Traminac je sorta koja će najlakše zavesti ljude i navući ih na uživanje u vinu. Prekrasno miriše po ruži, cimetu, tropskom voću, a neki u njemu otkrivaju i slaninu. Nakuplja poprilično alkohola pa mu je i okus dojmljiv, a za vino nitko neće reći da je kiselo jer je slastan čak i kad je napravljen kao sasvim suh. Štoviše, možda mu je i jedina mana niska razina kiselina pa ga vinari ranije beru da mu zadrže svježinu. 
U godinama u kojima vrijeme dopusti ledenu berbu ili izbornu berbu prosušenih bobica daje senzacionalna predikatna vina, posebno u Kutjevu i Iloku. Vrlo često su toliko slatka da ih ne valja posluživati uz deserte, nego uz slana jela, poput gusje jetre i najplemenitijih sireva. Neki ga uspoređuju s muškatima jer im je zajednički miris ruže, no traminac u pravilu daje puno ozbiljnija vina. Zbog sličnosti imena podrijetlo mu se povezuje s gradićem Traminom u Južnom Tirolu na sjeveru Italije, iz kojeg se navodno raselio u Njemačku i Švicarsku, a potom i u zemlje bivše Austro-Ugarske te Francusku. No njemački ampelograf Johann Philipp Bronner u 19. stoljeću je posjetio Južni Tirol i nije pronašao nijedan trs traminca, odnosno gewürztraminera, kako ga na njemačkom i danas zovu. Štoviše, i u tamošnjim knjigama se ta sorta nije spominjala, a prvi zapisi o sadnji trsova od sorte gewürztraminer nastali su nakon Bronnerova posjeta. Pojam “vini de Traminne” (vina iz Tramina) spominje se u dokumentu o cijenama vina iz 1242. godine, no jasno je navedeno kako je riječ o mješavinama sorata, poput bijelog muškata (moscato bianco) i bijelog lagreina (weisser lagrein). Lagrein je danas poznata crna sorta južnog Tirola, a ovo je očigledno bila bijela inačica.
Dr. José Vouillamoz sa švicarskog Sveučilišta Neuchâtel ima zanimljivu tezu zašto traminac sigurno nije iz Tramina. Tvrdi da ga tamo ne bi nazvali po imenu gradića jer bi u protivnom više sorata vinove loze nosilo to ime. Objavio je i rad “Podrijetlo gewürztraminera: DNK demantira priču” u kojem navodi kako je traminac roditelj ili predak brojnih sorata vinove loze u Francuskoj, među kojima je i sauvignon bijeli, te u Austriji u kojoj je sa sortom Österreichisch weiss dao zeleni silvanac, a s crvenim veltlincem (bijela sorta) i rotgipfler koji je kod nas poznat kao zelenac te od njega Vlado Krauthaker u Kutjevu radi velika suha i slatka vina. Vouillamoz tvrdi i da se na osnovi povijesnih i genskih istraživanja može zaključiti kako se traminac “rodio” negdje između sjeveroistočne Francuske i jugoistočne Njemačke kao prirodni križanac pinota i nepoznate sorte ili dviju starih nepoznatih i vjerojatno izumrlih sorata.
U svijetu su danas najpoznatiji elzaški traminci. Uglavnom je riječ o vinima kasnih i izbornih berbi, koje se tamo nazivaju “vendage tardive” i “sélections de grains nobles” te ponosno pišu na etiketi. A ta vina uglavnom nisu slatka, nego suha ili eventualno polusuha. Boja im je zlatno-žuta, ponekad i starog zlata, arome raskošne i u njima su mirisi sorte izmiješani s medom i (pre)zrelim voćem te onima koje daje plemenita plijesan, a okus gust i pun. Donekle tog tipa, iako polusladak, je Traminac Principovac Iločkih podruma. Ilok bi se mogao nazvati istočnom prijestolnicom traminca. Sorta se očigledno dobro snašla na lesnatom tlu, a klima omogućuje vina svih kategorija osim pjenušavih. Treba, svakako, uživati u slatkišima, posebno u intimnom društvu, no pravi užitak pružit će suhi traminci. Jer šećer može svašta prikriti, a suho vino je iskreno poput gole žene.
Vino.hr online vinoteka