nego što to radi kentauru na skulpturi u hodniku. Ti antički kipari bili su pod ludim drogama kao i oni koji su 2000 godina poslije opisivali i potpisivali njihove skulpture. 
Pod ovu gore su napisali “Vučica”. Nema glavu, nema rep, nema noge. Ima samo osam nabreklih sisa. Kak zna da je baš vučica. Po broju osam mogla bi biti i hobotnica.
Inače su im kipovi svi isti. Ne čudi da se ne zna tko tu koga predstavlja. Pod nekoliko njih piše za lika kojeg predstavlja da se “do te i te godine mislilo da je to onaj, a u stvari je ovaj”. Pa zašto ne pogledaju čovjekovu fotku s Facebook profila. Odmah bi ga prepoznali.
Ni slikari nisu pucali od maštovitosti. Slavni Raffaello je bio preteča “šnelfotografa”. Radio je portrete koji su svi na isti kalup. Duga kosa, ozbiljna faca i ako se ne vide grudi ne znaš kojeg je spola. Ili roda, više ne znam što smijem napisati.
Ako se u Galeriji na slikama i vide grudi, ne pokazuje se puno. Samo je Botticelli otkrio Venerinu dojku. I to desnu. I nije nešto.
Venera nije baš bila presretna u toj školjki. Kiselo se smiješila. No ona se barem smiješila. Svi ostali plošni ili plastični likovi iz Galerije imaju krajeve usana razvučene prema dolje. Kao kad te žena dočeka na vratima pred jutro. Zaružio si s dečkima baš kad je ona očekivala ludu noć u krevetu. Sad joj do seksa ne bude sve dok opet ne zaružiš s dečkima. Očito seksa nije bilo puno ni tamo gdje su živjeli i djelovali autori slika i skulptura.
No, neki se nisu sramili pokazati da ih seks zanima. U sobi koja se zove Tribuna je skulptura djeteta koje gleda kak se dva gola muškarca hrvaju. Sva sreća da nemam pokvarenu maštu. Da imam, napisao bih da rade nešto drugo. Mislim da Željku Markić treba hitno poslati u Galeriju. Možda je zadrže.
U tu Tribunu ne može se ući nego se gleda kroz vrata iza špage. Nema u njoj ni svjetla, a po ponašanju istinskih ljubitelja umjetnosti, jako je važno stajati najmanje pola sata uz špagu tako da ostali misle kako ti je sve jasno, osim zašto ti se “mamici štuca dok peče štrukle”.
Dio posjetitelja divi se i pogledu kroz prozor. Općenito je važno u toj Galeriji biti čudan. Prepuna je ljudi visokih između 110 i 130 koji jako brzo hodaju i nekontrolirano mijenjaju smjerove pa moraš paziti da ne padneš preko njih. Nisu djeca, nisu hobiti, a nisu ni samo žuti. Ima ih svih fela. Stanu pred sliku i fotografiraju ju mobitelom na onom smiješnom štapu sa flešom, bez fleša, u pravokutnom i kvadratnom obliku, pa i snime video, kao da će se na slici netko pomaknuti. Iza njih stoji ekipa visoka između 140 i 160. I njih ima ih svih fela. I oni slikaju isti motiv šest puta. No, dobro je da su slike relativno visoko postavljene pa ih iza i preko njih gledamo s prave distance.
Inače, na ulazu u Galeriju kontrola je kao na aerodromu. Na izlazu je nema, kao da se nema što ukrasti. Osim nekoga od tih malih ljudi koji izgledaju kao pravi. Ali njih je nemoguće uloviti.
Jeftinim rinfuznim vinom napunili milijune butelja pa ih skupo prodali
petak, 4. kolovoz 2017.
Francuska policija uhitila je direktora divovske tvrtke Raphaël Michel, koja kupuje jeftina vina širom Francuske i u Južnoj Americi te ih puni u velika pakiranja, zbog sumnje da je dio punio u butelje i prodavao ih pod etiketom Châteauneuf-du-Pape. To je zaštićena oznaka izvornosti za odlična, većinom i vrlo skupa vina iz doline rijeke Rhone. 
Prijevara je trajala četiri godine i navodno je prodano gotovo četiri milijuna sanduka vina. Sanduk je međunarodna “mjera” za vina, pakiranje u koje stane 12 butelja, što znači da je na tržištu završilo više od 40 milijuna boca. Istraga je počela lani, a informacije o njezinim rezultatima su vrlo šture. Iscurilo je samo da u prijevaru nisu uključeni lokalni proizvođači grožđa i vina, no njima je, definitivno, napravljena najveća šteta. Châteauneuf-du-Pape oznaka je koja govori da je grožđe za to vino iz okolice istoimenoga gradića, ali i da se bijela i crna vina mogu raditi od bijelog i crnoga grožđa. Glasoviti su crnjaci s tim imenom koji se danas ipak rade samo od 13 dopuštenih crnih sorata. Može se koristiti samo jedna ili svih 13, a u većini vina dominiraju grenache, syrah i mourvèdre. Zastupljeniji od ostalih još je i cinsault. Dio vina završio je na tržištu i pod zaštićenom oznakom Côtes du Rhône. To je šire područje nego Châteauneuf-du-Pape, a to znači da su i vina u pravilu niže kvalitete.
Francuski sustav označavanja vina je piramidalan. Najbolja vina imaju oznaku najmanjeg područja, često je riječ o samo nekoliko hektara s kojih stiže sirovina za najcjenjeniju kapljicu. U pravilu se, osim u Alsaceu koji ima njemački način označavanja, ne navodi sorta jer kupci po imenu područja znaju od kojeg je grožđa vino. Zato je vinare iz doline Rhone najviše i potreslo to što su nazivi njihovih zaštićenih područja završili na vinima od grožđa iz manje cijenjenih francuskih regija te iz Čilea i Argentine. Hoće li, i koliko, naštetiti tvrtki Raphaël Michel osnovanoj još 1899. tek će se vidjeti. Oni zasad ne potvrđuju niti ne poriču optužbe, samo se brane tvrdnjom da su vina koja su stigla na tržište bila zdravstveno ispravna.
Iako je riječ o desecima milijuna boca, što znači da je prijevara teška više stotina milijuna eura, nije dosegla publicitet slučaja Rudy Kurniawan. Taj Amerikanac rođen u Indoneziji, čiji je otac bio Kinez, bio je 2006. predstavljen kao vlasnik najveće vinske zbirke na svijetu. Kupovao je i prodavao neočekivane količine rijetkih vina na dražbama. Pričali su da može nabaviti svaku bocu koju netko poželi. Nakon što su ga 2012. uhitili, pokazalo se da je potiho kupovao goleme količine jeftinijih vina i na njih lijepio etikete glasovitih vinarija. Neki od najzvučnijih lažnjaka koje je prodao su jeroboam (boca od pet litara) bordoškog vina Château Mouton-Rothschild iz 1945. za 48.259 dolara te šest boca burgundijskog Domaine Georges Roumier Bonnes Mares berbe 1923. za 95.000 dolara. Osuđen je na 10 godina zatvora. U Hrvatskoj prijevara takvih razmjera nije bilo. Potvrđena je samo prodaja 36.304 litre nepoznatog vina u bocama kutjevačke graševine 2004. Godinama se pričalo da se na Pelješac vozi vino u cisternama pa puni kao Dingač, te pitalo ima li u Vrbničkom polju dovoljno žlahtine za sve boce koje se tijekom godine popiju, no ozbiljnijih istraga nije bilo. Barem se za njih ne zna.
Vino.hr online vinoteka