Odlično svira solo, a dobar je i u orkestru, rekla je o sangioveseu sommelierka Clizia Zuin predstavljajući u Firenzi 11 toskanskih vina od najrasprostranjenije tamošnje sorte koja ne nose svjetski slavna vinska imena Chianti ili Chianti classico, Nobile di Montepulciano te Brunello di Montalcino. Riječ je o malim područjima zemljopisne zaštite, poput Maremme, Sovane, Lucce te Elbe, najvećeg toskanskog i trećeg po veličini talijanskog otoka poznatog i po Napoleonovu izgnanstvu. 
S Elbe je bilo i jedno od najboljih vina ovog predstavljanja, Elba Rosso 2015. vinarije Acquabona, prekrasna mješavina sangiovesea i merlota. Očarao je cvjetni miris ljubičica, karakterističan za sangiovese, kroz koji se polako probijalo voće, poznato iz merlota. U okusu je dominirala mekoća merlota, ali brzo je i divlji sangiovese dao do znanja da je tu. Nije to baš bila svirka orkestra, no i duet je pokazao da sangiovese dobro surađuje: kad treba iskoči, a u pravom se trenutku i povuče. Zato vinska glazba zvuči skladno i puno mirnije nego što je bila vinogradarska povijest Elbe.
Sredinom 19. stoljeća na otoku je bilo posađeno čak 4500 hektara vinograda. Za usporedbu, Hrvatska ima oko 22.000 hektara. Zasluge za toliko trsova na Elbi ima i Napoleon koji je, kažu danas tamošnji vinari, vladao otokom, osim što je na njemu bio zatočen. Uzgoj loze bio je glavni posao stanovnika do pojave filoksere, trsne uši koja uništava korijen loze i poharala je većinu europskih vinograda. Na Elbi su ih vrijedno obnavljali pa su između 1950. i 1960. dosegli 3000 hektara. Danas imaju 300, a samo sa 170 hektara rade vina zaštićenog zemljopisnog podrijetla.
- Ekonomija – odgovaraju na pitanje zašto su vinogradarske površine smanjili 10 puta. Ne treba postavljati potpitanja, sami uz čašu vina objašnjavaju da su loze iskrčene zbog turizma i urbanizacije.
- Vinograda je puno manje, ali su zato vina puno bolja nego prije – kao da se pokušavaju opravdati.
Vina su im doista dobra, ali i raznovrsna. Predstavnici konzorcija koji okuplja vinogradare i vinare Elbe brzo su organizirali “šetnju” koja je počela Vermentinom 2017. vinarije Cecilia. Mlado je vino, no ova bijela sorta je iz vruće godine preuzela punoću i okuse raznog voća, malo mediteranskog, a malo i tropskog. Sljedeći je korak bilo vino Elba bianco 2016. vinarije Mazzari. Mješavina trebbiana, vermentina, moscata i chardonnaya podsjetila je na naš pošip i sigurno je odlična pratnja bijeloj ribi. Trebbiano je među najrasprostranjenijim sortama na svijetu. Francuzi ga zovu ugni blanc i uzgajaju u regiji Cognac za glasovitu “žesticu”. Vjerojatno je ista sorta kao naš trbljan.
Treće i četvrto vino bile su ansonice 2016., a tu sortu na Siciliji zovu inzolia i čini se da se na tom većem otoku bolje snašla. Šetnja je završila u atipičnoj vinariji Arrighi s dva vina odnjegovana u amforama.
Hermia 2016. je od viogniera čije je grožđe 30 dana fermentiralo na kožicama u amfori, koja nije ukopana u tlo kao kod nas, pa još sedam mjeseci sazrijevalo u njoj. Vino je nježnije od amfora na kakve smo navikli, no vrlo dobro. Iz amfore je i crnjak Tresse 2015. od sangiovesea, syraha i sagrantina. Vino od tri “s” je vrlo ozbiljno i za najbolja jela od crvenog mesa.
Priča s Elbe po mnogočemu podsjeća na dalmatinske otoke. S toliko sorti koje su većini nepoznate i skromnom proizvodnjom vinari teško mogu u svijet, no tko im dođe u goste doista nema razloga tražiti vina koja nisu domaća.
Vino.hr online vinoteka