Slavonac je napravio najbolji tribidrag! Velika bi vijest bila da se u Kutjevu, u srcu kontinentalne Hrvatske, napravi najbolje vino od sorte koja potječe iz Kaštela u srcu Dalmacije, no nitko je neće objaviti. I ne zato što tribidraga u Slavoniji nema. Posadio ga je Vlado Krauthaker u čijim vinogradima raste 40-ak sorata. Među njima su i “egzotične”, poput muškata ruže za koji u Istri i Omišu tvrde da je njihov, nebbiola iz talijanskog Pijemonta, malbeca koji potječe iz Bordeauxa, a najbolje se snašao u Argentini, potom verduzza friuliana, biance, blauburgera, manzonija… Moj vinograd je najsjevernija točka u kojoj raste crljenak, više je puta ponosno rekao Krauthaker. Dosad je od te crne sorte napravio ružičasto vino jer se za pravi crnjak nisu poklopili vremenski uvjeti, ali činjenica da je naziva crljenkom je razlog zašto neće imati najbolji tribidrag. 
Miljenko Grgić, u svijetu poznat kao Mike Grgich, došavši u Kaliforniju vidio je zinfandel koji ga je izgledom podsjetio na plavac mali pa je pokrenuo istraživanje je li riječ o istoj sorti. Carole Meredith s kalifornijskog Sveučilišta Davis je s našim stručnjacima Edijem Maletićem i Ivanom Pejićem otkrila da je zinfandel u stvari crljenak kaštelanski, gotovo izumrla sorta koja je spontanim križanjem s dobričićem šoltanskim dala plavac mali. Kako je zinfandel kalifornijski vinski ponos, mnogi su vinoljupci počeli dolaziti u Hrvatsku kao njegovu postojbinu, pa čak i naučili da se te dvije riječi iz hrvatskog naziva izgovaraju “tsril-yeh-nak kash-tell-an-skee”.
Naši su vinogradari počeli saditi crljenak u Kaštelima, odakle potječe, ali i u drugim dijelovima Dalmacije. Najveće su površine zasadili Zlatan Plenković, nažalost pokojni Hvaranin čiji je vinograd crljenka u Baškom polju podno Biokova, i Robert Benmosche, nažalost također pokojni američki milijunaš koji je u Viganj na Pelješcu iz Kalifornije donio zinfandel i posadio ga. Vinska kuća Mimica je kraj Omiša vino napravila od pribidraga, a vinarija Rizman, koju je osnovala obitelj našeg proslavljenog nogometaša Igora Štimca, na Komarni posadila tribidrag. Vinarija Kairos, pak, u Kaštelima radi vino Zinfandel/crljenak. Oko imena je, dakle, posvemašnja zbrka, no vina nisu “zbrčkana”. Prva berba u boci bila je 2008., imali su je Plenković i Mimica, a kušanja njihovih vina te onih koja su kasnije stigla na tržište pokazala su da je sorta svojevrsna light verzija plavca malog kojem je roditelj.
Miriše na zrelo crno voće, a osjeti se i nar. Tijelo mu je čvrsto, kiseline su ugodne, a okus vuče na gorkastu šljivu. To je zapis s kušanja vina Stina Crljenak 2011. bolske vinarije Jako Vino. Tamo sam i usporedno kušao mlada vina iz bačvica od crljenka, dobričića i njihova djeteta plavca malog. Kvalitetom je odskočio plavac pa mi se činilo sasvim razumljivim zašto je on najrasprostranjenija sorta u Dalmaciji, a crljenak i dobričić gotovo su nestali. Posljednje tri godine naišao sam na vrlo ugodna vina od crljenka, no ni ona najbolja nisu dostigla raskoš velikih plavaca. Lijepo se piju, ali ne pamte dugo. Razlog za to mogu biti i mladi vinogradi. Ponajbolji plavci stižu iz vinograda starih desetljećima, a crljenku vinogradi tek ulaze u punu zrelost što znači da bismo ozbiljnija i zrela, velika vina od crljenka mogli piti za desetak godina. Veliku zbrku oko njegova imena već smo napravili. U travnju se u Splitu priprema međunarodna konferencija o tribidragu. Na njoj bi mogli sudjelovati i Crnogorci te Makedonci jer kod njih crljenak/tribidrag/tibidrag/zibidrag/pribidrag/grbić/zinfandel/primitivo raste kao kratošija. Uzgajali su je i prije nego što smo mi počeli spašavati crljenak od izumiranja pa bi nam, dok se mi dogovorimo oko imena, mogli stvoriti novi “slučaj teran”.
blog.vino.hr
Piše Bakhov sin Ivo Kozarčanin
Naslovna slika
Od crljenka smo, prije velikih vina, napravili veliku zbrku s imenom
27. siječanj, 2017.Vino tjedna je Grand Marrenon Rouge 2012., mješavina syraha i grenachea iz doline Rhone
27. siječanj, 2017.
Kompleksno, puno i čvrsto vino ugodnih voćnih mirisa je Grand Marrenon Rouge 2012., mješavina syraha (70 posto) i grenachea iz doline francuske rijeke Rhone. Ocjenjivači Vinskih zvijezda dodali su i kako vino ima skladan okus koji dugo traje u ustima te ga preporučili uz filet od jelena u tamnijem umaku. Dodijelili su mu četiri zvjezdice i titulu vina tjedna, a butelja je u Mivi 82,50 kuna.
Tri zvjezdice dobili su mekana i karakterna mješavina crnih sorata tempranillo, graciano i mazuelo Beronia Reserva 2012. iz španjolske regije Rioje (Vrutak, 79,90 kuna) te polusuha Graševina Goldberg 2015. iz Belja, slankasto i slatkasto vino finih kiselina za ozbiljnija mesna jela sa svijetlim umacima koje u prodavaonicama Superkonzuma stoji 124,99 kuna.
U konkurenciji je bila i bazična Graševina 2015. Ivana Enjingija iz Vetova, koja u Vrutku stoji 36 kuna.
Malvasija dubrovačka dala nam je i fino narančasto vino
21. siječanj, 2017.
To je Petrovo vino, rekao je o narančastoj malvasiji dubrovačkoj Andro Crvik iz mjesta Komaji u Ćilipima kraj Dubrovnika.
- Dio grožđa malvasije dubrovačke iz berbe 2015. skinuo je s peteljki, muljanjem mu razbio bobice pa ga s košticama i kožicama stavio u novu, srednje paljenu drvenu bačvu od 500 litara. Tako je fermentiralo godinu dana. Potom ga je u omjeru pola-pola izmiješao s malvasijom klasično vinificiranom u inoksu pa napunio 600 boca. Vino smo nazvali Blasius, što znači Vlaho ili, na kontinentu, Blaž, a još nemamo etiketu. Na tržište će pred Uskrs – ispričao je gospar Andro priču o prvom narančastom vinu krajnjeg hrvatskog juga.
Narančasta vina, najjednostavnije je objašnjenje, napravljena su od bijeloga grožđa na način na koji se rade crna vina. Dugotrajnom maceracijom, odnosno namakanjem kožica u soku bijelo vino dobije posebne arome i bogatiji okus. To je posebno izraženo kod sorte poput malvasije dubrovačke, koja je uvijek bogatog okusa.
Klasično proizvedena malvasija Tezoro miriše jako fino, a Blasius miriše puno finije, bio je prvi zaključak usporednog kušanja dva vina od iste sirovine. Sporo se taj Vlaho otvara u čaši. Prvo se osjeti lagani dim, koji je danak novoj bačvi, a potom jedva primjetni miris cimeta. Nakon toga stižu korice naranče i mandarine te čokolada. Sve zajedno podsjetilo je na griottu u koju je umjesto višnje stavljena smokva. U okusu je još malo grubo, no to će se izgladiti u mjesecima koji mu predstoje. Ili godinama jer ima strašan potencijal sazrijevanja. Podsjeća na Mediteran, na šetnju uz more toplog jesenskog dana. I na lijepu ženu čiju široku laganu haljinu vjetar vrti oko tijela.
Malvasija dubrovačka punija je i strastvenija, toplija sorta nego istarska. Obitelj Crvik od nje proizvede oko 25.000 litara vina na godinu. Dosad su ga punili pod etiketama Marin Držić i Tezoro (to znači blago), a sad imaju i treću, “narančastu” etiketu. Bit će je i iz berbe 2016. Ona bačva od 500 litara ponovno je puna.
I nije to prvo vino Petra Crvika koji je prije dvije godine diplomirao enologiju. Napravio je on i izvanredni crnjak Vilin ples, mješavinu cabernet sauvignona, merlota i plavca, čija je berba 2011. na Vinskim zvijezdama osvojila pet zvjezdica, što znači između 95 i 98 bodova na listi do sto. Na tom je putu i Blasius.
Traminac daje odlična slatka vina, ali kad su suhi, posebna su strast
20. siječanj, 2017.
Traminac je sorta koja će najlakše zavesti ljude i navući ih na uživanje u vinu. Prekrasno miriše po ruži, cimetu, tropskom voću, a neki u njemu otkrivaju i slaninu. Nakuplja poprilično alkohola pa mu je i okus dojmljiv, a za vino nitko neće reći da je kiselo jer je slastan čak i kad je napravljen kao sasvim suh. Štoviše, možda mu je i jedina mana niska razina kiselina pa ga vinari ranije beru da mu zadrže svježinu. 
U godinama u kojima vrijeme dopusti ledenu berbu ili izbornu berbu prosušenih bobica daje senzacionalna predikatna vina, posebno u Kutjevu i Iloku. Vrlo često su toliko slatka da ih ne valja posluživati uz deserte, nego uz slana jela, poput gusje jetre i najplemenitijih sireva. Neki ga uspoređuju s muškatima jer im je zajednički miris ruže, no traminac u pravilu daje puno ozbiljnija vina. Zbog sličnosti imena podrijetlo mu se povezuje s gradićem Traminom u Južnom Tirolu na sjeveru Italije, iz kojeg se navodno raselio u Njemačku i Švicarsku, a potom i u zemlje bivše Austro-Ugarske te Francusku. No njemački ampelograf Johann Philipp Bronner u 19. stoljeću je posjetio Južni Tirol i nije pronašao nijedan trs traminca, odnosno gewürztraminera, kako ga na njemačkom i danas zovu. Štoviše, i u tamošnjim knjigama se ta sorta nije spominjala, a prvi zapisi o sadnji trsova od sorte gewürztraminer nastali su nakon Bronnerova posjeta. Pojam “vini de Traminne” (vina iz Tramina) spominje se u dokumentu o cijenama vina iz 1242. godine, no jasno je navedeno kako je riječ o mješavinama sorata, poput bijelog muškata (moscato bianco) i bijelog lagreina (weisser lagrein). Lagrein je danas poznata crna sorta južnog Tirola, a ovo je očigledno bila bijela inačica.
Dr. José Vouillamoz sa švicarskog Sveučilišta Neuchâtel ima zanimljivu tezu zašto traminac sigurno nije iz Tramina. Tvrdi da ga tamo ne bi nazvali po imenu gradića jer bi u protivnom više sorata vinove loze nosilo to ime. Objavio je i rad “Podrijetlo gewürztraminera: DNK demantira priču” u kojem navodi kako je traminac roditelj ili predak brojnih sorata vinove loze u Francuskoj, među kojima je i sauvignon bijeli, te u Austriji u kojoj je sa sortom Österreichisch weiss dao zeleni silvanac, a s crvenim veltlincem (bijela sorta) i rotgipfler koji je kod nas poznat kao zelenac te od njega Vlado Krauthaker u Kutjevu radi velika suha i slatka vina. Vouillamoz tvrdi i da se na osnovi povijesnih i genskih istraživanja može zaključiti kako se traminac “rodio” negdje između sjeveroistočne Francuske i jugoistočne Njemačke kao prirodni križanac pinota i nepoznate sorte ili dviju starih nepoznatih i vjerojatno izumrlih sorata.
U svijetu su danas najpoznatiji elzaški traminci. Uglavnom je riječ o vinima kasnih i izbornih berbi, koje se tamo nazivaju “vendage tardive” i “sélections de grains nobles” te ponosno pišu na etiketi. A ta vina uglavnom nisu slatka, nego suha ili eventualno polusuha. Boja im je zlatno-žuta, ponekad i starog zlata, arome raskošne i u njima su mirisi sorte izmiješani s medom i (pre)zrelim voćem te onima koje daje plemenita plijesan, a okus gust i pun. Donekle tog tipa, iako polusladak, je Traminac Principovac Iločkih podruma. Ilok bi se mogao nazvati istočnom prijestolnicom traminca. Sorta se očigledno dobro snašla na lesnatom tlu, a klima omogućuje vina svih kategorija osim pjenušavih. Treba, svakako, uživati u slatkišima, posebno u intimnom društvu, no pravi užitak pružit će suhi traminci. Jer šećer može svašta prikriti, a suho vino je iskreno poput gole žene.
Vino.hr online vinoteka