Zovimo ga Vačko. Stari prijatelj posjetio nas je i uljepšao nam dan. Riba kovač. Zašto Vačko? Zato što su sredinom prošlog stoljeća u zagrebačkim zapadnim predgrađima nadimke dijelili prema očevu zanimanju. Brojni su fakini tako bili poznatiji kao šnajderi, oberi, šusteri ili kovači nego po vlastitom imenu. Da ne bi sve baš bilo jednostavno, često su se i slogovi zamijenili pa je Kovač postao Vačko.
Ovu ribu neobična izgleda i fenomenalnog mesa kovačem je, prema jednoj od legendi, prozvao Zeus. Spustivši se na zemlju, nagao kakav je bio, tako je jako tjerao konje da su im poispadale potkove. Nije imao alata da ih ponovno potkuje i legao je na plažu. Iz mora je na njega “skočila” velika riba koju je ispekao, pojeo i oduševio se okusom. Gledajući ostatke nakon gozbe, učinilo mu se da kost s gornje strane glave nalikuje kovačkim mašicama (hvataljkama), s vilice čekiću, s obraza nakovanju, a bodlje čavlima. Potražio je otpale potkove pa potkovao konje, ribu nazvao kovačem i vratio se na Olimp.
Kao na Olimpu i mi smo se osjećali nakon blagovanja velikog kovača. Nije baš bio poput Zeusova, ali za nas je velik svaki jači od kile . Ovaj je jedva stao u pećnicu. O pripremi nećemo pričati. Meso mu je toliko fino da bi svaki dodatak bio grijeh. Treba samo paziti da ga se ne prepeče, što bi bio još veći grijeh. Grijeha je vrijedna i Malvazija Benvenuti 2018.
Zovu kovača i šanpjer. Po drugoj legendi riba je dobila crne točke na svakoj strani od palca i kažiprsta kojima ju je uhvatio apostol Petar kojeg su prije toga znali kao ribara Šimuna, a poslije kao Svetog Petra. Naš je Vačko ipak iz one prve priče. Nije Niko, ni njegov brat također. Nije Mišo ni Mate, ali bio je jako, jako dobar kovač.
.
.
.
.
Pratite nas.
Budite veselo i živo,
vole vas Ana i Ivo