Vinogradi moraju biti posađeni unutar granica općine i iznad 250 metara nadmorske visine, na pjeskovitom i glinenom tlu. Najmanje 3330 loza smije rasti na hektaru, a najviše osam tona grožđa smije biti ubrano. Količina vina ne smije nadmašiti 70 posto mase grožđa. Alkohol mora biti minimalno 12,5 posto, ukupne kiseline minimalno 4,5 grama po litri, a suhi ekstrakt barem 23 grama po litri. Vino mora biti bistro i rubinski crvene boje, miris eteričan (značilo to nebeski ili bestjelesno) i karakterističan za sortu, a okus suh, skladan i trajan, sa začinskim notama koje daje odležavanje u drvenim bačvama. 
Na tržište smije dvije godine od prvog 1. siječnja nakon berbe. To su maksimalno pojednostavljena pravila za proizvodnju Vina Nobile di Montepulciano, ne možda najboljeg, ali najpitkijeg i najviše seksi crnog vina među dobrim vinima Toskane. Jasno je da je određeno i kako najmanje 70 posto grožđa mora biti Prugnolo Gentile, kako u Montepulcianu zovu sortu sangiovese, a ostatak su druge sorte dopuštene u Toskani. Regule su složili vinari koji su htjeli kvalitetom doseći Brunello, najkvalitetniju toskansku apelaciju iz 35 kilometara udaljenog Montalcina. Tko ne poštuje pravila, leti iz konzorcija, a tko nije u konzorciju vino mu ne može biti “nobile”, što znači plemenito, a kad piše na boci, poprilično podiže cijenu. A ono što na boci ne piše je kvalitetno ili vrhunsko vino zato što te oznake ne znače ništa i podjednaku štetu rade vinarima i vinoljupcima. Te oznake kod nas dodjeljuje komisija za organoleptičko ocjenjivanje i za vrhunsko vino trebaju 82 boda na listi do 100. To je vrlo nizak prag, a i vino koje je danas zaslužilo 82 boda, za pet godina možda neće vrijediti ni 75. Na njemu će i dalje pisati vrhunsko, a 95 posto vina kod nas se priprema za potrošnju unutar godine dana. Nakon toga gubi svježinu koja mu je vjerojatno i donijela titulu vrhunskog. Kupac koji ga uzme sa zagrijane i osvijetljene police to ne zna i reći će da vinar nema pojma, ako mu je to vrhunsko vino.
Talijani (Francuzi, Španjolci…) imaju izvrstan piramidalni sustav označavanja kvalitete kojem su na dnu stolna vina od grožđa iz cijele regije, iznad su ona s oznakom užeg zemljopisnom podrijetla, obično općine, pa kontrolirane izvornosti s još užeg područja i na vrhu su vina kontrolirane i zajamčene izvornosti. Nešto slično smo i mi pokušali uvesti, ali pomiješali smo kruške i jabuke pa najvišu, istu zaštićenu oznaku izvornosti imaju cijela Dalmacija i Dingač kao najglasovitiji dalmatinski vinogradarski položaj. Zdrav razum govori da to ne ide u isti koš. Sad se priprema novi zakon o vinu i to tako da stručnjaci iz ministarstva pozivaju vinare da im pomognu u njegovu sastavljanju.
Najboljim vinarima zakon o vinu ne treba. Njihova su imena “zakon” i jamstva kvalitete. Treba im država koja će ih zaštititi od nelojalne konkurencije, od uvoza vina u cisternama i prepakiravanja pa potom i lažnog označavanja da je riječ o hrvatskom vinu. Treba im i država koja će konačno pobrojati vinograde i trsove pa da znamo s čime raspolažemo. Ali treba im i dobre volje da s kolegama naprave konzorcij koji će štititi vinske interese njihove regije. Vino nije pšenica, koja se trpa u silose, jer svaka sorta u drugoj vinariji daje drukčija vina. Svaka je berba drukčija, svaka bačva iste berbe, pa i svaka boca. I svaka mora biti dobra, jer onaj tko zavoli jedno, na primjer, baranjsko vino potražit će i novo pa sva moraju biti podjednako dobra. Saborski zastupnici i Vladini “stručnjaci” to ne razumiju i od njih pomoć ne treba očekivati. Da se barem maknu i više ne smetaju.
Vino.hr online vinoteka