Odlično svira solo, a dobar je i u orkestru, rekla je o sangioveseu sommelierka Clizia Zuin predstavljajući u Firenzi 11 toskanskih vina od najrasprostranjenije tamošnje sorte koja ne nose svjetski slavna vinska imena Chianti ili Chianti classico, Nobile di Montepulciano te Brunello di Montalcino. Riječ je o malim područjima zemljopisne zaštite, poput Maremme, Sovane, Lucce te Elbe, najvećeg toskanskog i trećeg po veličini talijanskog otoka poznatog i po Napoleonovu izgnanstvu. 
S Elbe je bilo i jedno od najboljih vina ovog predstavljanja, Elba Rosso 2015. vinarije Acquabona, prekrasna mješavina sangiovesea i merlota. Očarao je cvjetni miris ljubičica, karakterističan za sangiovese, kroz koji se polako probijalo voće, poznato iz merlota. U okusu je dominirala mekoća merlota, ali brzo je i divlji sangiovese dao do znanja da je tu. Nije to baš bila svirka orkestra, no i duet je pokazao da sangiovese dobro surađuje: kad treba iskoči, a u pravom se trenutku i povuče. Zato vinska glazba zvuči skladno i puno mirnije nego što je bila vinogradarska povijest Elbe.
Sredinom 19. stoljeća na otoku je bilo posađeno čak 4500 hektara vinograda. Za usporedbu, Hrvatska ima oko 22.000 hektara. Zasluge za toliko trsova na Elbi ima i Napoleon koji je, kažu danas tamošnji vinari, vladao otokom, osim što je na njemu bio zatočen. Uzgoj loze bio je glavni posao stanovnika do pojave filoksere, trsne uši koja uništava korijen loze i poharala je većinu europskih vinograda. Na Elbi su ih vrijedno obnavljali pa su između 1950. i 1960. dosegli 3000 hektara. Danas imaju 300, a samo sa 170 hektara rade vina zaštićenog zemljopisnog podrijetla.
- Ekonomija – odgovaraju na pitanje zašto su vinogradarske površine smanjili 10 puta. Ne treba postavljati potpitanja, sami uz čašu vina objašnjavaju da su loze iskrčene zbog turizma i urbanizacije.
- Vinograda je puno manje, ali su zato vina puno bolja nego prije – kao da se pokušavaju opravdati.
Vina su im doista dobra, ali i raznovrsna. Predstavnici konzorcija koji okuplja vinogradare i vinare Elbe brzo su organizirali “šetnju” koja je počela Vermentinom 2017. vinarije Cecilia. Mlado je vino, no ova bijela sorta je iz vruće godine preuzela punoću i okuse raznog voća, malo mediteranskog, a malo i tropskog. Sljedeći je korak bilo vino Elba bianco 2016. vinarije Mazzari. Mješavina trebbiana, vermentina, moscata i chardonnaya podsjetila je na naš pošip i sigurno je odlična pratnja bijeloj ribi. Trebbiano je među najrasprostranjenijim sortama na svijetu. Francuzi ga zovu ugni blanc i uzgajaju u regiji Cognac za glasovitu “žesticu”. Vjerojatno je ista sorta kao naš trbljan.
Treće i četvrto vino bile su ansonice 2016., a tu sortu na Siciliji zovu inzolia i čini se da se na tom većem otoku bolje snašla. Šetnja je završila u atipičnoj vinariji Arrighi s dva vina odnjegovana u amforama.
Hermia 2016. je od viogniera čije je grožđe 30 dana fermentiralo na kožicama u amfori, koja nije ukopana u tlo kao kod nas, pa još sedam mjeseci sazrijevalo u njoj. Vino je nježnije od amfora na kakve smo navikli, no vrlo dobro. Iz amfore je i crnjak Tresse 2015. od sangiovesea, syraha i sagrantina. Vino od tri “s” je vrlo ozbiljno i za najbolja jela od crvenog mesa.
Priča s Elbe po mnogočemu podsjeća na dalmatinske otoke. S toliko sorti koje su većini nepoznate i skromnom proizvodnjom vinari teško mogu u svijet, no tko im dođe u goste doista nema razloga tražiti vina koja nisu domaća.
blog.vino.hr
Piše Bakhov sin Ivo Kozarčanin
Naslovna slika
Vinska glazba s najvećeg toskanskog otoka
17. veljača, 2018.Uživat ćemo u vinima berbe 2017.
9. veljača, 2018.
Volim frankovku. Žao mi je što toj panonskoj, dakle i našoj crnoj sorti ne posvećujemo više pozornosti, pa me razveseli svaka koja odskoči. Na predstavljanju vina Podunavlja, Slavonije, dijela Sjeverozapadne bregovite Hrvatske i Dalmacije koja će ove godine u prodaju oduševila me Frankovka 2013. vinarije Kolar iz Suze u Baranji. Objavio sam to na Facebooku i reakcije su me ražalostile jer gotovo nitko nije pitao za vino. Komentirali su može li na sajmu novih vina biti frankovka “stara” 4,5 godina.
Može, jer je organizator ovog En primeur (premijernog) kušanja napisao da se predstavljaju “mlada bijela vina berbe 2017. te crvena vina starijih godišta koja nisu na tržištu”. Frankovka Kolar Personal Collection donedavno je bila u bačvicama, smirila se u boci i u prodaju će nakon Decanterova ocjenjivanja u Londonu koje završava 4. svibnja. Slične premijere su od 10. do 17. veljače u Toskani i prvi put ćemo tamo kušati Chianti Classico Riserva 2014. i Selezione 2013. te Brunello di Montalcino 2013. a Riservu iz 2012. Premijerno. Premijerno sam i u Zagrebu uživao u odličnom, mladom i ludom Syrahu 2015. Jakob. Nije novost da Zdravko Ilija Jakobović ima dobra vina od grožđa iz svojega vinograda u Brodskom Stupniku, ali veseli što su svake godine sve bolja. Iz 2015. je i izvanredna Graševina izborne berbe prosušenih bobica Mladena Papka iz Iloka. Berba je bila već u studenome i vino ima svu predikatnu plemenitost, oko 80 grama neprovrelog šećera i nije (pre)gusto. Ne lijepi se za nepce poput meda, nego sasvim ugodno pije. A savršeno ugodno pije se Mladenov mladi Rajnski rizling Radosh. Koliko je u njemu točno šećera ni vinar ne zna, procjenjuje da je između 10 i 15 grama, no ima osam grama kiselina po litri. Na nosu je slatko, a u ustima gotovo suho, a pokazuje da se sjajan rizling, iako je riječ o sorti hladnijih podneblja, može napraviti i u toplom Podunavlju. Podrum Kutjevo se, naravno, iskazao graševinama. Ona pod etiketom kvalitetne iz 2017. školski je sortno vino izraženog mirisa zelene jabuke, a mlada vrhunska još je poprilično zatvoreno vino. Za vinoljupce je šteta što brzo mora na tržište jer će se lijepo razviti u boci za tri, četiri mjeseca, ali vinariju sigurno veseli što je berba 2016. rasprodana. Još veći potencijal ima Graševina de Gotho 2017.
Slovenski enolog Iztok Klenar, savjetnik u Kutjevu, ispričao je kako su bobice kasne berbe ubacili u mošt pa ih poslije fermentacije izvadili, isprešali i pomiješali s vinom obične berbe. Dobili su vino fine aromatike i kompleksnog okusa koje će lijepo pristajati riječnoj ribi, poput patuljastog somića ili kečige, zapečenih s vrhnjem. Dobar dojam ostavila su Misna vina iz Đakova. Graševina im je odlična, chardonnay svjež s lijepim mirisima voća, ponajprije banana, a cijene nadasve prijateljske. Butelje su 40-ak kuna. Međimurje se istaknulo finim sauvignonima i pušipelima ili moslavcima, Moslavina škrletima, a iznenađenje iz Dalmacije bio je pošip iz kraja iz kojega ga još nismo pili. Obitelj Grabovac iz Prološca posadila ga je na padinama tamošnjih brežuljaka i iz berbe 2017. dobila vino čvrstog tijela, izvrsnog odnosa alkohola i kiselina, ali zatomljenog mirisa. Mlad je vinograd, mlado i vino, pa se možda i miris otvori. Standardno dobri su pošipi vinarija Grgić s Pelješca i Stina s Brača. Iz potonje stiže i odlična Vugava. Izrazito je mineralna i postavit će, čini se, novi standard za ovu sortu s Visa. A najbolji chardonnay južno od Plešivice i dalje stiže iz Opuzena. Mladi vinarije Prović je fin, a Naron 2016. odličan. Taj je chardonnay pet mjeseci njegovan na kvascima pa se dulje od pola godine smirivao u korištenoj bačvici i jedva ga čekam uz jegulju sa žara. Nova vina Istre, Primorja i Plešivice bit će predstavljena 12. veljače u zagrebačkom hotelu Esplanade.
Lijepo stare pjenušci susjeda Slovenaca
2. veljača, 2018.
Nije svako ocjenjivanje vina isto. Kad su na listi različita vina, od pjenušavih, preko suhih bijelih, ružičastih, crvenih/crnih pa slatkih, relativno je lako ocijeniti i pedesetak uzoraka jer svako malo stižu sasvim drukčija. Ocjenjivanje vina istog tipa traži puno više koncentracije. 
Tako je bilo u Ljubljani na zajedničkom ocjenjivanju hrvatskih i slovenskih pjenušaca za 2. Salon pjenušavih vina 2. veljače u zagrebačkom hotelu Dubrovnik i 5. Salon penečih vin u ljubljanskom Unionu dva tjedna poslije. Dvije hrvatsko-slovenske komisije ocijenile su 86 pjenušaca. Svaka je, dakle, kušala 43. Najbolji će biti objavljeni na zagrebačkom salonu, a do tad ni ocjenjivači ne znaju rezultate. Kako je o hrvatskim pjenušcima u posljednja dva mjeseca bilo puno riječi na ovoj stranici, predstavit ću slovenske penine koje su mi se najviše dopale. Prvi je odskočio 11. uzorak po redu. Bila je to Semiška penina brut 2009. Zaslužuje veću čašu, u kojoj se zreli mirisi ljepše razviju, a i okus je puniji, no na ocjenjivanju svi uzorci moraju imati iste uvjete. Vino je iz Bele Krajine, uz hrvatsku granicu kraj Žumberka, ima čak osam grama šećera po litri, no izražene su mu vrlo fine kiseline, čija svježina lijepo neutralizira slatkoću. Kako smo imali tri čaše pred sobom, ostavio sam je malo “na čekanju”. Slijedio je pjenušac Estate selection Brut vinarije Puklavec Family Wines iz Ormoža, ponovno pokraj Hrvatske granice, ali preko Mure. Vino je ugodno za pijuckanje i fino bi pristajalo uz hladne nareske ili mariniranu ribu. Nije imalo sreće jer je stigao Bagueri Brut 2010. iz Goriških brda. Penina od chardonnaya, crnog pinota i rebule, ponosa te regije na slovensko-talijanskoj granici, ima malo jaču zlatnu boju, nježan, a kompleksan miris kruha i citrusa te okus koji odaje godine, no to ne znači da je vino umorno. Naprotiv. Četiri godine je odležalo na kvascima, a cijena mu je ponovno prijateljska. Butelja je 10,25 eura. I ta se penina malo otvarala u čaši. Dao sam joj bolju ocjenu nego Semiškoj, no tijekom pauze, otprilike pola sata kasnije, promijenio bih odluku. Ne znači to da je jedna od njih postala lošija nego su se obje popravile. Ona prva malo više. Moram tu spomenuti i pjenušac istarske obitelji Peršurić Misal Blanc de noirs, bijeli od crnoga grožđa, kojem sam ocjenu poprilično podigao nakon što se otvorio u čaši. Neka vina doista traže vrijeme. Taj je Misal bio i među pet najboljih pjenušaca na prosinačkom ocjenjivanju za Vinske zvijezde u Zagrebu gdje je bilo manje uzoraka pa su se kušači mogli svakome više posvetiti. No vratimo se Slovencima.
Posljednji pjenušac u seriji onih s najmanje slatkoće bila je Zlata radgonska penina Ciconia 2007. divovske vinarije Radgonske gorice. Brut nature je, ima samo gram šećera po litri, već po mirisu se osjeti da je godinama zrio na kvascima, okus mu je pun i ugodno slan, što pokazuje da je chardonnay s pomno izabranih položaja na kojima je tlo izražene mineralnosti. Ne treba ga brkati s “običnom” Zlatom radgonskom peninom koja je slađa, što u pjenušcima baš i nije dobrodošlo. Štoviše, rade je u tri stupnja slatkoće, a etikete se razlikuju samo po boji tanke trake pri njihovu dnu pa se mnogi iznenade kad nakon one s crnom trakom, koja je brut, probaju onu preslatku s crvenom. Zlatu peninu Ciconia ne može se pomiješati s njima jer ima i bocu drukčijeg oblika. Ružičasti slovenski pjenušci uglavnom su imali neuobičajeno jaku, gotovo crvenu boju. Samo je Joannes Rose extra brut izgledom podsjetio na svježe meso lososa, a odskočio je i ugodnim okusom. Ovu peninu vinarije iz okolice Maribora svakako treba kušati.
Dobro vino ima puno mana, a loše samo jednu… Ne valja!
26. siječanj, 2018.
Divlje je. Miris je nečist. Ima hlapive kiseline. Ima i karakter, da ne kažem muda. Sočno je i puno, kad se izvjetri voćno miriše… Poprilično su se razlikovali komentari o vinu Radikon Jakot 2010. Jakot je naopako napisan zabranjeni naziv lokalne bijele sorte tokaj. Mađari su zaštitili naziv svoje slavne vinske regije Tokaj pa su Slovenci i Talijani morali “izmisliti” novo ime. Zovu ga sauvignon verd (zeleni) i sauvignonasse, a oni duhovitiji i jakot. 
Stanko ili Stanislao Radikon je, pak, među pionirima proizvodnje prirodnih vina. Umro je 2016., ali njegovo djelo nastavlja sin Saša. Još su 1995. počeli bijela vina raditi tako da kožice grožđa drže sedam dana u moštu. Maceraciju, kako se stručno naziva to “namakanje” kojim se iz kožica izvlači više mirisa i okusa, vrlo brzo su produljili na tri mjeseca. Bila je to iznimno nepopularna metoda i godine su trebale da vinski kritičari prihvate Radikonnov stil koji su koristili njegovi djedovi. Dulja maceracija, to je u stvari tehnologija koja se koristi za proizvodnju crvenih/crnih vina, daje robusnija vina kojima za kasniju zaštitu od kvarenja treba manje sumporov dioksida. Štoviše, Radikon ga je 2003. prestao koristiti. Vina su mu divljih, dubokih, sviđa mi se izraz jesenskih mirisa i okusa, iznimno složena i s jakim karakterom te traže puno pozornosti i razmišljanja. Sasvim je jasno da ih ne razumiju ljudi koji se vinima ne posvećuju puno, nego ih samo piju. U Radikonovu Jakotu neki su više, drugi možda malo manje, uživali na prekrasnom kušanju odležanijih vina koja je u vinariji plešivičke obitelji Šember organizirao Boris Orašanin, vlasnik zagrebačkog restorana Trilogija. Povod je bila boca Barola koju je pronašao u najdubljem dijelu vinskog podruma. Barolo je najcjenjenije, u pravilu i najskuplje vino talijanske regije Pijemont. Radi se od autohtone sorte nebbiolo i daje dugovječna vina vrhunske kvalitete. Ovu je dobio od prijatelja kojem je privatnu vinsku arhivu darovala vlasnica hotela u Italiji prije nego što ga je prodala. Boca je bila oblijepljena jutenom “košuljicom”, zapečaćena voskom i na njoj je samo pisalo Barolo, bez proizvođača i godišta. Očigledno je bila riječ o daru, a jedini pouzdan podatak o vinu bio je da je berba otprije 1979. godine.
Oduševio je čep. Otprilike do polovice ga je obojilo crno vino, a prekrasno je mirisao. Bez natruhe lošega, po finom, slasnom čistom vinu. Vino smo istočili sat vremena prije posluživanja što se i nije pokazalo kao dobar potez jer je počelo gubiti strukturu, a svjež zrak to je potencirao. No iščistio se miris koji u tako starim vinima u prvim minutama zna biti i neugodan. Vinu su najbolje godine prošle, kao i nama koji smo ga kušali, no fino je pristajalo uz meso s roštilja i potaknulo je na ozbiljne razgovore. Pokazalo je da dobro vino može imati puno nedostataka i unatoč tome pružiti užitak. Loše, pak, ima samo jednu manu: ne valja. Pozivajući na vinsko-mesni brunch kod Šembera, Orašanin je predložio da svatko donese pokoju zanimljivu bocu pa se skupilo desetak vina koja se ne mogu piti svaki dan. Oduševili su i Barolo Sori Ginestra 2006. te Toskanac od sangiovesea Brunello di Montalcino Casanova di Nera 2003. U vinima starim 12 i 15 godina dominirala je mladost. Kušanje je počelo domaćinovim rizlingom iz amfore Qvevri 2011., koji je još 2015. bio odličan, a sad je bolji nego ikad. Odličnima su se pokazala i vina Amfora 2007. Tomac, mješavina chardonnaya i starih plešivičkih sorata, te Korakov Sivi pinot 2011. Kušanje je završilo usporedbom klasično proizvedenih rizlinga Korak i Šember iz berbe 2008. Ta sorta na Plešivici doista daje odlična vina. Tko može, svakako neka ih proba.
Vino.hr online vinoteka