blog.vino.hr
Piše Bakhov sin Ivo Kozarčanin
Arhiva za ‘gadgeti’ kategoriju
I svaka je cipela drukčija…
petak, 30. rujan 2022.U vodu, u vatru, ali ništa „nabrzaka“
nedjelja, 4. listopad 2020.
Visok je, snažan a vitak, uredan… Ističe se u mnoštvu i s vremenom postaje sve privlačniji. Kao Sean Connery, koji je ipak malo mlađi… Junak ove priče jedan je od najljepših hrastova u šumi Prkos pokraj Našica. Ima oko 140 godina, što znači da je niknuo sredinom carevanja Franje Josipa I., najdugovječnijeg, a vjerojatno i najznačajnijeg vladara ovih prostora. Izrastao je do 35 metara, a nakon što ga posijeku, iz njega će ispiliti oko pet prostornih metara dužica, dovoljno za 10 bačvica od 225 litara koje popularno zovu barrique. 
Možda koja više, a možda i koja manje, objašnjava Hrvoje Vučinić, magistar šumarstva koji pazi da hrastovi i bagremi, čije je drvo također cijenjena sirovina za vinske bačve, imaju što bolje uvjete.
- Hrast je velika maza, sporo raste prvih 25 godina, potom krene u visinu. Pratimo ga, čistimo oko njega kako se stablo ne bi okretalo prema suncu dok raste zato što takva ne mogu dati dovoljno kvalitetne ravne daske. No, ne znamo kakav je dok ga ne posiječemo, a što ćemo raditi od drveta koje nam daje ovisi o godovima. Za bačve je bolje drvo hrasta kitnjaka koji ima manji promjer i gušće godove. Za namještaj je, pak, bolji lužnjak – strasno priča mr. Vučinić pokazujući i netom iznikli hrastić nedaleko od opisanog orijaša čije će drvo, bude li sve u redu, njegovati vino oko 2165. godine.
- Super, tad ćemo ponovno doći k vama i kušati ga – dogovorili smo se.
Drvo iz šuma o kojima Vučinić brine koristi našička bačvarija Auric. Osnovana je 2016. godine, prve su bačve napravili lani, ali ni prije nisu ljenčarili. Drvo za bačve treba prosušiti, a to, ovisno o debljini dužica, traje dvije, tri, pa i više godina. Postupak je jednostavan, kad se o njemu piše.
Nakon što posijeku stabla, trupce voze u krug bačvarije gdje ih vlaže, odnosno zalijevaju umjetnom kišom. Iako su kapljice sitne, pada ta kiša poprilično jako pa je dobro zaobići je u širokom krugu. 
Potom trupce pile na željenu dužinu pa iz njih kalaju daske. Krajnje pojednostavljeno, prepuštaju da pod udarom velike sjekire pucaju same kako „žele“. Kad bi daske pilili, poremetili bi prirodnu strukturu drveta što za bačvu nije dobro. I daske nekoliko mjeseci prskaju, kako bi isprali neželjene zelene tanine, pa ih prepuštaju suncu, vjetru i prirodnim oborinama.
Ima ih različitih debljina, od tri do osam centimetara. O debljini ovisi i kakva će bačva biti, odnosno koliko će vina stati u nju: nekoliko stotina ili više tisuća litara. Posložene su tako da između njih struji zrak pa se sa svih strana suše ravnomjerno. Kad ekipa predvođena šefom proizvodnje Darkom Prevolšekom ocijeni da je drvo dovoljno suho, treba im pet sati da daske „pretvore“ u bačvicu od 225 litara.
To više nije proizvodnja pod vedrim nebom i prepuštanje vremenskim uvjetima, nego pogon čist poput apoteke. Ako je vani, tijekom rasta hrasta pa i na početku sušenja kvaliteta sirovine za bačve ovisila o vodi, ovdje postaje važna vatra.
Dužice oblikuju preciznim pilama pa na vatri savijaju kako bi bačva dobila ovalni oblik koji nije slučajno odabran. Nicolas Joly, slavni vinar iz doline francuske rijeke Loire i jedan od pionira biodinamičke proizvodnje vina, davno je objasnio da je oblik bačve imitacija jajeta u kojem se razvija život, pa će se i vino u njemu lijepo razvijati.
Savijene dužice učvrste obručima i bačva ide na drugu vatru. Treba je paliti iznutra, što se naziva i „tostiranjem“. To je dezinfekcija drveta prije dodira s vinom, ali i stvaranje „začina“ koji se u čaši poslije prepoznaje prvenstveno po zadimljenosti pa mirisu vanilije, a u crnim vinima i cimeta, na primjer. Prema želji kupaca, tostiraju ih 35, 45 ili 60 minuta na različitim temperaturama, od 180 do čak 290 Celzijevih stupnjeva.
Bačvarija Auric dio je velikog pogona koji su s njemačkim partnerima osnovali nasljednici grofovske obitelji Pejačević 2013. godine. Vratili su im šume oduzete nakon 2. svjetskog rata i počeli su proizvoditi drvenu građu koju izvoze širom svijeta. Bačvariju su pomno planirali i prve bačvice isporučili prošle godine Kutjevu. Njihove su bačve i u obiteljskim vinarijama Siber iz Erduta te Grabovac iz Prološca pokraj Imotskog, a Feravino ih ima, ili čeka isporuku, za 150.000 litara vina.
Trenutačno se suši više od 8000 prostornih metara sirovine od kojih se može napraviti 16.000 bačvica. Neće ih, naravno, biti toliko, zato što vinari traže i velike, od više tisuća litara. I bačve će uskoro u izvoz, najavljuje direktorica Marija Labrtić. 
Ističe kako imaju sve uvjete za vrhunsku kvalitetu pa se ne trebaju bojati konurencije. Organizacijom, tehnologijom i čistoćom pogon doista impresionira, čak i one koji su obišli najpoznatije francuske bačvarije.
A bit će u Auricu uskoro i vina. Zaposlili su enologinju Melitu Rumbak, koja je dosad radila u velikoj vinariji Erdutski vinogradi, zato što žele namjenski raditi bačve za pojedine vinske sorte. Počet će s dalmatinskim pošipom i plavcem malim, nastaviti s istarskim teranom i malvazijom, a potom se posvetiti i našoj najznačajnijoj sorti graševini. Ekipa će trebati puno vina kušati, a u dogledno vrijeme kušat će moći i gosti. Planiraju izgraditi podrum u kojem će arhivirati vina odnjegovama u njihovim bačvama pa i na taj najljepši način pokazivati kvalitetu.
Vinoljupcu butelja baš i nije uvijek nabolji dar
petak, 21. prosinac 2018.
Gramofonske ploče bile su mi prva kolekcionarska strast. Kad se to pročulo u široj obitelji, redovito sam pod borom pronalazio šareno umotane plosnate darove i redovito se razočarao razmotavši ih. U dobroj namjeri, kupovali su mi najnovija izdanja najpopularnijih grupa ili solista koje uglavnom nisam slušao. Ako me ta glazba i zanimala, ploču bih već i sam nabavio. Sličan je problem nastao s vinima. 
Sad odu u najbližu trgovinu, odaberu etiketu koja im se dopadne i stave bocu pod bor vjerujući da će me, kao velikog vinoljupca, razveseliti. Ponovno u dobroj namjeri, ali bez razmišljanja da onaj tko se bavi vinima popularna može probati i prije nego što drugi za njih čuju. S obzirom na to da prema vinu imaju drukčiji stav nego istinski vinoljubac, rijetko pomisle i da se popularnost uglavnom ne može izjednačiti s kvalitetom, a kamoli s posebnošću, što je svakom kolekcionaru još važniji kriterij za odabir. Ne razmišljaju ni o tome da oni koji doista vole vina ne žele zbirke. Njima vino nije trofej, nego prijatelj u čijem će društvu uživati neko vrijeme. A da bi mogli prepoznati tko može kome postati dobar prijatelj, morali bi vina poznavati podjednako dobro kao i onaj kome vino žele darovati. A to je uglavnom gotovo nemoguća misija. Zato je vinoljupcu bolje darovati nešto što je vezano uz vino, a nije “tekuće”. Čaše su uvijek dobar dar. Tu čak ni cijena nije važna jer uvijek postoje prilike poput izleta na koje se nose jeftine čaše i kutija sa šest “staklenki” dobro dođe ako su pravog oblika. Kakvog? Lako je provjeriti i na internetu. Dobar dar su i dvije skuplje čaše koje će vinoljubac koristiti dok sam kuša ili kad je u intimnijem društvu. Dekanter, pokal u koji se istaču vina koja treba prozračiti, također će razveseliti jer i te se čudesne “naprave” lako razbiju pa ih nikad nije previše. Ako se i ne koristi za istakanje vina, bit će i praktična posuda za skupljanje plutenih čepova koja lijepo izgleda na polici. Vadičep je, pak, dar s kojim se ne može pogriješiti. Pri tome treba odabrati “Waiter’s friend” (konobarev prijatelj) ili “Sommelier knife” (sklapa se poput džepnog nožića) jer je najpraktičniji, ma koliko se čini da je lakše otvarati butelje vadičepom s “krilcima”, odnosno dvije poluge. Svakoga, pa čak i one koji se vinima ne bave ozbiljno, razveselit će i neki originalni stari vadičep kakve se može pronaći među “kramom” na sajmištima ili sajmovima starina kojih je sve više.
Korisni darovi su i jednostavni mjerni instrumenti, poput mjerača vlage ili toplomjera, s kojima će vinoljubac kontrolirati uvjete u vinskom hladnjaku ili podrumu. Drop-stopovi, napravice raznih oblika koje sprečavaju da vino kapne na stol, darovi su koji govore “ne znaš točiti”, a takva poruka sigurno nijednom darivatelju nije na pameti. Odličan dar, ali ponovno težak za odabrati su i vinske knjige. Prije kupnje treba provesti dobru “obavještajno-paraobavještajnu” akciju u vinoljupčevoj biblioteci jer dvije iste knjige o vinu, ma kako dobre bile, nisu neko veselje. Veselje nisu ni dvije iste boce. No ako se daruje vino, ljepše je da bude u paru za slučaj da jedno “miriše po čepu”. Iznimka su, naravno, jako skupa vina. No ako je netko spreman dati četveroznamenkasti iznos za dar, radije neka kupi Coravin, revolucionarnu napravu koja omogućuje istakanje skupog vina malo po malo. Riječ je o igli koja probije čep kako bi ispustila malo vina u čašu, a prazninu u boci ispuni inertnim plinom koji sprečava oksidaciju. Nakon vađenja igle, probušeni pluteni čep se raširi i brzo ponovno zatvori butelju.
Vinski gadgeti: Ne smije se štedjeti na čašama. One jeftine su za goste
petak, 6. listopad 2017.
Svako je vino bolje u dobro odabranoj čaši. Nije riječ samo o čašama za bijelo ili crveno/crno vino. Čak i neke zahtijevaju poseban oblik. Neke i ne samo jedan. Takav je chardonnay. Ako je napravljen kao mlad i svjež, treba mu klasična čaša za bijelo vino, a onaj koji je njegovan na kvascima, pa i odležao koju godinicu, bit će puno bolji u širokoj, tzv. burgundijskoj čaši. Uostalom, on je i dominantna bijela sorta u Burgundiji, kao što je crni pinot dominantna crvena. I ta široka čaša sličnija je onoj za crni pinot, nego za bijela vina. Kod chardonnaya se može reći i da je klasična čaša za bijela vina primjerena reskijem i svježijem Chablisu, a široka kremastijim vinima iz “prave” Burgundije. 
Prva je čaša za vina lakšeg tijela, a druga za punija, i to su dvije čaše koje bi pravi vinoljubac trebao imati. Barem za sebe i svoje najbliže te prijatelje s kojima dijeli ljubav prema vinu. Možda je bolje reći opsjednutost. Čaše za crvena ili crna vina biraju se po taninima. Vina s više tanina traže veliku i široku čašu, a ona bez tanina još širu. Ma, možemo tanine usporediti i s tijelom vina pa je tako prva čaša za vina srednjeg do punog tijela, a druga za vitkija. Ako se govori o sortama, prva je za cabernet sauvignon, a druga za crni pinot. Posebna čaša treba za desertna vina. Ona nalikuje klasičnoj čaši za bijela, ali je manja i na kraćem stalku. Iz one klasične čaše za bijela vina jako lijepo se piju i šampanjci ili bolji prenušci. Ma koliko se činilo snobovski, pravi ljubitelj vina treba imati šest vrsta čaša: za bijela vina lakšeg i bijela vina punijeg tijela, za crvena vina lakšeg i crvena punog tijela te za desetrna, slatka vina. I finu čašu za vodu.
Uvijek je dobro imati i veći broj jeftinijih čaša za bijelo i crno vino za goste. Prave čaše poprilično koštaju. Tvrtka Spigelau radi dobre do vrlo dobre, a stoje između 20 i 60 kuna. Po komadu. Vrlo dobre do odlične čaše su Riedelove, kojima je cijena između 70 i 500 kuna. Odlične su i čaše Zalto. Stoje između 200 i 500 kuna. Sreća je što se velika vina piju u malim društvima pa za njih ne treba puno čaša. Tri-četiri od svake vrste su dovoljne. Obavezan stakleni vinski gadget je i dekanter. Rijetko zatreba, ali kad treba, bez njega se ne može. A treba za velika vina koja su dugo u boci pa se sporo otvaraju i imaju talog. Pažljivim istakanjem u dekanter talog će ostati u boci, a u duljem dodiru sa zrakom i s malo vrtenja dekantera mirisi i okus će iskazati svu raskoš. Treba dekanter i za mlada vina u kojima se može osjetiti miris sumpora. I on će u dekanteru brzo izvjetriti.
Bez otvarača ili vadičepa ni ne može se do vina, ili barem nije lako. Po otvaraču se, kao i po čašama, vidi i s koliko se strasti domaćin odnosi prema vinima. Među desetak tipova vadičepa, dva su najučestalija. Leptir ima krilca koja se podižu kako se svrdlo uvija u čep. Spuštanjem krilca čep izlazi. Takav je otvarač poput obične čaše bez stalka. Poslužit će svrsi, ali uništiti dio čarolije koja se vrti oko vina. Konobarov prijatelj naziv je vadičepa od kojeg mnogi bježe jer im se čini da ga je teško koristiti. A nije. Nakon malo vježbe otvaranje boce postaje lakše, brže, a nedvojbeno i elegantnije nego leptirom. Praktičan je i zato što je sklopiv pa stane u džep. Ima nožić kojim se lako skine kapica s vrha boce, a dobro je kad mu je poluga za izvlačenja na “koljeno” što olakšava i vađenje napuklog čepa. Često se koriste i “drop stopovi”, koji se stave u grlić boce i sprječavaju kapanje vina pri istakanju u čašu. Djeluju, ali ružno izgledaju pa je bolje više vježbati istakanje i u ruci držati lijepu krpu kojom će se obrisati kap vina na grliću boce. Ono bez čega ne mogu ljubitelji vina koji žive u stanovima je vinski hladnjak. U pravom hladnjaku vinu je prehladno pa brže stari, a u vinskome se temperatura može precizno regulirati i može ih se dugo čuvati. A ima ih i za samo 12 boca te više nisu (pre)skupi.
Vino.hr online vinoteka