blog.vino.hr
Piše Bakhov sin Ivo Kozarčanin
Arhiva za ‘pjenušavo’ kategoriju
Četiri nova vinska asa obitelji Barundić
Srijeda, 14. prosinac 2022.Sarma i pjenušac Urban White Extra Brut odličan su par
petak, 20. studeni 2020.
Nije to baš bila obična sarma. Nije se kuhala na svinjskim nogicama, nije bilo slanine, pancete ili špeka, pa ni drugog sugog mesa između „svitaka“ kupusa, a ni zaprške, ali bilo je u njoj poprilično rajčice. Nije to bio baš ni običan pjenušac, nego Urban White Extra Brut koji su od pušipela napravili u međimurskoj obiteljskoj vinariji Štampar i na ovogodišnjem ocjenjivanju britanskog časopisa Decanter osvojili 95 bodova od 100. Prvi je to zlatni hrvatski pjenušac na najvećem ocjenjivanju vina na svijetu na kojem se vrlo često vinima ne sudi samo jedna komisija, nego druga provjerava ocjenu prve. Zato veću težinu ima i veliko priznanje tom kompleksnom vinu nježnih mirisa i okusa.
„Kompleksan miris s notama limuna bagrema i meda. Okus je kremast, osjećaju se dunja i limun, fino uklopljene kiseline daju mu svježinu i dugo traje“, tako su s malo riječi pjenušac Urban White vrlo lijepo opisali Decanterovi ocjenjivači. Napunjeno je oko 2000 butelja, a cijena je 140 kuna.
- Kušali smo ga puno puta u različitim društvima i znali da imamo odličan pjenušac, ali ne mogu reći da smo očekivali zlato na tom iznimno strogom ocjenjivanju – skromno je rekao David Štampar nudeći ga u podrumu u Svetom Urbanu u Štrigovi uz šunku i sir.
David ga nije probao sa sarmom, tu smo kombinaciju pomalo sa strahom iskušali nekoliko dana kasnije i nismo pogriješili, a skromno je pričao kako je za pjenušac odabrao jedan od pet pušipela iz klonske selekcije koju su međimurski vinari proveli sa stručnjacima zagrebačkog Agronomskog fakulteta.
- Bazno vino iz berbe 2016. njegovali smo 12 mjeseci na finom talogu u velikoj drvenoj bačvi kako bismo dobili punoću. Potom je dvije godine proveo na drugoj fermentaciji u boci i posljednjeg dana veljačeove godine smo ga degoržirali. Tri se mjeseca smirivao u boci prije izlaska na tržište – pojasnio je David.
Degoržiranje je završni postupak u proizvodnji pjenušaca. Njime se, pojednostavljeno rečeno, iz boce zatvorene krunskim čepom izbacuje talog, a to su kvasci koji su stvarali mjehuriće, dopuni se koliko treba pa začepi prepoznatljivim „šampanjskim“ plutenim čepom.
- Ostala su dva grama neprovrela šećera nakon druge fermentacije u boci i dogovorili smo se da dodamo još gram. Sam sam bio protiv toga, no čini se da nismo pogriješili – prisjetio se David te napomenuo kako će sljedeće pjenušce raditi od posebnog klona pušipela selekcioniranog baš za pjenušce kojeg sade pola hektara.
Pušipel je, dodaje, stari međimurski naziv za sortu moslavac, koju u različitim europskim državama zovu i šipon, furmint, mosler, som, tokay ili zapfner. Istraživanja su pokazala kako je u bliskoj rodbinskoj vezi sa sortom gouais blanc ili weißer heunisch, u kakvoj su i chardonnay, rizling, frankovka i deseci drugih. Prema Zelenoj knjizi Hrvatske izvorne sorte vinove loze gouais blanc mi zovemo belina starohrvatska ili belina velika bijela, a mnogi znanstvenici podupiru mišljenje kako je riječ o našoj sorti. Roditelj je više od 80 sorata iz cijelog svijeta, zbog čega joj često tepamo kao „zagorskom Kazanovi“.
Moslavac, odnosno furmint je, pak, glavni sastojak slavnog slatkog mađarskog kralja vina i vina za kraljeve tokajca. Sve se češće i u regiji Tokaj, koju Mađarska dijeli sa Slovačkom, rade suha vina od moslavca koja pokazuju da je riječ o velikoj sorti ravnoj rizlingu, na primjer. U Moslavini, čije ime nosi, nisu joj se još posvetili onoliko koliko zaslužuje, no to rade Međimurci.
Više tamošnjih vinarija stvorilo je brend Pušipel Classic pod kojim u posebne boce nalik onima iz Tokaja, a svaki pod svojom etiketom pune vrlo dobra mirna suha vina. Odlikuju ih mirisi po sijenu i cvijeću te pun i osvježavajuć okus. Pod imenom šipon ili moslavac imaju ga u miješanim vinogradima širom Sjeverozapadne Hrvatske, no mlo tko od njega radi sortno vino. Zbog iznimnog potencijala trebalo bi poticati vinare da to rade što češće, posebno zato što imamo pravo govoriti kako je to hrvatska sorta, pa i tako dodatno promovirati hrvatska vina u svijetu.
Prvi merlot s Plešivice za ptice, pčelice i ljude
petak, 13. studeni 2020.
Berba 2018. bila je za našu kuću, za gušte. Vina iz 2019. bit će i za prodaju, a ova 2020. je za ljubav, za slađi život, opisao je Drago Kurtalj iskustva s merlotom koji je posadio na prekrasnom položaju Veselnica. Nedavno je imao treću berbu. Bilo je to zadnje grožđe koje je brao, a podosta bobica već se prosušilo na trsu.
– Nekaj su pojele tice, nekaj pčelice, nekaj se posušilo, a nekaj bumo i mi spili – na sebi svojstven način ispričao je Dragec kako je s prirodnim stanarima vinograda podijelio grožđe velike francuske sorte koju, koliko zna, drugi na Plešivici još nemaju.
Grožđe smo kušali i toliko je koncentrirano i slatko da je lako predvidjeti kakav će nektar dati. Loza se penje i po orahu iznad vinograda pa se može zaključiti da posprdna tvrdnja kako će se nešto dogoditi „kad na vrbi rodi grožđe“ na Veselnici poprima drugi značaj. A i naziv merlot ukazuje da ga treba prepustiti pticama. Merle na francuskom znači kos.
Ovogodišnji merlot iz mladog vinograda sad fermentira u vjerojatno najstarijem podrumu na Plešivici, u središtu istoimenog naselja. Drago, supruga Dubravka i sestra Mirjana nedavno su ga preuredili i puno više prostora predvidjeli za pjenušava vina kojih je u ukupnoj proizvodnji oko 40 posto. 
Rade tri pjenušca klasičnom metodom druge fermentacije u boci. Po punoći okusa prvo treba kušati zavodljivi Rosé s oznakom brut što se može prevesti kao suh, ali znači i da može imati do 12 grama po litri neprovrela šećera. U Roséu je 80 posto crnog pinota, a začinjen je mješavinom sorata iz starog vinograda. Prije Drugog svjetskog rata na Plešivici se zajedno sadilo različito bijelo grožđe poput veltlinca crvenog, kraljevine, šipelja, lipovine te šipona, kako u dijelovima Hrvatske i Slovenije zovu kakvoćom iznimnu sortu moslavac. Taj naziv ukazuje i na njezino moguće podrijetlo. Kao pušipel je poznatija u Međimurju, a kao furmint u Njemačkoj, Austriji i Mađarskoj. Obavezna je u slavnim slatkim vinima iz Tokaja, u kojima uvijek ima i lipovine, Mađari je pišu hárslevelű, a samo nebo zna kako to izgovaraju.
I bijeli pjenušac ima oznaku slatkoće „brut“, Kurtalji su ga napravili od chardonnaya (60 posto) te starih sorata i nazvali DRI, prema inicijalima djece Done, Roka i Ivana.
Pjenušava perjanica kuće je odležani Cuvée Prestige. On nosi i oznaku berbe, što ukazuje na to da će svake godine iz koje ga naprave, a to su samo najbolje, dati drukčije vino. Prvi Prestige je iz 2013. i zrelo je, puno, kompleksno, istovremeno i nježno vino. Pristaje gotovo svim sirovim plodovima mora, a mnogima će neko vrijeme biti jako lijepo nakon što ga popiju u intimnom društvu. Ne zbog alkohola.
Od mirnih vina, za preporuku su sivi pinot bakrenaste boje koju je „zaradio“ kraćom maceracijom tog bijelog grožđa tamne kožice u vlastitom moštu, dugo macerirani jantarni rizling te crni pinot. Preuređujući podrum njemu su Kurtalji posvetili i posebnu sobu u kojoj odležava u bačvicama različite starosti. Tako žele izbjeći pretjerani utjecaj drveta na delikatnu sortu. Pokraj je i mala arhiva s buteljama te magnumima, 1,5 litarskim bocama za koje se kaže kako su prava mjera za dvoje. Ako jedan ne pije.
Untouched by light je pjenušac koji polako rade, ali mora se brzo piti
petak, 9. listopad 2020.
Nježan miris bijelog voća i citrusa, krasna naznaka zelenog čaja i mente, kao i kompleksan okus u kojem se iznimno fino osjećaju kvasci bio je prvi dojam nakon kušanja pjenušca Unotouched by light slovenske vinarije Radgonske gorice. Nazvali su ga „Nedirnut svjetlom“ zato što su grožđe brali noću, odležao je tri godine u potpunoj tami špilje u Gornjoj Radgoni, napunjen je u bocu od crnog stakla te dodatno zaštićen od svjetla i zraka bocom crnom vakumiranom vrećicom.
Predstavljanje 1. listopada navečer na internetskoj platformi Zoom vodio je sommelier iz Champagne Pierre-Yves Bournerias, inače savjetnik, pa i prijatelj, nekolicine najboljih proizvođača pjenušaca s naše Plešivice. Pratili su ga, prema Zoomovom brojčaniku, na 43 računala. Svaki “uzvanik” mogao je pozvati svoje goste, pa je ljudi vjerojatno bilo dosta više, a nekoliko dana prije prezentacije poslali su boce koje je trebalo otvarati i kušati u mraku, samo uz „utišano“ svjetlo računalnih monitora.
Bournerias je više puta naglasio kako je pet minuta izlaganja vina svjetlu i toplini opasno za vino, što se djelomično pokazalo točno. Dvadesetak minuta nakon oduševljenja prvim gutljajima, sommelier Tomo Jakopović koji mi je bio ugodno društvo, počeo se mrštiti i upozorio kako vino ima reduktivnu notu. Riječ je o slabo kiselkastom, no neugodnom retrookusu koji se pojavljuje nakon što se vino proguta. Po izlasku na svjetlo nakon završetka prezentacije, uvidjeli smo da to nema toliko veze sa svjetlom, koliko s temperaturom. Ne osjeća se kad je vino hladno, no nakon što je bilo neko vrijeme na sobnoj temperature iskazalo je grešku nastalu vjerojatno još tijekom primarne vinifikacije, prije druge fermentacije u boci.
Mračni pjenušac, kažu u Radgonskim goricama, odlučili su raditi potaknuti tvrdnjom profesorice kemije Ann C. Noble s kalifornijskog sveučilišta Davis, koje je istraživalo i podrijetla i odnos plavca malog te crnjenka, da „izloženost vina dnevnome svjetlu ili umjetnoj rasvjeti uzrokuje kvarenje aroma“. Napravili su ga od chardonnaya berbe 2016. iz vinograda posađenog 1989. klasičnom šampanjskom metodom druge fermentacije u boci koja je trajala gotovo tri godine, od travnja 2017. do početka 2020.
Najbolje se stvari odvijaju u mraku, rekao je Borut Cvetkovič iz Radgonskih gorica tijekom predstavljanja vina preporučujući svima da pjenušac „Untouched by light“ kušaju u mraku, s nekim tko im je drag. Inače, Radgonske Gorice imaju 168 godina dugu tradiciju proizvodnje pjenušavih vina, a u ovom „mračnjaku“ je 12 posto alkohola, osam grama kiselina i 6,9 grama neprovrela šećera po litri. Prinos po trsu bio je dva kilograma, što je za pjenušac malo.
S obzirom da je vjerojatno riječ o prvom pjenušcu koji svjetlo nije dotaknulo pune četiri godine, tražio sam za usporedno kušanje „običan“ brut pjenušac od istog grožđa. Stigla je Zlata radgonska penina brut, s oznakom „zelo suho“ i na slovenskom. Mračni je pjenušac također označen kao brut, no prema okusu tijekom kušanja je gotovo sasvim suh, a po analitičkim podacima koje su poslali ima 6,9 grama neprovrela šećera po litri što nije malo. U klasičnoj Zlatoj penini slatkoća je puno jače izražena. Mrak nije mogao toliko utjecati na slast pa se čini da ipak nije bila riječ o istoj sirovini ili su različitim ekspedicijskim likerima regulirali slatkoću i arome.
Koliko je pjenušca Untouched by Light proizvedeno nisu izričito rekli. Enologinja Klavdija Topolovec (desno) napomenula da je limitirani broj od 2000 boca dostupan na untouchedbylight.com, a cijena butelje je 100 eura. Americi, Kini, cijelom svijetu…, odgovorili su iz Radgonskih gorica na pitanje kojem je tržištu namijenjen, Ambiciozno, s obzirom da spomenute dvije tisuće boca mogu za dan-dva popiti u samoj Radgoni koja je prošle godine imala 3050 stanovnika.
Pitanje je i kako će ga posluživati. U restoranima će biti teško zamračiti samo stol koji ga je naručio, a malo tko će kod kuće gasiti svjetla dok ga pije. Eventualno ljubavnici. No, marketinški je priča izvanredna.
Ukratko, „Untouched by light“ radili su dugo, kao što priliči dobrim pjenušavim vinima, no treba ga piti brzo nakon otvaranja.
Vino.hr online vinoteka