Dobrogoština je jedan od naziva trbljana, sorte dalmatinskog priobalja i otoka. Dobar za goste, mogla bi se pročitati ideja zašto su tako nazivali sortu koju znamo i kao kuč. Rodi redovito i puno, ali samo uz smanjivanje prinosa može dati solidna vina kojima su težaci častili ne previše drage posjetitelje. Taj pljuskavac, kako ga također zovu, i sam je “dobar gost” u mješavinama s kvalitetnijim sortama, na Hvaru s bogdanušom, na Visu s vugavom. One su škrtije na plodu pa im španjol, što je još jedno od 20-ak dobrogoštininih imena, povećava volumen vina. 
Trbljan ne treba miješati sa sortom trebbiano toscano ili ugni blanc, koja je također vrlo rodna, a vjerojatno nam je stigla početkom 20. stoljeća iz Italije. U okolici Šibenika od nje su tad radili i pjenušava vina. Trbljan i trebbiano toscano su među 259 sorata od kojih se, prema dokumentu Europske komisije iz studenog prošle godine, u hrvatskoj mogu raditi vina. Ponavljam, 259 je dopuštenih sorata u Hrvatskoj i po tome smo peti u EU. Daleko najviše dopuštenih sorata ima Italija, čak 748. Slijede Portugal s 343, Mađarska (331) i Francuska (310). Iza Hrvatske je, s 224 dopuštene sorte, Španjolska, koja proizvodi najviše grožđa na svijetu. Po broju sorata “jači” smo od Njemačke (155) i Austrije (55), a i Slovenci imaju 61. Manje nego Nizozemci (100), koje bi malo tko povezao s vinom. No puno se ljudi, čak i iz ugostiteljske struke, danas smije engleskim vinima. A Ujedinjeno Kraljevstvo jedna je od najljepših vinskih priča. Imaju 44 dopuštene sorte, a rade izvanredne pjenušce klasičnom šampanjskom metodom i od klasičnih šampanjskih sorata te dobre crne pinote. Englezi, većina vinske proizvodnje je u tom dijelu Kraljevstva, nemaju puno vinarija. Broje ih u desetinama.
Kod nas 23.545 ljudi, 537 obrta i 614 tvrtki, prema podacima Vinogradarskog katastra od 31. prosinca 2018., uzgaja lozu na 19.409 hektara vinograda podijeljenih u 75.254 parcele. 
Najzastupljenija sorta je graševina. Na 4596,78 hektara posađeno je 21,262.580 trsova. Slijede malvazija istarska s 1651,93 hektara i 6,852.990 trsova te plavac mali s 1490,88 hektara i čak 12,051.714 trsova, gotovo dvostruko više nego što je čokota malvazije. Među 10 najrasprostranjenijih sorata su merlot, cabernet sauvignon, plavina, chardonnay, rajnski rizling, frankovka i debit, a 11. na listi je babić. Svi ga povezujemo s Primoštenom, u posljednje vrijeme i širom okolicom Šibenika, a zvali su ga i pažanin. Ima ga u Ličko-senjskoj županiji, vjerojatnije na dijelu otoka oko Novalje, koji je u toj županiji, nego oko Gospića u srcu Like. Ima ga i u ostalim jadranskim županijama, osim Istarske, ali i u Gradu Zagrebu, na Vinogradarskom i vinarskom pokušalištu Jazbina Agronomskog fakulteta. Tamo je i Nacionalna kolekcija autohtonih sorata vinove loze sa 120 izložaka koji se čuvaju od izumiranja. Samo su hrvatske sorte u kolekciji. Nema slankamenke bijele koju zovu još i mađaruša. Ima je u starim nasadima u istočnim hrvatskim vinogorjima te u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji. U Brodsko-posavskoj raste slankamenka crvena poznata i kao plovdina. Za obje Srbi vjeruju da su njihove, a crvenu bi i Bugari rado nazvali svojom. Loza ne poznaje aktualne granice, što pokazuje slučaj graševine. Jancis Robinson ju je u knjizi “Wine Grapes” predstavila hrvatskim imenom i napisala kako vjerojatno potječe s područja Panonije. Ako je to točno, autohtonom je možemo zvati mi, Srbi u Vojvodini, Mađari, pa i Slovenci ili Austrijanci. Do prije 100 i koju godinu bili smo u istoj državi i svima nam je bila autohtona.
blog.vino.hr
Piše Bakhov sin Ivo Kozarčanin
Naslovna slika
O nazivima i brojkama: Mađaruša iz Bugarske, Pažanin iz Primoštena
1. svibanj, 2020.Nije Niko, nije ni njegov brat također. Nije Mišo, nije ni Mate, ali bio je dobar kovač
24. travanj, 2020.
Zovimo ga Vačko. Stari prijatelj posjetio nas je i uljepšao nam dan. Riba kovač. Zašto Vačko? Zato što su sredinom prošlog stoljeća u zagrebačkim zapadnim predgrađima nadimke dijelili prema očevu zanimanju. Brojni su fakini tako bili poznatiji kao šnajderi, oberi, šusteri ili kovači nego po vlastitom imenu. Da ne bi sve baš bilo jednostavno, često su se i slogovi zamijenili pa je Kovač postao Vačko.
Ovu ribu neobična izgleda i fenomenalnog mesa kovačem je, prema jednoj od legendi, prozvao Zeus. Spustivši se na zemlju, nagao kakav je bio, tako je jako tjerao konje da su im poispadale potkove. Nije imao alata da ih ponovno potkuje i legao je na plažu. Iz mora je na njega “skočila” velika riba koju je ispekao, pojeo i oduševio se okusom. Gledajući ostatke nakon gozbe, učinilo mu se da kost s gornje strane glave nalikuje kovačkim mašicama (hvataljkama), s vilice čekiću, s obraza nakovanju, a bodlje čavlima. Potražio je otpale potkove pa potkovao konje, ribu nazvao kovačem i vratio se na Olimp.
Kao na Olimpu i mi smo se osjećali nakon blagovanja velikog kovača. Nije baš bio poput Zeusova, ali za nas je velik svaki jači od kile . Ovaj je jedva stao u pećnicu. O pripremi nećemo pričati. Meso mu je toliko fino da bi svaki dodatak bio grijeh. Treba samo paziti da ga se ne prepeče, što bi bio još veći grijeh. Grijeha je vrijedna i Malvazija Benvenuti 2018.
Zovu kovača i šanpjer. Po drugoj legendi riba je dobila crne točke na svakoj strani od palca i kažiprsta kojima ju je uhvatio apostol Petar kojeg su prije toga znali kao ribara Šimuna, a poslije kao Svetog Petra. Naš je Vačko ipak iz one prve priče. Nije Niko, ni njegov brat također. Nije Mišo ni Mate, ali bio je jako, jako dobar kovač.
.
.
.
.
Pratite nas.
Budite veselo i živo,
vole vas Ana i Ivo
Četiri čaše gorkih vina za naše ‘drage’ s visina
24. travanj, 2020.
Jednu zdjelu biskupu… Jednu zdjelu bankaru… Jednu zdjelu pukovniku… Da, jednu zdjelu za vas bogataše odavde i odonuda… Četiri su to stiha kojima započinju četiri strofe pjesme “Almerija” u kojoj Pablo Neruda opisuje taj obalni grad na jugoistoku Španjolske tijekom građanskog rata. Stravične je scene prikazao. 
Otpaci, obrazi dječaka, zastave te sedmice i vjekovi riječi su iskorištene tako da su me zgrozile u svakom dijelu pjesme čija je struktura poprilično neuredna za razliku od slika koje su jasne i precizne. Uživao sam u Nerudinim stihovima prije 35-40 godina, zapamtio pokoji, ali ne i ove. Kao da sam ih potisnuo u najneurednije tunele sjećanja iz kojih su izgmizali, eto, u sjetnom trenutku nakon mjesec dana izolacije. Možda i nisam slučajno među stotinama dostupnih knjiga zagrabio baš tu pa Nerudine četiri zdjele poistovjetio s četiri čaše. Ne s čašama opojnog vina, s kakvima se radosno družim, prepuštam da me vodi, da mi govori što je u životu dobro, a što ne. Utvaram si da me liječi, što pokazuju nalazi, a čini mi se da mi i život produljuje. Vino mi je pronašlo i društvo koje izolaciju čini ugodnijom nego što je mogla biti pa uživamo u opojnim vinima koja miluju, tjeraju san, a ne prizivaju dan pa noći traju dugo… Ponekad ne i dovoljno dugo. No čaše na koje su me podsjetile Nerudine zdjele napunio bih “napojnim” vinima koja tuku i stvaraju muku, koja također tjeraju san, a ne prizivaju dan pa noći traju dugo… Predugo. Podijelio bih te čaše biskupu, bankaru, pukovniku te bogatašima odavde i odonuda. Ne konkretnim ljudima, nego simbolima koje su loši među njima utjelovili, a dobri dojam nisu uspjeli promijeniti. Biskupu je Neruda u zdjelu stavio otpatke željeza, pepela i suza, a ja bih mu čašu napunio pjenušcem. Biskupi su nasljednici apostola. Krist ih je poslao da dijele njegovo učenje, ali bez svečanih odora i znakovlja, po čemu se biskupi danas prepoznaju. 
U pjenušcu su me mjehurići, odnosno perle, podsjetili na suze kojima je Neruda punio zdjelu za biskupe, no i te suze bih maknuo, probušio čep, kao što u filmu “Svećenikova djeca” buše kondome, pa nek’ biserje izađe iz pjenušca.
Čašu za bankara napunio bih crvenim vino koje bojom podsjeća na Nerudinu krv iz “Almerije”. vinom iz neuredna podruma, zaraženim divljim kvascem Brettanomycesom. Po mirisu farme i konjskog znoja prepoznaju se vina s “bretom” koji se pojavi kad bačve nisu čiste, a pokraj njih su krumpir, kupus i motorno ulje. Red koji bankari traže je u otplati kredita pa neka vino za njih bude rezultat samo redovitog plaćanja. Za ljudske sudbine ne brinu. Pokazali su to nudeći odgodu otplate kredita, ali zadržavajući si kamate. Tko prihvati, lakše će disati nekoliko mjeseci, a poslije se dulje mučiti plaćanjem većeg dugovanja. Pukovniku, simbolu kaplara i narednika koji su bez znanja i škole dohvatili visoke činove pa ih dobro unovčili, nudim gemišt od vina koje se samo ne može piti. Volim gemište od vina koja su dobra za taj koktel, ona nježnih aroma, izraženijih finih kiselina i nižeg alkohola. Pukovnici nek’ si vodu toče u nepitka vina. Ni o njima ne znaju puno. Čaša za ambasadore, ministre, goste grozne, gospođe s ugodnih sastanaka i čajanki, kako je Neruda pojasnio tko su “bogataši odavde i odonuda”, može biti prazna. Ni oni vino ne razumiju. Čitajući što sam napisao pitam se je li Ricardo Eliezer Neftalí Reyes Basoalto, što je pravo ime čileanskog pjesnika Pabla Nerude, doista umro 1973., a “Almeriju” napisao desetljećima prije, ili je sad tu među nama i “slika” što vidi.
High Noon, iliti saga o špeku i špagetima točno u podne
23. travanj, 2020.
Sjetili smo se, eto, Franka Jamesa Coopera, poznatijeg kao Gary (ne miješati s Garijem Capellijem, za to se treba previše napiti), kojeg ni Grace Kelly, poznatija kao monegaška princeza, nije uspjela odgovoriti od odlaska na dvoboj netom nakon vjenčanja. Točno u podne čekao ga je suparnik. Gary je došao na teren na kojem je naprosto morao izgubiti, ali nije. Nakon puno buke i dima, otišao je pobjednički s Meksikankom Helen Ramirez. Grace Kelly poslije se, sirota, morala udati za Rainiera III. od Monaka i živjeti kao kneginja, dok su Gary Capelli, pardon Cooper (ma podjednako mutavo izgledaju), zaljubljeno otputovali kočijom u nepoznato.
Je li danas godišnjica tog dvoboja, pomislili smo probudivši se u vrijeme korone. Riječi nisu bile potrebne, pogledom smo se dogovorili da je velika šansa da je, jedan naprama 365, pa smo rekli:
– Gary, nemreš na dvoboj gladan. Sad ćemo te mi pripremiti!
Napravili smo mu karbonaru! Jelo koje podjednako vole i siromasi i bogataši, iz istih razloga – zbog jednostavne pripreme i raskoši koje ostavlja na nepcu. No, ima onih koji zapnu upravo na jednostavnosti, zato što je kod karbonare tehnika najvažnija.
Imali smo glavnu namirnicu: domaći špek, krašićki, posvećeni iz doline kardinala. Nema dobre karbonare bez dobrog špeka. I dobrog češnjaka.
U ključalu vodu s malo soli i nekoliko kapi maslinova ulja ubace se špageti. Treba paziti na vrijeme kuhanja, označeno je na svakom pakiranju. Naši su bili oni koji se kuhaju između sedam i devet minuta. Znači, osam. Prekuhani špageti nisu dobri ni za jedno jelo. Moraju biti kuhani “al dente”.
Dok se špageti kuhaju, u tavu, koja treba biti dovoljno velika, stavi se špek narezan na uske trakice. Treba ga oko 150 grama. Kad dobije onu divnu, zlatno-smeđu boju, i kad vam sline krenu od samog pogleda na slaninu, dodaju se dva, tri češnja češnjaka koja se blago pritisnu nožem, kako bi pustili sok. Češnjak se koristi samo za aromu i izvadi se nakon što se špek isprži. Tad se smanji temperatura, doda 50 grama maslaca i nakon nekoliko minuta miješanja skine s vatre. Kod karbonare ide sve jako brzo, a valja biti i precizan. Svaka minuta je vrlo bitna.
Špageti se kuhaju, što znači da je ostalo toliko vremena da se umute tri žumanjca kojima se doda oko 80 grama naribanog sira. Dobra kombinacija su pekorino i parmezan. Mi smo imali paški.
Nakon što smo to pripremili, mogli smo završavati karbonaru. Posudu sa špekom vratili smo na vatru, češnjake izvadili i počeli u posudu dodavati kuhane špagete. Ne treba brinuti ako sa špagetima dodamo i dio vode u kojoj su se kuhali. To će karbonari dati sočnost. Pri dodavanju špageta treba stalno miješati kako bi se okusi proželi sa špekom. Nakon toga, dok su špageti i špek vrući, umiješa se smjesa županjaca i sira. Gotovo je kad miris postane omamljujuć. A tek kad se kuša! Zadovoljstvo na svim razinama! Na pripremu mnogih jela utroši se puno više vremena nego za jedenje, ali ne i za karbonaru. Ona je kraljica! Priprema i kuhanje traje samo 20-tak minuta, a uživanje u mirisima i okusima puno, puno dulje!
- Gledaj Gary, ti si bogat, mi siroti. Ne možemo ti uz karbonaru potočiti nešto skupo u ova teška vremena. Ali možemo fino – poručili smo mu.
Terra Rossa lijepa je mješavina, kako je napisao Lagunin glavni enolog Milan Budinski, tri sorte koje pokazuju svu snagu i nježnost crvene Istre.
- Teran donosi svježinu i nepogrešiv istarski potpis, borgonja osigurava mineralnost i cvjetnost, a merlot nudi svoju voćnost i mekoću!
Dodat ćemo tome da je vino jako fino izbalansirano. Svježina se osjeća na mirisu i okusu, ima slasti bez podilaženja jeftinom slatkoćom, a ljubav je ojačala i nakon što smo u Vrutku pronašli bocu za 35 kuna. Živjeli vi nama, dok nam nudite takva vina za tu cijenu, da parafraziromo još jedan slavni film. U Casablanci nije glumio Gary, ali je Bogie, kako je Spencer Tracy nazvao Humphreya DeForesta Bogarta. U slast i u zdravlje.
.
.
.
.
Pratite nas.
Budite veselo i živo,
vole vas Ana i Ivo
Vino.hr online vinoteka