Nije svako ocjenjivanje vina isto. Kad su na listi različita vina, od pjenušavih, preko suhih bijelih, ružičastih, crvenih/crnih pa slatkih, relativno je lako ocijeniti i pedesetak uzoraka jer svako malo stižu sasvim drukčija. Ocjenjivanje vina istog tipa traži puno više koncentracije. Tako je bilo u Ljubljani na zajedničkom ocjenjivanju hrvatskih i slovenskih pjenušaca za 2. Salon pjenušavih vina 2. veljače u zagrebačkom hotelu Dubrovnik i 5. Salon penečih vin u ljubljanskom Unionu dva tjedna poslije. Dvije hrvatsko-slovenske komisije ocijenile su 86 pjenušaca. Svaka je, dakle, kušala 43. Najbolji će biti objavljeni na zagrebačkom salonu, a do tad ni ocjenjivači ne znaju rezultate. Kako je o hrvatskim pjenušcima u posljednja dva mjeseca bilo puno riječi na ovoj stranici, predstavit ću slovenske penine koje su mi se najviše dopale. Prvi je odskočio 11. uzorak po redu. Bila je to Semiška penina brut 2009. Zaslužuje veću čašu, u kojoj se zreli mirisi ljepše razviju, a i okus je puniji, no na ocjenjivanju svi uzorci moraju imati iste uvjete. Vino je iz Bele Krajine, uz hrvatsku granicu kraj Žumberka, ima čak osam grama šećera po litri, no izražene su mu vrlo fine kiseline, čija svježina lijepo neutralizira slatkoću. Kako smo imali tri čaše pred sobom, ostavio sam je malo “na čekanju”. Slijedio je pjenušac Estate selection Brut vinarije Puklavec Family Wines iz Ormoža, ponovno pokraj Hrvatske granice, ali preko Mure. Vino je ugodno za pijuckanje i fino bi pristajalo uz hladne nareske ili mariniranu ribu. Nije imalo sreće jer je stigao Bagueri Brut 2010. iz Goriških brda. Penina od chardonnaya, crnog pinota i rebule, ponosa te regije na slovensko-talijanskoj granici, ima malo jaču zlatnu boju, nježan, a kompleksan miris kruha i citrusa te okus koji odaje godine, no to ne znači da je vino umorno. Naprotiv. Četiri godine je odležalo na kvascima, a cijena mu je ponovno prijateljska. Butelja je 10,25 eura. I ta se penina malo otvarala u čaši. Dao sam joj bolju ocjenu nego Semiškoj, no tijekom pauze, otprilike pola sata kasnije, promijenio bih odluku. Ne znači to da je jedna od njih postala lošija nego su se obje popravile. Ona prva malo više. Moram tu spomenuti i pjenušac istarske obitelji Peršurić Misal Blanc de noirs, bijeli od crnoga grožđa, kojem sam ocjenu poprilično podigao nakon što se otvorio u čaši. Neka vina doista traže vrijeme. Taj je Misal bio i među pet najboljih pjenušaca na prosinačkom ocjenjivanju za Vinske zvijezde u Zagrebu gdje je bilo manje uzoraka pa su se kušači mogli svakome više posvetiti. No vratimo se Slovencima.
Posljednji pjenušac u seriji onih s najmanje slatkoće bila je Zlata radgonska penina Ciconia 2007. divovske vinarije Radgonske gorice. Brut nature je, ima samo gram šećera po litri, već po mirisu se osjeti da je godinama zrio na kvascima, okus mu je pun i ugodno slan, što pokazuje da je chardonnay s pomno izabranih položaja na kojima je tlo izražene mineralnosti. Ne treba ga brkati s “običnom” Zlatom radgonskom peninom koja je slađa, što u pjenušcima baš i nije dobrodošlo. Štoviše, rade je u tri stupnja slatkoće, a etikete se razlikuju samo po boji tanke trake pri njihovu dnu pa se mnogi iznenade kad nakon one s crnom trakom, koja je brut, probaju onu preslatku s crvenom. Zlatu peninu Ciconia ne može se pomiješati s njima jer ima i bocu drukčijeg oblika. Ružičasti slovenski pjenušci uglavnom su imali neuobičajeno jaku, gotovo crvenu boju. Samo je Joannes Rose extra brut izgledom podsjetio na svježe meso lososa, a odskočio je i ugodnim okusom. Ovu peninu vinarije iz okolice Maribora svakako treba kušati.