blog.vino.hr

Kulen, šunka, slanina, čvarci, sir, krastavci, ljuti i slatki feferoni na jednom tanjuru. Kifle sa sirom, kifle sa slaninom i pogačice s čvarcima na drugom, maslac na treće, mast u zdjelici i dvije vrste kruha u košarici. Bio je to doručak u Kopačkom ritu koji je dizao iz mrtvih nakon duge noći, a na stolu je bio pehar s graševinom. To je jedini čaj koji se smije piti uz takav doručak. Svaki drugi izazvao bi očaj.
Otkad me Željko Garmaz zamolio da mu napišem koju riječ za knjigu o vinarima Podunavlja i Slavonije, slika tog doručka otprije 20-ak godina ne izlazi mi iz glave. Bilo mi je to jedno od prvih putovanja na istok Hrvatske nakon reintegracije tijekom kojeg sam se zaljubio u predivan kraj, raskošna vina i hranu te nadasve dobre ljude. O ljudima ovom prilikom neću, jer o njima piše Željko. Predgovor treba biti barem barem donekle lijep kao što je i knjiga, a sa Željkom se u toj utakmici teško mjeriti. Pisat ću zato o rijekama.
Mirno teku Dunav, Drava i Sava bez kojih ne bi tlo bilo toliko plodno, ni zrak toliko svjež.
Između tri velike rijeke mirno rastu vinogradi i okružuju podrume u kojima mirni ljudi rade vina. Mirna vina. Ne kao kategorija onih koja nisu pjenušava, nego mirna karakterom.
I ta mirna vina mirno teku. Mirno se piju. Obišao sam stotine tamošnjih vinarija i u svakoj uživao bez stresa. Što je na stolu, ponuđeno je. Nitko te ne tjera da jedeš ili piješ, ali sigurno nećeš ostati gladan ili žedan. Svatko ima svoj ritam i poštuje tuđi.
Mirno se svaki put i zapjevalo, nakon što bismo tko zna koji put ponovili kušanja vina koja su nam se najviše dopala. Pjevalo se o ljubavi, bez koje nema života, kao ni bez vina. Jedini nemiri, ugodna uzbuđenja, javili bi se kad bi krenuli bećarci. Oni su pokazivali koliko ti mirni ljudi imaju strasti. A ta se mirna strast očituje i u vinima.

Smiruju i uzbuđuju u Slavoniji i Podunavlju graševine. Kraljica ovdašnjih vinograda ima što za ponuditi u svakoj prilici. Rade vinari od nje pjenušce koji se mogu piti uvijek, rade i lagana mirna aperitivna vina te iskričave graševine, ugodno kisele poput reskih zelenih jabuka, koje pristaju uz masnija jela. Oble moćne i snažne suhe graševine fino prate jela kojima je masnoća dodana, a one polusuhe idealne su uz pikantniju hranu kakve ovdje ne nedostaje. Poluslatke, pak, strasno grle slavonske kolače, a sasvim slatka, predikatna vina ledene ili izborne berbe prosušenih bobica idealna su uz gusju jetru i slična slana jela jakih okusa. Takva predikatna vina i sama su dovoljno dobro društvo, a ne treba zaboraviti ni da muškarci jako vole kad takva vina piju žene, kao što i žene vole kad ih piju muškarci.
Princeza je frankovka. Mlada vina od te sorte u Slavoniji i Podunavlju zaigrana su poput nazimadi koja trče i skaču kaljužama da se rashlade i očiste od nametnika dok ih matere krmače gledaju polako se valjajući. Tako se smireno i zrele frankovke valjaju čašom i ustima. Posebno kad su poslužene uz najbolja jela od mesa divljih svinja.
Cabernet sauvignon daje moćna i ponosna vina poput jelena koji vlada slavonskopodunavskim šumama, a nježniji merlot podsjeća na plahe srne. U mješavinama, pak, ove se dvije sorte slažu kao srneće i jelenje meso u čobancima ili gulašima.
Peti prst na ruci je rajnski rizling. Iako je riječ o sorti hladnijeg podneblja, u podrumima Slavonije i Baranje čiji su vlasnici podjednako dobri vinogradari i vinari, pokazuje da vina s ostatkom šećera mogu odavati dojam suhih. Šećer im daje punoću, a slatkoće je taman koliko treba da se lijepo piju uz ljutkaste riblje paprikaše.
S ribom možemo usporediti pet vina udomaćenih u Slavoniji i Podunavlju za prste druge ruke.
Chardonnay je poput soma, velik i mastan, no to je ukusna, meka masnoća. Sivi pinot je slastan, kao što slastan zna biti šaran. Sauvignon je ime dobio po francuskoj riječi sauvage, koja znači divlji, pa mu par može divljakuša štuka, a zeleni silvanac vreba iz prikrajka. Skriva se poput smuđa, a kad nekoga uhvati, više ga ne pušta. Crni pinot, pak, poseban je poput kečige. Malo ga je, ali svaki se gutljaj pamti kao što je teško zaboraviti zalogaj bilo kojeg jela od ove rijetke i male ribe izvanredno ukusnog mesa. Za svaki od 20 prstiju, koliko ih čovjek ukupno ima, našla bi se u Slavoniji i Podunavlju sorta vinove loze. I ona dvadeseta jednako je važna kao prva. Uostalom i mali prst na nozi izgleda neugledno, no stopalo bi gubilo ravnotežu da ga nema.
A zbog ravnoteže je dobro i da se vinogradarska regija Istočna kontinentalna Hrvatska, kako se službeno zove, jasno dijeli na Slavoniju i Podunavlje. Vidi se u vinima da Slavonijom dominira planina Papuk. Kamena je i surovija od podunavskih pjeskovitih brda (Banova) i gore (Fruške) pa su i slavonska vina mineralnija, malo “oštrija”. Ispiru usta i osvježavaju. Podunavska su, pak, blatnjava u najljepšem smislu te riječi. Prekrasno mi je to pojasnio pokojni Srećko Ljubljanović, doajen hrvatske vinske kritike: teku kroz grlo polako kao što fini pijesak prolazi između prstiju.
Sve će ove dojmove ljubitelji dobrog vina i lijepe riječi pronaći i u vinskim pričama Željka Garmaza. Ima Garo mirnu strast tipičnu za ove krajeve iako je dođoš, Dalmatinac odrastao u Pločama. Neretva tamo već mirno teče pa mu nije bilo teško prilagoditi se. Srce ima veliko i njegovim tekstovima dominira ljubav prema vinima.
I prema vinarima. Svako slavonsko ili podunavsko vino iskazuje karakter vinara koji ga je odnjegovao. Zato ne postoje dva ista, ma koliko blizu bili vinogradi iz kojih potječe grožđe. Slavonija i Podunavlje pravi su dokaz da je čovjek dio terroira, uz sortu, klimu i tlo. A vina su kao iz prostog vica o iskusnom francuskom vinaru kojeg su pitali zašto toliko različit bouquet imaju vina od grožđa uzgojenog u vinogradima između kojih je samo put širok dva metra. Odgovorio je da su između stražnjice i rodnice samo dva prsta, a bouquet je sasvim različit!