Vieilles vignes, antico vitigno, Viñas Viejas i alte reben francuske su, talijanske, španjolske ili njemačke (austrijske) oznake za vina iz starog vinograda, odnosno stare loze za koje se vjeruje kako će dati bolja vina ako se prema njima primjereno odnosi u vinogradu, a to prvenstveno znači da se već u rezidbi smanjuje prinos po trsu. Nije propisano kad loza postaje stara, no 20-ak godina nakon sadnje ona počinje davati sve manje grožđa, ali od njega nastaju koncentriranija i intenzivnija vina.
Najpoznatije hrvatsko vino za koje se naglašavalo kako je od grožđa iz starog vinograda, sad je već riječ o pola stoljeća ili više, bio je Zlatan plavac Grand Cru, prvo vino proizvedeno u većim količinama koje je pokazalo izniman potencijal naše najznačajnije crne sorte. Nije pisalo na etiketi, no znalo se. Plešivičke vinarije Tomac i Šember, poslije i Kurtalj te Jagunić, ponosno ističu kako grožđe starih loza koriste u pjenušcima s kojima su proslavili sebe i svoju vinogradarsku podregiju. Prvi pjenušac samo od starih sorata u srpnju će završiti prvu od tri planirane godine druge fermentacije u boci u vinariji Barun iz Brezarića pokraj Krašića. Na nagovor zaljubljenika u vino Ivana Dropuljića, Željka Suhadolnika i Bakhova sina, Mara i Josip Barundić izdvojili su 2018. grožđe iz vinograda Gorice u mjestu Hrženik starog oko 100 godina. Prošlog ljeta napunili su baznim vinom 252 magnuma, boca od litre i pol, i prepustili ga “šampanjizaciji”. Berbu 2019. “srezala” je oluja nakon rezidbe pa će biti samo malo mirnog vina, no ove godine nadamo se novom “malom” pjenušavom paketu u velikim bocama. Radni naziv prvog pjenušca je “100plus”, a drugom bismo mogli dodati “Korona virus” zato što se loza razvija u ovo čudno vrijeme, a i rimuje se.
Mirno vino od starih sorata od 2016. radi samo Franjo Kolarić. Četiri stare plešivičke sorte bere i njeguje zajedno u neutralnim posudama od inoksa.
To je, u stvari, austrougarska, odnosno bečka tradicija koja svake godine osigurava vina ujednačene kvalitete, a od berbe 2013. ima i zaštićenu oznaku izvornosti Wiener Gemischter Satz.
Pravila su stroga. Grožđe mora biti iz jednog vinograda s najmanje tri sorte od 20-ak dopuštenih. Najzastupljenije sorte ne smije biti više od 50 posto, a treće po zastupljenosti mora biti najmanje 10 posto. Ostale su začin. Sve su bijele, što se po nazivima i ne bi reklo. Ima tamo u Beču, kao i tu na Plešivici, zelenog i crvenog veltlinca, žutog plaveca, sivog pinota pa belina svakojakih, čak i “šarenog” zelenca bijelog. Beru se i vinificiraju zajedno kako bi svaka sorta vinu dala neku osobinu: jedna slatkoću, druga punoću, treća svježinu i ugodnu kiselost, četvrta arome… Zadano je i to da vino mora biti suho, ne smije imati više od 12,5 posto alkohola i mora biti bez izraženih aroma drveta, dakle ne smije biti odnjegovano u novim bačvicama. Kolarićevo vino Stare sorte sve te parametre zadovoljava.
Ne bi bilo fer prešutjeti još neke sorte iz starih plešivičkih, kao i bečkih vinograda. To su šipelj, zeleni silvanac, neuburger, šipon, lipovina, graševina, kraljevina, muškati bijeli i žuti, plemenka…
Takvo vino kod nas je lako i marketinški predstaviti zahvaljujući legendarnom filmu “Tko pjeva, zlo ne misli”.
- Kaj više volite, belo ili crno? Ili možda plešivičko? – pitao je Franjo Šafranek pozivajući Ernesta Fulira “na litricu”.
Bilo je to plešivičko u drugoj polovici prošlog stoljeća na lošem glasu, no danas su vina s Plešivice najbolja u Hrvatskoj. A od njih se “i vlastita žena voli”, kako je rekao Milan Milček Krčmar, dugogodišnji upravitelj Prve plešivičke vinsko-vinogradarske zadruge.
blog.vino.hr
Piše Bakhov sin Ivo Kozarčanin
Naslovna slika
Litricu si bumo popili. Kaj više volite? Crno, belo ili možda plešivičko?
8. svibanj, 2020.Bolonjez je džez, a tribidrag mali vrag
6. svibanj, 2020.
Ostalo malo mljevene junetine od neke sarme, ili je to bila filana paprika, tko će se više sjetiti. Taman da nema dovoljno za ručak ili lunch, što bi rekli Englezi, ali ima za brunch ili međučak, kako bismo nas dvoje izoliranih na hrvatskom nazvali obrok između prvog jutarnjeg i glavnog dnevnog. Imali smo mljeveno meso, penne i nekoliko sitnica. Savršen početak za bolonjez/ragu, jednostavno jelo koje će zadovoljiti i najzahtjevnija nepca.
Kako bi sve započelo, ako ne glavicom luka. Sitno narezan baci se na zagrijano maslinovo ulje i pirja dok ne postane staklast. Ubaci se meso i kratko popirja na visokoj temperaturi. Kad dobije lijepu, rumeno-smeđu boju, zalije se crvenim vinom. Nakon što vino ishlapi doda se rajčica. Imali smo narezanu, konzerviranu pa smanjili temperaturu na srednje jaku i pustili neka još malo krčka. Potom je došlo vrijeme za igru sa začinima. E, to nam je najdraže! Dodali smo list lovora, malo origana, bosiljka, prstohvat šećera, malo muškatnog oraščića, soli, papra. 
Dok se umak lagano kuhao, pripramili smo tjesteninu, taman da bude gotova kada i umak. I eto ga: tjestenina u tanjur, preko nje umak, na sve to malo papra i naribanog paškog sira te dva, tri listića svježeg bosiljka i uživanje za sva osjetila može početi.
Ako je međučak bio jazz, a bio je, vino nije. Bio je to rock-pop u stilu ponajboljih pjesama koje je Robert Palmer (desno) pjevao 80-ih godina prošlog stoljeća.
Tribidrag Rizman 2017. vino je iz Komarne, najmlađeg hrvatskog vinogorja jnužno od Ploča, a prije Neuma. Srednje punog je tijela kakav crljenak i treba biti. To je kratošija lijepih voćnih mirisa, primitivo s još poprilično svježine i zinfandel koji dugo traje. Mali vrag, tribidrag. Lijepo vino, dovoljno žestoko da bude blizu rocka te istovremeno i dovoljno daleko od popa. Tko se ne sjeća, neka presluša Addicted to Love, Simple Irresistible, Hyperactive, Discipline of Love ili Some Like it Hot.
.
.
.
.
Pratite nas.
Budite veselo i živo,
vole vas Ana i Ivo
Zna Taittinger što su škampi, a znaju i škampi što je Taittinger
5. svibanj, 2020.
Tetinžer magnum, dakle dvostruka butelja za dva “škampožera”. Nije baš šampanjac Taittinger oličenje skromnosti za ovo čudno vrijeme korone, nije baš svakodnevna kombinacija ni kad tolike opasnosti od virusa nema, ali lijepo je priuštiti si malo ekstravagancije. I priuštili smo si.
Škampi na buzaru. Uz njih ne treba puno skupih sastojaka: malo maslinova ulja, češnjaka, rajčica (svježih ili konzerviranih), krušnih mrvica, peršina i vina. Na zagrijanom maslinovu ulju nekoliko minuta smo popržili škampe. Važno je da posuda bude dovoljno široka, da ima mjesta za sve škampe. Okrenuli smo ih, kako bi se jednolično popržili, dodali sitno narezan češnjak (pet češnjeva) i dvije žlice sitno narezanog pešina. Nakon što se osjetio ugodni miris češnjaka, dodali smo vino, pasirane rajčice, riblji temeljac, mrvicu soli i papra. Svježe, mirisne rajčice bile bi bolji odabir, a pasirane koje smo imali bile su intenzivno crvene, pa je i naša buzara bila takva. Crvena. Malo smo promiješali i kuhali na laganoj vatri, polupoklopljeno. Vinu treba desetak minuta da ishlapi. Nakon toga smo otklopili i dodali malo mrvica. Toć je bio po našem guštu – gust. Baš kako treba. Da se može toćati dobar kruh. A dok se buzara odmarala, bilo je vrijeme za prvu čašu raskošnog Taittingera koji nam je vjerno služio do kraja ručka.
I tako – na stol je stigla šerpa u kojoj se kuhalo, s velikom širokom žlicom za vađenje. Na tanjure su prvo došli škampi koje smo prelili toćom s dna posude, posuli sitno narezanim peršino i prstima hvatali škampe, kruh namakali u toć pa istim prstima hvatali čašu… Nije lijepo, ali nije smetalo. Nimalo. Treba na kraju napomenuti kako je riječ o šampanjcu Brut Réserve bez oznake godišta u kojem je 40 posto chardonnaya, a odnos crnog i mlinarskog pinota mijenja se. Grožđe je iz 35 različitih vinograda i iz različitih berbi, a na kvascima ga njeguju najmanje tri godine. To mu vrijeme daje zlatnožutu boju, a dominacija chardonnaya voćnu aromu u kojoj se kroz breskvu probija brioš.
.
.
.
.
Pratite nas.
Budite veselo i živo,
vole vas Ana i Ivo
Rođendanski ručak u izolaciji
2. svibanj, 2020.
Nema gostiju i njihovih zagrljaja i poljubaca, slavi li se rođendan u izolaciji. Tko je tu je, i dobro je kad je partner dobro odabran. To ne bira pamet, pjevao je Balašević, a to ne znači ni da se slavljenik ne treba osjećati poput „kralja dana“. Skype, konferencijski pozivi, Google Hangout, WhatsApp, Zoom i FaceTime pomažu da se ipak proslavi rođendan s koliko god ljudi netko poželi. 
Najbolji dio je što vam mogu otpjevati "Sretan rođendan" i time neće ometati puhanje svijeća.
Važno je znati i da se može družiti i u vrijeme socijalnog distanciranja. Barem virtualno, a i to nije malo. Kad slavi onaj tko uživa u dobroj hrani, sjajnim vinima i jednostavnom, ukusnom kolaču, sve je lakše. Odlični su to „začini“ svakog rođendana.
Slavljenik odabire ručak, čak i u izolaciji. I u skladu s izolacijom. I najveći hedonisti, koji podjednako uživaju u svim vrstama hrane, znaju kazati da nema tice do prasice. Nakon malo „rovanja“ po zamrzivaču i hladnjaku, pronašli smo svinjsku vratinu, ramstek, šampinjone, šparoge i cherry rajčice. Ispekli smo ih na grill tavi. A prije glavnog jela bila je pileća juha koju smo izvadili iz zamrzivača i u kojoj je trebalo samo zakuhati reznace. Podrobnije recepte ne treba pisati, a ne treba ni reći da je bilo odglitschno.
A desert? Eh, zahvalni smo na tome što se često vodimo sloganom “manje je više”. I obroci i kolači trebaju biti jednostavni i fini. Kolač od badema i maslinova ulja nam je omiljeni. Uz mascarpone i pokoju borovnicu ili malinu, što se nađe, uživamo u njemu za blagdane, na rođendane, kad smo gladni, kad smo siti, ili kad nam se jednostavno jede. 
Mljeveni bademi, maslinovo ulje, jaja. Podrobniji recept ne želimo pisati, a ne treba ni reći da je bilo odglitschno.
Zahvalni smo i na tome što volimo vino, a i vina vole nas. Dan prije napravili smo širi izbor, tri bijela i dva crna vina, a ujutro provjerili jesmo li dobro odabrali. Bojali smo se za Enjingijev “17 mu je godina tek” Zweigelt, pa smo ga otvorili nakon pršuta i sira za marendu, pripremajući ručak.
I tako vinu treba zraka, tješili smo se kako ga ne otvaramo da bismo ga pili prije ručka. Oduševili smo se svježinom, mladošću i radošću koje pruža. Nismo imali dobar pjenušac, pa smo u tom aperitivu iz 2003. istinski uživali. Bio je odglitschan prijelaz prema ramsteku. Kako se ručak odužio, dobro ga je nadopunio Cabernet sauvignon Korlat iz 2015. Podsjetio nas je na dječaka vrtićke dobi koji igra kao da je pri kraju nižih razreda osnovne škole.
Ostalo ga je pa smo se poigrali s njime, kao i s velikim Enjingijevim Tramincem 2009. uz tamni desert. Vina su ukupno imala 33 godine, a nama je od danas 112 godina tek. Zajedno, da ne bi netko krivo pomislio. Osjećamo se odglitschno pa je najbolja želja da tako i ostane. Kad ćemo imati svatko po 112, poželjet ćemo si još toliko.
.
.
.
.
Pratite nas.
Budite veselo i živo,
vole vas Ana i Ivo
Vino.hr online vinoteka