blog.vino.hr

Slađi sivi pinot prija uz deserte, a posebice uz gušćja jetra u umaku od konjaka. Najbolje prija uz pikantna jela, pečenu svinjetinu, teletinu, pečenu gusku, patku s mlincima, mesa s umacima te jela od plemenite ribe, rižoto s dimljenom riječnom ribom i perkelt od riječne ribe. Ovo su dvije kopirane rečenice s internet stranice baranjske vinarije Josić. Prvi put doslovce potpisujem riječi kojima se vinarija u stvari reklamira.
Na Silvestrovo 2010. predvečer, dva “napuštena starca”, Bakhova snaha i ja, sjeli smo sami za stol i otvorili bocu Josićevog sivog pinota izborne berbe 2007. I priredili si pola sata užitka za pamćenje. Svaki sivi pinot koji sam pio kod Josića mi se dopao, ali ovo nas je vino oduševilo. Nije, naravno, savršeno. Alkohol mu je malo previsok (14,3 posto) no zato se neprovreli slador u poluslatkom vinu ne osjeća previše. Te dvije osobine čine ga i prikladnim za gusju jetru, pečenja te onaj divni rižoto od dimljene riječne ribe kojeg Josić nudi u svom restoranu. Nas dvoje Bakhove djece pili smo ga samog. Trebalo bi reći uz razgovor, ali uglavnom smo šutjeli. I smiješili se. Doista odlično vino za tiho uživanje. Miriši poput košare pune (pre)zrelog voća u čijoj je sredini dunja. Podsjeća na neke davne odlaske na selo i spavanje u kućama u kojima se voće čuva na ormarima u najhladnijim prostorijama u kojima se ipak neće smrznuti. A u te sobe obično domaćini smjeste iznenadne ili nenadane goste.
Damir Josić vinom se počeo baviti 1999. kad je kupio stari podrum ukopan u pješčano brdo. Danas ima pet takvih podruma jednog do drugog i u njima su doslovce isprepleteni vinarija i restoran (desno). Dijeli ih stakleni zid pa se iz restorana vie bačve, a iz podruma ljudi koji uživaju u vinu iz tih bačava. Prvi put sam kod njega bio 2004. I od tada dolazim kad god mogu, ali ne, nažalost, dovoljno često.