Na području Slavonije proizvelo se prvo pivo u svijetu i prvi hrvatski pjenušac. To su dvije netočne od devet doskočica kojima se u Zagrebu predstavio klaster Slavonija. Udružile su se Virovitičko-podravska, Požeško-slavonska, Brodsko-posavska, Osječko-baranjska i Vukovarsko-srijemska županija kako bi se zajedno predstavile na turističkom tržištu i doskočicu o pivu požurile demantirati tvrdnjom kako se “na području Slavonije živi već dugih 8000 godina”. 
Arheolog Patrick Edward McGovern iz Muzeja arheologije i antropologije Sveučilišta Pennsylvania u Philadelphiji pronašao je u Kini dijelove vrčeva s ostacima piva stare 9000 godina. Tamo se pivo radilo 1000 godina prije nego što su ljudi naselili Slavoniju, kako tvrdi agencija za odnose s javnošću. Provjeriti pouzdanost i točnost podataka prije distribucije načelo je dobrog poslovanja, piše u Etičkom kodeksu Hrvatske udruge za odnose s javnošću, koji neki očigledno ne čitaju. Osim što sami nisu provjerili, nisu reagirali niti na upozorenje da barataju krivim podacima. Nalaz američkog arheologa o pivu u Kini ne mora biti svima poznat, ali oni koji hrvatski turizam žele promovirati i vinom moraju znati da nije prvi pjenušac u Hrvatskoj proizveden 1864. u Slatini. Takvu priču proširio je Zavičajni muzej Slatina, a sumnjam da su neprovjerene informacije u skladu s načelima muzeologije. Dokumente je teško demantirati. U katalogu Gospodarske izložbe Dalmacije, Slavonije i Hrvatske održane 1864. u Zagrebu piše kako “Franjo Pokorny (kasnije je bio vlasnik današnjeg Badela 1862) izlaže šampanjac od hrvatskoga vina”. Znači, napravio ga je od vina berbe 1863. ili starije, pa je očigledno da slatinski pjenušac nije prvi. Tihana Luetić u “Demografskoj analizi stanovništva Grada Samobora od kraja 18. stoljeća do 1857. godine” (Odsjek za povijesne znanosti HAZU, 2003.) piše kako je oko 1800. godine u Samoboru postojala “tvornica šampanjaca”. A u 18. stoljeću u Primorju su radili bakarsku vodicu.
Koristili su ruralnu metodu (méthode rurale, u kojoj se druga fermentacija pokretala i zaustavljala prirodnim zagrijavanjem vina te pretakanjima, a tako se u prošlosti radilo i slatko pjenušavo vino u pokrajini Asti u talijanskom Pijemontu. I ta bakarska vodica, a u Novom Vinodolskom radili su i “novljansku”, veze nema s gaziranom i ušećerenom kakvu znamo posljednjih desetljeća. Riječ je bila o slatkom, ali prirodnom pjenušavom vinu. Proizvodnja je u malim količinama obnovljena. Vino zovu Stara bakarska vodica, a rade ga tradicionalnom (ili šampanjskom) metodom druge fermentacije u boci. Obnovili su proizvodnju i u Slatini, gdje rade Slatinski biser. Naziv nasljednika pjenušca iz 1864. nespretan je zato što Zakon o vinu dopušta stavljanje na tržište pjenušavog vina, kvalitetnog pjenušavog vina, kvalitetnog aromatičnog pjenušavog vina, gaziranog pjenušavog vina, biser vina i gaziranog biser vina. Oba navedena biser vina razlikuju se od ostalih pjenušavih po slabijem tlaku u boci, zbog čega su manje cijenjena. Klaster Slavonija očigledno ne želi dopustiti istini da uništi priču koja im se učinila dobrom. Ne smetaju im ni zemljopisne činjenice, pa su Podunavlje te Virovitičko-podravsku županiju olako svrstali u Slavoniju. Takav stav nameće i pitanje lažu li i u ostalim pričama kojima žele privući turiste te hoće li lagati i dalje. “Ernest Hemingway je priču o starcu koji lovi veliku ribu isprva smjestio u Panonsko more”, može biti sljedeća ekshibicija njihovih stručnjaka za odnose s javnošću.
Vino.hr online vinoteka