Škola vina, Vino i hrana, Pitaj stručnjaka, neke su od “kućica” koje se otvaraju na Vodiču za vida, aplikaciji koju je Badel 1862 razvio za korisnike iPhonea. Aplikacija s može besplatno preuzeti na iPhone App Storeu, a nudi i pregled svih Badelovih vina te vinarija u Daruvaru, križevcima, Benkovcu, na Pelješcu, Hvaru… Aplikacija omogućuje i izravan kontakt s Badelovim enologom, a vina se mogu i naručiti. Uskor će se moći koristiti i na svim smartphone mobitelima.
blog.vino.hr
Piše Bakhov sin Ivo Kozarčanin
Naslovna slika
Vinski podrum na iPhoneu
26. siječanj, 2011.Eto zašto je graševina carica
25. siječanj, 2011.
Dočekali smo i to: Pjenušac Maximo kojeg Kutjevo radi od graševine. Eto zašto je graševina ne kraljica, nego carica hrvatskih vinograda. To je jedina sorta koja je dosad davala mirno aperitivno vino, vino za hladno predjelo, vino za toplo predjelo, vino za ribu, vino za meso, vino za jače umake te desertna vina za lagane, teže i najteže deserte, a sad nam daje i pjenušavi aperitiv. Nočekali smo i nešto drugo: Neka velika hrvatska vinarija primila se ozbiljnog posla s “guranjem” mjehurića u tu debeljuškastu bocu zatvorenu smiješnim čepom. Imao je Badel pjenušac od graševine Magnus Dei, no riječ je bila o seriji za obljetnicu tvrtk i više ga nema. Podrum Kutjevo sad je ponudio na kušanje, a šalje i na police trgovina, klasični brut pjenušac s 12,2 posto alkohola. Maximo ima 7 grama neprovrelog šećera po litri, a na kvascima je odležao devet mjeseci. To je relativno kratko, no u ustima pjenušac djeluje puno zreliji. Možda i zbog predikatnog duha, jer za ekspedicioni liker, kojim se nadopunjuje boca nakon izbacivanja taloga, a prije čepljenja karakterističnim šampanjskim plutenim čepom, Kutjevo koristi predikatna vina umjesto vinskih destilata. Tim likerom postiže se i konačna slakoća te “popravljaju” mirisi i okusi baznog vina. A teško je pronaći bolji vinski začin od izborne berbe prosušenih bobica ili ledene berbe graševine kojom se dopunjava Maximo.
Na etiketi, osim imena vina, ima i “recke”, četiri usporedne okomite crtice “prekrižene” petom vodoravnom, oznaku kojom se nešto broji kad nema tehnološki naprednijeg alata. Takve “recke” su, rema legendi, barun Trenk i carica Marija Terezija pisali po zidu starog podruma u Kutjevu u kojem su se zatvorili na nekoliko dana. I nisu označavale koliko su vina popii. Da su imali pjenušac, možda bi i tih recki na zidu podruma blo više od 70.
Maximo je ime dbio po Maxu, sinu vlasnika Kutjeva Envera Moralića. To ime već nekoliko godina nosi i crna mješavina de Gotho Maximo, od cabernet sauvignona, merlota i syraha. Za pjenušac Maximo bi, vjerujem, na slijepom kušanju mnogi rekli kako ga je trebalo ranije popiti, no to ne znači da nije pitak. Meni bi bio draži da ima više kiselina. U trgovini bi trebao stajati oko 50 kuna, što znači da smo dobili “best buy” hrvatski pjenušac, odnosno odnos kakvoće i cijene doslovce “za pet”.
Košara zrelog voća u maloj čaši
2. siječanj, 2011.
Slađi sivi pinot prija uz deserte, a posebice uz gušćja jetra u umaku od konjaka. Najbolje prija uz pikantna jela, pečenu svinjetinu, teletinu, pečenu gusku, patku s mlincima, mesa s umacima te jela od plemenite ribe, rižoto s dimljenom riječnom ribom i perkelt od riječne ribe. Ovo su dvije kopirane rečenice s internet stranice baranjske vinarije Josić. Prvi put doslovce potpisujem riječi kojima se vinarija u stvari reklamira.
Na Silvestrovo 2010. predvečer, dva “napuštena starca”, Bakhova snaha i ja, sjeli smo sami za stol i otvorili bocu Josićevog sivog pinota izborne berbe 2007. I priredili si pola sata užitka za pamćenje. Svaki sivi pinot koji sam pio kod Josića mi se dopao, ali ovo nas je vino oduševilo. Nije, naravno, savršeno. Alkohol mu je malo previsok (14,3 posto) no zato se neprovreli slador u poluslatkom vinu ne osjeća previše. Te dvije osobine čine ga i prikladnim za gusju jetru, pečenja te onaj divni rižoto od dimljene riječne ribe kojeg Josić nudi u svom restoranu. Nas dvoje Bakhove djece pili smo ga samog. Trebalo bi reći uz razgovor, ali uglavnom smo šutjeli. I smiješili se. Doista odlično vino za tiho uživanje. 
Miriši poput košare pune (pre)zrelog voća u čijoj je sredini dunja. Podsjeća na neke davne odlaske na selo i spavanje u kućama u kojima se voće čuva na ormarima u najhladnijim prostorijama u kojima se ipak neće smrznuti. A u te sobe obično domaćini smjeste iznenadne ili nenadane goste.
Damir Josić vinom se počeo baviti 1999. kad je kupio stari podrum ukopan u pješčano brdo. Danas ima pet takvih podruma jednog do drugog i u njima su doslovce isprepleteni vinarija i restoran (desno). Dijeli ih stakleni zid pa se iz restorana vie bačve, a iz podruma ljudi koji uživaju u vinu iz tih bačava. Prvi put sam kod njega bio 2004. I od tada dolazim kad god mogu, ali ne, nažalost, dovoljno često.
Obilježili su 2010.
22. prosinac, 2010.Privatne, uglavnom manje hrvatske vinarije, dobivale su hvalospjeve posljednjih 15-ak godina. Među velikima samo su Kutjevo i neke Badelove vinarije bile u tom hvaljenom i nagrađivanom krugu. Godinu na izmaku obilježila su i vina nekih novih velikih vinarija.
Belje (gore) za merlot 2008. dobilo je zlato i titulu regionalnog prvaka na najvećem svjetskom ocjenjivanju, koje organizira britanski časopis Decanter. Zlatna je i graševina iz Belja. Više puta je pobijedila u Kutjevu na festivalu naše najrasprostranjenije sorte, a očarala je i Roberta Parkera, kontroverznog i utjecajnog američkog vinskoga kritičara. Beljska graševina berbe 2009. izvrsno je, svježe i razigrano vino te odlična na blagdanskom stolu.
Graševina je veliki adut i Feravina, vinarije iz Feričanaca, koja zasad ima dvije linije vina. Dika, što Slavoncima znači ponos, etiketa je za mlađa vina. Prvo su predstavili graševinu, koja je odmah proglašena najboljom mladom graševinom u Hrvatskoj. Jesenas su pod istom etiketom ponudili i frankovku, zweigelt, bijeli pinot te rajnski rizling. Za odležanija vina imaju tamnu etiketu Miraz.
Benkovačka vinarija treća je velika s novim velikim vinima. S Korlata (desno), gdje su izorali kamen i posadili 103 hektara vinograda, stigli su syrah, cabernet sauvignon i merlot berbe 2007. Sva su tri vina puna, topla i zrela, a u boci će samo dobivati na kvaliteti.
U usporedbi s navedenim vinarijama, Tomislav Tomac s Plešivice i Bruno Trapan iz Istre mali su u količinama, ali veliki u kakvoći. Tomislav Tomac držao je grožđe s Plešivice šest mjeseci u ukopanoj amfori. Mošt je odležavao dvije godine u bačvi, a vino još pola godine u boci. Recept star 5000 godina dao je vino Amfora, jedno od najboljih bijelih koje se dosad pojavilo u Hrvatskoj.
Bruno Trapan, pak, 2001. naslijedio je mali vinograd i počeo raditi vino u kući u Puli. Puno je sadio, a ove godine otvorio i moderan podrum. Proslavio se malvazijom (lijevo), syrahom, cabernet sauvignonom… Vina naziva po vjetrovima, a iz njegovih boca jako lijepo puše.
Vino.hr online vinoteka