blog.vino.hr

Vinogradi moraju biti posađeni unutar granica općine i iznad 250 metara nadmorske visine, na pjeskovitom i glinenom tlu. Najmanje 3330 loza smije rasti na hektaru, a najviše osam tona grožđa smije biti ubrano. Količina vina ne smije nadmašiti 70 posto mase grožđa. Alkohol mora biti minimalno 12,5 posto, ukupne kiseline minimalno 4,5 grama po litri, a suhi ekstrakt barem 23 grama po litri. Vino mora biti bistro i rubinski crvene boje, miris eteričan (značilo to nebeski ili bestjelesno) i karakterističan za sortu, a okus suh, skladan i trajan, sa začinskim notama koje daje odležavanje u drvenim bačvama. Na tržište smije dvije godine od prvog 1. siječnja nakon berbe. To su maksimalno pojednostavljena pravila za proizvodnju Vina Nobile di Montepulciano, ne možda najboljeg, ali najpitkijeg i najviše seksi crnog vina među dobrim vinima Toskane. Jasno je da je određeno i kako najmanje 70 posto grožđa mora biti Prugnolo Gentile, kako u Montepulcianu zovu sortu sangiovese, a ostatak su druge sorte dopuštene u Toskani. Regule su složili vinari koji su htjeli kvalitetom doseći Brunello, najkvalitetniju toskansku apelaciju iz 35 kilometara udaljenog Montalcina. Tko ne poštuje pravila, leti iz konzorcija, a tko nije u konzorciju vino mu ne može biti “nobile”, što znači plemenito, a kad piše na boci, poprilično podiže cijenu. A ono što na boci ne piše je kvalitetno ili vrhunsko vino zato što te oznake ne znače ništa i podjednaku štetu rade vinarima i vinoljupcima. Te oznake kod nas dodjeljuje komisija za organoleptičko ocjenjivanje i za vrhunsko vino trebaju 82 boda na listi do 100. To je vrlo nizak prag, a i vino koje je danas zaslužilo 82 boda, za pet godina možda neće vrijediti ni 75. Na njemu će i dalje pisati vrhunsko, a 95 posto vina kod nas se priprema za potrošnju unutar godine dana. Nakon toga gubi svježinu koja mu je vjerojatno i donijela titulu vrhunskog. Kupac koji ga uzme sa zagrijane i osvijetljene police to ne zna i reći će da vinar nema pojma, ako mu je to vrhunsko vino.
Talijani (Francuzi, Španjolci…) imaju izvrstan piramidalni sustav označavanja kvalitete kojem su na dnu stolna vina od grožđa iz cijele regije, iznad su ona s oznakom užeg zemljopisnom podrijetla, obično općine, pa kontrolirane izvornosti s još užeg područja i na vrhu su vina kontrolirane i zajamčene izvornosti. Nešto slično smo i mi pokušali uvesti, ali pomiješali smo kruške i jabuke pa najvišu, istu zaštićenu oznaku izvornosti imaju cijela Dalmacija i Dingač kao najglasovitiji dalmatinski vinogradarski položaj. Zdrav razum govori da to ne ide u isti koš. Sad se priprema novi zakon o vinu i to tako da stručnjaci iz ministarstva pozivaju vinare da im pomognu u njegovu sastavljanju.
Najboljim vinarima zakon o vinu ne treba. Njihova su imena “zakon” i jamstva kvalitete. Treba im država koja će ih zaštititi od nelojalne konkurencije, od uvoza vina u cisternama i prepakiravanja pa potom i lažnog označavanja da je riječ o hrvatskom vinu. Treba im i država koja će konačno pobrojati vinograde i trsove pa da znamo s čime raspolažemo. Ali treba im i dobre volje da s kolegama naprave konzorcij koji će štititi vinske interese njihove regije. Vino nije pšenica, koja se trpa u silose, jer svaka sorta u drugoj vinariji daje drukčija vina. Svaka je berba drukčija, svaka bačva iste berbe, pa i svaka boca. I svaka mora biti dobra, jer onaj tko zavoli jedno, na primjer, baranjsko vino potražit će i novo pa sva moraju biti podjednako dobra. Saborski zastupnici i Vladini “stručnjaci” to ne razumiju i od njih pomoć ne treba očekivati. Da se barem maknu i više ne smetaju.

Svake godine radi rizling, a u prodaji ga nema. To je Vlado Krauthaker iz Kutjeva, čovjek koji s vinima eksperimetira više nego bilo tko drugi u Hrvatskoj i živi u vinogorju u kojem svatko ima rizling, a njegov rizling malo tko je pio. Pustio je na tržište berbu 2009., poluslatko vino njemačkog, mozelskog stila, i to je bilo to. U ostalim godinama nije bio zadovoljan pa ga nije puštao iz podruma. Kriteriji koje si je sam postavio su strašni. Radi Vlado crljenak kaštelanski, dalmatinsku sortu u Kutjevu. Radi nebiolo, pijemontsku sortu u Kutjevu. Radi u Kutjevu malbec, francusku sortu koja u Argentini daje neke od najboljih crnjaka na svijetu. Radi zelenac, austrijsku sortu u Kutjevu. Aktualnim nogometnim rječnikom rečeno, u Kutjevu je odškolovao Juricu Jerkovića, jednog od najboljih splitskih nogometaša svih vremena, koji je rođen u Splitu, najvećem gradu Kaštelanskog zaljeva. Napravio je i Alessandra del Piera, jednog od najboljih nogometaša Juventusa, kluba iz Torina koji je je glavni grad Pijemonta, najcjenjenije talijanske vinske regije. Iz njegove je škole izašao i Messi, ili, ako je nekome draže, Maradona, jer ono što malbec daje u Argentini samo se s tim genijalcima može usporedjivati. A podrum iznad kutjevačke zlatne doline iznjedrio je i vino poput Hansa Krankla, ponajboljeg austrijskog napadača, čija je slava usporediva sa zelencem, genijalnom sortom koju Austrijanci zovu rotgipfler. Poznat je Vlado i po graševini, koja daje neka od naših najboljih vina, pa je možemo usporediti s Bernardom Vukasom, Robertom Prosinečkim ili Zvonom Bobanom, koji je, po mojemu mišljenju, najplemenitiji hrvatski nogometaš, kao što je graševina najplemenitija naša sorta. I to je sve normalno za čovjeka koji je stasao u nekad najvažnijoj hrvatskoj vinariji Kutjevo, a svjetskom vrhu prišao kao privatni vinar, vlasnik obiteljske vinarije koju nasljeđuje kći Martina. No prije nego što je prepusti, Vlado je napravio i jantarno vino Kuvlakve Manzoni 2013. Jantarna vina su bijela koja se rade tehnologijom za crna, odnosno dugim namakanjem kožica bijeloga groždja u moštu. Zovu ih i narančastima, no ja ne želim piti narančasta vina jer mi je ta boja ružna. Krauthakerov Manzoni Kuvlakhe ni po čemu nije ružan, štoviše, prelijep je.
Predstavio ga je prije nekoliko godina premladog. Trebao je vremena i dobio ga je. Decanterovi ocjenjivači prepoznali su što križanac rizlinga i bijelog pinota može pružiti vinoljupcima otvorena uma i dodijelili mu zlatnu medalju, odnosno 95 bodova. Isto Decanterovo priznanje osvojila je i Krauthakerova Graševina izborna berba prosušenih bobica 2012. Tek je to slavno vino. Cjelokupnu berbu 2007. otkupio je Heston Blumenthal za svoj legendarni restoran The Fat Duck u gradiću Bray, 50-ak kilometara od Londona. Nosi Vlado i pet brončanih kolajni, a to znači 85 bodova na listi do 100 i na većini svjetskih ocjenjivanja je zlato. To su Graševina Vidim 2017., Zelenac izborna berba prosušenih bobica 2011., Mercs 2013., Pinot crni 2013. i Graševina Mitrovac 2016. No vratimo se Kuvlakheu. Iznenađujuća je priča da macerirano bijelo vino osvaja ovako velika priznanja. Takva malo tko razumije, što mnogi proizvođači zlorabe, pa podvaljuju loša vina, ona s greškama. Krauthakerov Manzoni Kuvlakhe greške nema. Sasvim je čisto i, bez sumnje, veliko vino koje dugo nastaje, a još dulje traje. Zato veseli činjenica da su Deccanterovi ocjenjivači prepoznali vrijeme kad je vino spremno, a u takvom stanju bit će i dulje nego što mu je trebalo da ga dosegne.