blog.vino.hr

Ova je sorta imala najveći utjecaj na razvoj sortimenta srednje i zapadne Europe, a veliko zanimanje za njeno podrijetlo javilo se nakon što je 1999. u najpoznatijem znanstvenom časopisu u svijetu, Scienceu, objavljeno kako je s pinotom roditelj 16 francuskih sorata, među kojima je i chardonnay. Daljnjim istraživanjima potvrđena je kao roditelj više od 80 sorata u svijetu. Tako počinje tekst o belini starohrvatskoj u knjizi “Hrvatske izvorne sorte vinove loze” iz 2015., koja pokazuje blago hrvatskih vinograda. Od 125 opisanih izvornih sorata ljubitelji vina puno su puta pili plavac mali crni (u knjizi su i plavac mali sivi, plavac crveni, plavac veliki…), malvaziju istarsku bijelu (opisane su i malvazija crvena, malvasija dubrovačka, malvasia del Chianti, koja je rukatac ili maraština…), pošip bijeli (tu je i pošip crni) i istarski crni teran, slavan po sporu sa Slovencima zbog imena (a postoji i teran bijeli). Vino od beline starohrvatske kušali su rijetki. Prije 200 godina bila je zastupljena u gotovo svim nasadima sjeverozapadne Hrvatske. Poslije se “utopila” u grupu sličnih sorata koje su zvali zajedničkim imenom beline i krajem 20. stoljeća gotovo nestala.
Možda i posljednji njen trs pronašli su u Krapini, pokraj rodne kuće Ljudevita Gaja. Rasadili su ga pa sad u više manjih nasada raste oko 5000 trsova. Lani je odobreno i 17.355 loznih pupova za proizvodnju sadnog materijala, pa je za očekivati da će trsova biti sve više. Nekad su se od nje radila lagana vina za svakodnevnu potrošnju, a u knjizi o našim sortama piše da se korištenjem moderne tehnologije mogu dobiti vina s naglašenom svježinom i pitkošću, nenametljive arome i niže jakosti, kakva se danas poprilično traže. Od postojećega grožđa pojedini vinari rade vina, ali svaki na svoj način. Zato potvrde pretpostavke o dobrim vinima od beline starohrvatske neće biti dok se eksperimentalne vinifikacije ne stave pod stručni nadzor. No sorta je ionako važnija zbog potomaka nego zbog vina kakva bi mogla dati. Osim chardonnayu, roditelj je moslavcu, koji Austrijanci, Nijemci i Mađari zovu furmint, Slovenci šipon, a Međimurci pušipel, frankovki, a križanjima s tramincem i divljom lozom dala je i rajnski rizling. Uz traminac i pinot crni spada među vrlo stare sorte, a zbog brojnih potomaka tepaju joj i da je zagorski Casanova. Kod nas je zovu i belina bijela velika, a u svijetu je poznata po njemačkom imenu heunisch weisser ili francuskom gouais blanc. Otkriće koliko je belina starohrvatska važna svratilo je pozornost vinske struke na Hrvatsku, a među autorima članka u kojem je to objavljeno bila je i Carole Meredith s kalifornijskog sveučilišta Davis.
S Edijem Maletićem i Ivanom Pejićem, profesorima sa zagrebačkog Agronomskog fakulteta, ona je dokazala da je slavni kalifornijski zinfandel ustvari stara hrvatska sorta crljenak kaštelanski ili tribidrag. Do te su spoznaje došli na poticaj slavnoga kalifornijskog vinara Miljenka Mikea Grgića, kojeg je po dolasku u SAD zinfandel podsjetio na plavac mali. Genetika je pokazala da to ipak nije ista sorta nego da su zinfandel, odnosno crljenak, i šoltanski dobričić roditelji plavca. I to je otkriće nagnalo brojne američke vinoljupce da dođu u Hrvatsku kao postojbinu svog vinskog ponosa. Za ove priče o Hrvatskoj zaslužni su, dakle, genetičari i ampelografi (stručnjaci za sorte vinove loze). Vinari, pak, javnosti tek trebaju ponuditi novo vino od starohrvatske beline, ali i neko veliko vino od crljenka ili tribidraga. Ono što smo dosad kušali samo daje naslutiti da ima velik potencijal. No vinogradi su još mladi. Kad sazriju, valjda će i vina dosegnuti slavu ponajboljih plavaca.