Selo Pierry kraj Epernaya u Champagnei. Gostionica neodoljivo nalik na Cafe Rene iz serije “Alo Alo”. Jutro, oko 9 sati, dugokosi nasmiješeni brkati barmen iza šanka i četiri vesela muškarca ispred. Prije odlaska u polje, došli su na čašicu šampanjca. Pa to je raj!
Doista, u najpjenušavijoj vinskoj regiji na svijetu šampanjci se piju od jutra do večeri, od buđenja do odlaska na počinak. Umjesto kavice, za žeđ, uz razgovor, ali i uz svaki obrok po uzoru na Lily Bollinger, pokojnu vlasnicu najveće obiteljske šampanjske kuće. Ona je pedesetih godina prošlog stoljeća rekla kako šampanjac pije kad je sretna i kad je tužna, ponekad kad je sama, a u društvu uvijek, sita ga oblizuje, a gladna guta. Inače ga, rekla je, ne pije. Osim kad je žedna.
Kao i sva velika otkrića, slučajno je otkrivena i druga fermentacija, zaslužna za mjehuriće u vinu koje mnogi piju samo u najsvečanijim prilikama, a ne znaju koliko gube zato što u njemu ne uživaju češće. U Champagnei je zimi dosta hladno pa je prije nekoliko stoljeća fermentacija u bačvama redovito stala prije nego što se sav prirodni šećer pretvorio u alkohol. Čim bi pred proljeće zatoplilo, kvasci bi se probudili i nastavili svoj posao. S obzirom da drvene bačve propuštaju zrak ta se druga fermentacija u vinu malo osjećala. Revolucija je nastala korištenjem staklenih boca i plutenog čepa. To je glasoviti benediktinac Pierre Perignon (1638.-1715.) vidio u gradiću Limouxu u regiji Languedoc na jugozapadu Francuske gdje je bio prije nego što je počeo službovati u opatiji Hautvillers kraj Epernaya u Champagnei. Drugu fermentaciju u boci u Limouxu su, prema povijesnim zapisima, počeli raditi 1531. Tako pada u vodu da je Dom Perignon “izmislio” šampanjce, ali njegov je doprinos svejedno velik. On je počeo “blendati”, odnosno miješati različite sorte kako bi dobio što kvalitetnije bazno vino. Šampanjci se i danas u pravilu rade od mješavine bijelih i crnih sorata: chardonnaya te crnog pinota i mlinarskog pinota. Iznimka su šampanjci blanc de blancs (bijelo od bijelog) čija je sirovina samo chardonnay.
Druga tajna najboljih šampanjaca je odležavanje. Nakon punjenja u bocu, a to je u pravilu u proljeće poslije berbe, šampanjci leže u desecima kilometara dugim hodnicima ispod šampanjskih kuća. 
Najbolji “hodnici” su u starim rudnicima krede iskopanima još u rimsko doba. Zidovi od krede u podrumima za odležavanje vina osiguravaju savršenu vlagu, a dubina, neki rudnici su 40 metara ispod površine zemlje, savršenu temperaturu.
Najljepše izgledaju podrumi u kredi najstarije danas postojeće šampanjske kuće Ruinart iz Reimsa koju je osnovao Nicholas Ruinart 1729. Njegov stric, Dom Thierry Ruinart, bio je blizak prijatelj Dom Pierrea Perignona, a šampanjce pod njihovim imenima (Dom Ruinart i Dom Perignon) danas rade tvrtke koje su dio multinacionalne kompanije Louis Vuitton Moet&Hennessy. LVMH grupa radi i šampanjce Krug, Moet&Chandon, Veuve Clicquot i Mercier.
blog.vino.hr
Piše Bakhov sin Ivo Kozarčanin
Arhiva za 2010.
Šampanjac od ranog jutra
četvrtak, 9. prosinac 2010.Kupi si dvije šampanjere za 450 milijuna eura
utorak, 30. studeni 2010.
Francuska kompanija Remy Cointreau prodaje svoja dva šampanjska brada Piper-Heidsieck i Charles Heidsieck. Kao potencijalni kupci spominju se multinacionalne kompanije Pernod Ricard i Diage, a analitičari očekuju da će “transakcija” vrijediti oko 450 milijuna eura (3,33 milijarde kuna).
Grupa Remy Cointreau najviše zarađuje u svojoj diviziji konjaka. Remy Martin nosi im više od 100 milijuna eura profita godišnje. Sekcija likera i ostalih alkoholnih pića, među kojima dominira Cointeau, a imaju i Metaxu, rumove…, također dobro posluje, a profit je otprilike upola manji nego u konjacima. Šampanjci, pak u tu utrku ne mogu. Posljednju fiskalnu godinu završili su s 4 milijuna eura gubitka i otišli na bubanj.
Šampanjska kuća Piper-Heidsieck osnovana je 1785. godine, a 1851. Charles Heidsieck se odvojio o obitelji i snovao svoju šampanjeru. “Udružile” su se u grupi Remy Cointreau i posljednjih godinu dana prodale 6,9 milijuna boca šampanjca. Od toga je Piper-Heidsieck prodao 5,6 milijuna. Za trgovce destilatima, to su ipak premale brojke.
Autor etikete upeterostručio cijenu vina
utorak, 30. studeni 2010.
Kineski slikar Xu Lei oslikao je etiketu za Chateau Mouton Rotschild 2008. Umjetnički direktor vodećeg pekinškog muzeja suvremene umjetnosti, Today Art Museuma, tintom je na etiketi nacrtao ovnovu glavu između raspolovljenog Mjeseca. Ušao je u “lijepo” društvo. Boce ovog velikog bordoškog vina dosad su, među ostalima, ukrašavali Salvador Dali, Pablo Picassao, Vasilij Kandinsky, Marc Chagall, Andy Warhol pa i britanski prijestolonasljednik, kraljević Charles.
Prvu “umjetničku” etiketu Mouton Rotschild imao je za berbu 1924. Do te godine kompletne berbe Mouton Rothschilda otkupljivali su veletrgovci, mahom još u bačvicama. Brinuli su i o opremi vina, kao i o njegovu daljnjem plasmanu. Baruna Philippea de Rothschilda to je smetalo i odlučio je cijelu berbu 1924. napuniti u boce prije prodaje. To je bila revolucija u trgovini bordoškim vinima i barun ju je htio “obilježiti” i novom etiketom (desno). Dotad su na etiketi samo pisali ime podruma i godinu berbe, a ovu je oslikao glasoviti autor postera Jean Carlu. Glavni motiv bio je ovan kojeg je preuzeo i kineski slikar za berbu 2008.
Od 1945. svake godine drugi umjetnik radi etiketu.
A Xu Lei nije slučajno odabran za berbu 2008. Kriza traje na zapadu i najskuplja vina trenutačno se najbolje prodaju baš u Kini. Kad su 2009. počele glasine da će Mouton imati “kinesku” etiktu, cijena sanduka (12 boca) skočila je s 1800 na 2200 funti. A posljednjih dana, nakon što je otkrivena i etiketa, sanduci su u Kini prodavani čak i po 10.000 funti.
Još jedna priča o starenju plavaca
utorak, 30. studeni 2010.
Vertikalna kušanja dva glasovita i skupa plavca ponovno su pokazala da ova sorta baš ne podnosi godine ili da ih naši vinari, ni u vinogradu ni u podrumu, ne znaju pripremiti za starenje. Na Festivalu vina i kulinarstva krajem studenog 2010. u zagrebačkom hotelu Esplanade, bili su plavci Miljenka Grgića berbe 2005., 2003., 1999. i 1996.
Dva najstarija vina potpuno su se raspala. Izgubila su voćnost pa čak i tanine. Nije mi, naravno, žao što sam ih probao, no prosječnim ljubiteljima vina ne bih ih preporučio da ne steknu krivu sliku o sorti koju treba pamtiti po voćnosti i živahnosti. Mlađa vina, ona iz ovog tisućljeća bila su pretanična. U berbi 2005. tanini su gotovo prekrili ponešto voća, uglavnom kupine, što se još osjećalo u vinu. Berba 2003., pak, lijepo je mirišala, no u ustima su se osjećali samo tanini. S obzirom na ponašanje vina iz devedesetih, ne vjerujem da će se ti tanini omekšati i “otvoriti” neke ljepše mirise i okuse. Voditelj kušanja Ivo Ivaniš pokušao je popraviti dojmove tvrdnjom kako ta vina traže hranu, no sumnjam da bi mi bila puno ukusnija. Usporedno smo kušali i Grgićevo američko vino Cabernet sauvignon Estate Grown 2004 što je plavcima napravilo samo “štete”. Izvanredno mineralni cabernet jako miriši po borovnici i bio je pravi užitak. I bez hrane, iako bi to vino odlično pratilo fina jela od crvenog mesa, pa i pašticade.
A što se tiče plavaca i hrane, neobičnu i svim pravilima suprotnu kombinaciju suhog Stagnuma iz 2003. i kolača od svježeg sira s umakom od malina, ponudili su vinar Frano Miloš i Mislav Božić, šef kuhinje u hotelu Villa Magdalena iz Krapinskih toplica. 
I vrlo se dobro složilo to puno, čvrsto i snažno vino čiji miris danas podsjeća na strast i, zašto i to ne reći, na seks, s nježnim kiselkasto slatkastim desertom. Ta 2003. još ima i tanina koji se trebaju zaokružiti, ali ima i tragove onog animalnog mirisa koji neki pripisuju stilu i sorti, a drugi neželjenom kvascu brettanomycesu. Na 2003. podsjeća i Stagnum iz 2005., dok nježnija 2004. nije “otputovala” u tom pravcu. Najviše mi se dopao Stagnum iz 2006. Frano ga je točio iz pokala, valjda još nije u boci. Baš mu nedostaje godina-dvije u butelji. Bit će to, čini se, vino za one koji ne vjeruju da plavci moraju imati animalne mirise. Stagnum 2007. još, rekao je sam Miloš, “pupa”.
Vina Frane Miloša ipak iskaču iz pravila da treba piti plavce trogodišnjake. Njegovi dvostruko stariji sad su zreli, no ni njih ne valja dugo čekati. Desetak godina redovito kušam zrele, starije i stare plavce i mislim da im je osam, najviše 10 godina krajnje vrijeme za “odstrijel”.
Vino.hr online vinoteka