Svake godine radi rizling, a u prodaji ga nema. To je Vlado Krauthaker iz Kutjeva, čovjek koji s vinima eksperimetira više nego bilo tko drugi u Hrvatskoj i živi u vinogorju u kojem svatko ima rizling, a njegov rizling malo tko je pio. Pustio je na tržište berbu 2009., poluslatko vino njemačkog, mozelskog stila, i to je bilo to. U ostalim godinama nije bio zadovoljan pa ga nije puštao iz podruma. Kriteriji koje si je sam postavio su strašni. Radi Vlado crljenak kaštelanski, dalmatinsku sortu u Kutjevu. Radi nebiolo, pijemontsku sortu u Kutjevu. Radi u Kutjevu malbec, francusku sortu koja u Argentini daje neke od najboljih crnjaka na svijetu. Radi zelenac, austrijsku sortu u Kutjevu. Aktualnim nogometnim rječnikom rečeno, u Kutjevu je odškolovao Juricu Jerkovića, jednog od najboljih splitskih nogometaša svih vremena, koji je rođen u Splitu, najvećem gradu Kaštelanskog zaljeva. Napravio je i Alessandra del Piera, jednog od najboljih nogometaša Juventusa, kluba iz Torina koji je je glavni grad Pijemonta, najcjenjenije talijanske vinske regije. Iz njegove je škole izašao i Messi, ili, ako je nekome draže, Maradona, jer ono što malbec daje u Argentini samo se s tim genijalcima može usporedjivati. A podrum iznad kutjevačke zlatne doline iznjedrio je i vino poput Hansa Krankla, ponajboljeg austrijskog napadača, čija je slava usporediva sa zelencem, genijalnom sortom koju Austrijanci zovu rotgipfler. Poznat je Vlado i po graševini, koja daje neka od naših najboljih vina, pa je možemo usporediti s Bernardom Vukasom, Robertom Prosinečkim ili Zvonom Bobanom, koji je, po mojemu mišljenju, najplemenitiji hrvatski nogometaš, kao što je graševina najplemenitija naša sorta. I to je sve normalno za čovjeka koji je stasao u nekad najvažnijoj hrvatskoj vinariji Kutjevo, a svjetskom vrhu prišao kao privatni vinar, vlasnik obiteljske vinarije koju nasljeđuje kći Martina. No prije nego što je prepusti, Vlado je napravio i jantarno vino Kuvlakve Manzoni 2013. Jantarna vina su bijela koja se rade tehnologijom za crna, odnosno dugim namakanjem kožica bijeloga groždja u moštu. Zovu ih i narančastima, no ja ne želim piti narančasta vina jer mi je ta boja ružna. Krauthakerov Manzoni Kuvlakhe ni po čemu nije ružan, štoviše, prelijep je.
Predstavio ga je prije nekoliko godina premladog. Trebao je vremena i dobio ga je. Decanterovi ocjenjivači prepoznali su što križanac rizlinga i bijelog pinota može pružiti vinoljupcima otvorena uma i dodijelili mu zlatnu medalju, odnosno 95 bodova. Isto Decanterovo priznanje osvojila je i Krauthakerova Graševina izborna berba prosušenih bobica 2012. Tek je to slavno vino. Cjelokupnu berbu 2007. otkupio je Heston Blumenthal za svoj legendarni restoran The Fat Duck u gradiću Bray, 50-ak kilometara od Londona. Nosi Vlado i pet brončanih kolajni, a to znači 85 bodova na listi do 100 i na većini svjetskih ocjenjivanja je zlato. To su Graševina Vidim 2017., Zelenac izborna berba prosušenih bobica 2011., Mercs 2013., Pinot crni 2013. i Graševina Mitrovac 2016. No vratimo se Kuvlakheu. Iznenađujuća je priča da macerirano bijelo vino osvaja ovako velika priznanja. Takva malo tko razumije, što mnogi proizvođači zlorabe, pa podvaljuju loša vina, ona s greškama. Krauthakerov Manzoni Kuvlakhe greške nema. Sasvim je čisto i, bez sumnje, veliko vino koje dugo nastaje, a još dulje traje. Zato veseli činjenica da su Deccanterovi ocjenjivači prepoznali vrijeme kad je vino spremno, a u takvom stanju bit će i dulje nego što mu je trebalo da ga dosegne.