Tata! Izletjelo mi je vidjevši u Galeriji Uffizi u Firenci sliku Bacchusa koju je 1597. i 1598. Caravaggio radio kad dar firentinskom velikom vojvodi Ferdinandu de’ Mediciju. Mlad je još bio moj duhovni otac. Tijelo mu je kao u našeg olimpijskog pobjednika u dizanju utega, najpoznatijeg hrvatskog Bugarina Nikolaja Pešalova, a glava dječačka. Navodno je to lice sicilijanskog slikara Marija Monnittija s kojim je Caravaggio živio neko vrijeme. Ostali detalji su, valjda, proizašli iz prevelikih količina lošeg vina.
Tom Bacchusu, mom navodnom ocu, kroz kosu rastu listovi loze, a vino ne pije iz čaše, nego iz nečeg što nalikuje pladnju na stalku na kakvima su naše bake posluživale suhe kolače. Ispred Bacchusa je zdjela s polutrulim voćem, a on sam ima napudrane obraze, usne prekrivene sjajilom i prljave nokte. Tako moj pravi Stari nikad nije izgledao.
No, prema društvu koje taj navodni Bacchus (ne mogu vjerovati da sam njegov sin) ima u sobi 90 Galerije, imamo ponešto zajedničko. Lijevo od njega dvije su velike slike mrtve prirode. Doista mrtve. Mrtve patke, guske i zečevi vise na čavlima iznad svinjskih glava i drugih “svinjarija”, ali suhomesnatih. Autor, naravno da nisam zapisao tko je zato što sam već bio gladan i žedan, ipak je to soba 90 od njih stotinjak, pa mi je pogled na tu finu hranu pomutio mozak, kao da je zaboravio da je naslikao jednu, pa je požurio s drugom, gotovo istom.
Što se tiče tih soba, Galerija Uffizi je pravi mali labirint. Isprva izgleda jednostavno. Imaš dugačke hodnike kojima su s jedne strane prozori s pogledom na Firenzu, a s druge vrata prema sobama. No, kad uđeš u neku, vode te u drugu, pa treću, pa možeš birati hoćeš li četvrtu, petu, ili se vratiti u hodnik. Uglavnom, vrlo brzo ne znaš gdje si.
U pravilu, u hodnicima su kamene skulpture, a u sobama slike. Slikari kao da baš nisu puno putovali, nego su slikali prema pričama slijepih putnika poput Homera. Tako je jedan sliku nazvao Pustinja, a u prvom planu mu je rijeka kojom plove brodovi.
Drugi se zove Filippino Lippi. Da je sam bio barem donekle “lipi”, valjda bi i nekog drugog naslikao lijepog. Lippijev Isusek izgleda kao da je Luki Bebiću stari Feral Tribune pod glavu u fotošopu nalijepio tijelo bebe.
Treći je Luca Signorelli. On je Josipa na slici Sveta obitelj obojao u zeleno kao Marsovca. Da sam ja tu sliku naručio, platio je ne bih.
Firentinci slove kao lukavci (želite li znati zašto, pročitajte tekst o vinima Chianti i Chianti Classico na gastro.24sata.hr), no Leonardo da Vinci uspio je i njih nasamariti. Mona Lisu im nije dao, naravno, nego im je uvaljao slike koje drugi nisu htjeli poput Gabrijela koji je kleknuo pred Mariju i pokazao joj peace s dva prsta. Pa Kosa je nastala krajem 20. stoljeća, ljudi dragi.
Puno slikara slabo je znalo i zoologiju. Francesco Botticini naslikao je tri arhanđela i Tobiju koji nosi najnejvjerojatniju ribu na svijetu. Ima tijelo štuke, a usta su kombinacija mreninih i morskopasovskih. Heraklo bi joj odmah glavu odrezal, brže nego što to radi kentauru na skulpturi u hodniku. Ti antički kipari bili su pod ludim drogama kao i oni koji su 2000 godina poslije opisivali i potpisivali njihove skulpture. 
Pod ovu gore su napisali “Vučica”. Nema glavu, nema rep, nema noge. Ima samo osam nabreklih sisa. Kak zna da je baš vučica. Po broju osam mogla bi biti i hobotnica.
Inače su im kipovi svi isti. Ne čudi da se ne zna tko tu koga predstavlja. Pod nekoliko njih piše za lika kojeg predstavlja da se “do te i te godine mislilo da je to onaj, a u stvari je ovaj”. Pa zašto ne pogledaju čovjekovu fotku s Facebook profila. Odmah bi ga prepoznali.
Ni slikari nisu pucali od maštovitosti. Slavni Raffaello je bio preteča “šnelfotografa”. Radio je portrete koji su svi na isti kalup. Duga kosa, ozbiljna faca i ako se ne vide grudi ne znaš kojeg je spola. Ili roda, više ne znam što smijem napisati.
Ako se u Galeriji na slikama i vide grudi, ne pokazuje se puno. Samo je Botticelli otkrio Venerinu dojku. I to desnu. I nije nešto.
Venera nije baš bila presretna u toj školjki. Kiselo se smiješila. No ona se barem smiješila. Svi ostali plošni ili plastični likovi iz Galerije imaju krajeve usana razvučene prema dolje. Kao kad te žena dočeka na vratima pred jutro. Zaružio si s dečkima baš kad je ona očekivala ludu noć u krevetu. Sad joj do seksa ne bude sve dok opet ne zaružiš s dečkima. Očito seksa nije bilo puno ni tamo gdje su živjeli i djelovali autori slika i skulptura.
No, neki se nisu sramili pokazati da ih seks zanima. U sobi koja se zove Tribuna je skulptura djeteta koje gleda kak se dva gola muškarca hrvaju. Sva sreća da nemam pokvarenu maštu. Da imam, napisao bih da rade nešto drugo. Mislim da Željku Markić treba hitno poslati u Galeriju. Možda je zadrže.
U tu Tribunu ne može se ući nego se gleda kroz vrata iza špage. Nema u njoj ni svjetla, a po ponašanju istinskih ljubitelja umjetnosti, jako je važno stajati najmanje pola sata uz špagu tako da ostali misle kako ti je sve jasno, osim zašto ti se “mamici štuca dok peče štrukle”.
Dio posjetitelja divi se i pogledu kroz prozor. Općenito je važno u toj Galeriji biti čudan. Prepuna je ljudi visokih između 110 i 130 koji jako brzo hodaju i nekontrolirano mijenjaju smjerove pa moraš paziti da ne padneš preko njih. Nisu djeca, nisu hobiti, a nisu ni samo žuti. Ima ih svih fela. Stanu pred sliku i fotografiraju ju mobitelom na onom smiješnom štapu sa flešom, bez fleša, u pravokutnom i kvadratnom obliku, pa i snime video, kao da će se na slici netko pomaknuti. Iza njih stoji ekipa visoka između 140 i 160. I njih ima ih svih fela. I oni slikaju isti motiv šest puta. No, dobro je da su slike relativno visoko postavljene pa ih iza i preko njih gledamo s prave distance.
Inače, na ulazu u Galeriju kontrola je kao na aerodromu. Na izlazu je nema, kao da se nema što ukrasti. Osim nekoga od tih malih ljudi koji izgledaju kao pravi. Ali njih je nemoguće uloviti.
Vino.hr online vinoteka