Divlje je. Miris je nečist. Ima hlapive kiseline. Ima i karakter, da ne kažem muda. Sočno je i puno, kad se izvjetri voćno miriše… Poprilično su se razlikovali komentari o vinu Radikon Jakot 2010. Jakot je naopako napisan zabranjeni naziv lokalne bijele sorte tokaj. Mađari su zaštitili naziv svoje slavne vinske regije Tokaj pa su Slovenci i Talijani morali “izmisliti” novo ime. Zovu ga sauvignon verd (zeleni) i sauvignonasse, a oni duhovitiji i jakot. 
Stanko ili Stanislao Radikon je, pak, među pionirima proizvodnje prirodnih vina. Umro je 2016., ali njegovo djelo nastavlja sin Saša. Još su 1995. počeli bijela vina raditi tako da kožice grožđa drže sedam dana u moštu. Maceraciju, kako se stručno naziva to “namakanje” kojim se iz kožica izvlači više mirisa i okusa, vrlo brzo su produljili na tri mjeseca. Bila je to iznimno nepopularna metoda i godine su trebale da vinski kritičari prihvate Radikonnov stil koji su koristili njegovi djedovi. Dulja maceracija, to je u stvari tehnologija koja se koristi za proizvodnju crvenih/crnih vina, daje robusnija vina kojima za kasniju zaštitu od kvarenja treba manje sumporov dioksida. Štoviše, Radikon ga je 2003. prestao koristiti. Vina su mu divljih, dubokih, sviđa mi se izraz jesenskih mirisa i okusa, iznimno složena i s jakim karakterom te traže puno pozornosti i razmišljanja. Sasvim je jasno da ih ne razumiju ljudi koji se vinima ne posvećuju puno, nego ih samo piju. U Radikonovu Jakotu neki su više, drugi možda malo manje, uživali na prekrasnom kušanju odležanijih vina koja je u vinariji plešivičke obitelji Šember organizirao Boris Orašanin, vlasnik zagrebačkog restorana Trilogija. Povod je bila boca Barola koju je pronašao u najdubljem dijelu vinskog podruma. Barolo je najcjenjenije, u pravilu i najskuplje vino talijanske regije Pijemont. Radi se od autohtone sorte nebbiolo i daje dugovječna vina vrhunske kvalitete. Ovu je dobio od prijatelja kojem je privatnu vinsku arhivu darovala vlasnica hotela u Italiji prije nego što ga je prodala. Boca je bila oblijepljena jutenom “košuljicom”, zapečaćena voskom i na njoj je samo pisalo Barolo, bez proizvođača i godišta. Očigledno je bila riječ o daru, a jedini pouzdan podatak o vinu bio je da je berba otprije 1979. godine.
Oduševio je čep. Otprilike do polovice ga je obojilo crno vino, a prekrasno je mirisao. Bez natruhe lošega, po finom, slasnom čistom vinu. Vino smo istočili sat vremena prije posluživanja što se i nije pokazalo kao dobar potez jer je počelo gubiti strukturu, a svjež zrak to je potencirao. No iščistio se miris koji u tako starim vinima u prvim minutama zna biti i neugodan. Vinu su najbolje godine prošle, kao i nama koji smo ga kušali, no fino je pristajalo uz meso s roštilja i potaknulo je na ozbiljne razgovore. Pokazalo je da dobro vino može imati puno nedostataka i unatoč tome pružiti užitak. Loše, pak, ima samo jednu manu: ne valja. Pozivajući na vinsko-mesni brunch kod Šembera, Orašanin je predložio da svatko donese pokoju zanimljivu bocu pa se skupilo desetak vina koja se ne mogu piti svaki dan. Oduševili su i Barolo Sori Ginestra 2006. te Toskanac od sangiovesea Brunello di Montalcino Casanova di Nera 2003. U vinima starim 12 i 15 godina dominirala je mladost. Kušanje je počelo domaćinovim rizlingom iz amfore Qvevri 2011., koji je još 2015. bio odličan, a sad je bolji nego ikad. Odličnima su se pokazala i vina Amfora 2007. Tomac, mješavina chardonnaya i starih plešivičkih sorata, te Korakov Sivi pinot 2011. Kušanje je završilo usporedbom klasično proizvedenih rizlinga Korak i Šember iz berbe 2008. Ta sorta na Plešivici doista daje odlična vina. Tko može, svakako neka ih proba.
Vino.hr online vinoteka