blog.vino.hr
Piše Bakhov sin Ivo Kozarčanin
Arhiva za ‘Jazz kuhinja’ kategoriju
Oslić i kobasa vole se tajno
subota, 9. svibanj 2020.Bolonjez je džez, a tribidrag mali vrag
Srijeda, 6. svibanj 2020.
Ostalo malo mljevene junetine od neke sarme, ili je to bila filana paprika, tko će se više sjetiti. Taman da nema dovoljno za ručak ili lunch, što bi rekli Englezi, ali ima za brunch ili međučak, kako bismo nas dvoje izoliranih na hrvatskom nazvali obrok između prvog jutarnjeg i glavnog dnevnog. Imali smo mljeveno meso, penne i nekoliko sitnica. Savršen početak za bolonjez/ragu, jednostavno jelo koje će zadovoljiti i najzahtjevnija nepca.
Kako bi sve započelo, ako ne glavicom luka. Sitno narezan baci se na zagrijano maslinovo ulje i pirja dok ne postane staklast. Ubaci se meso i kratko popirja na visokoj temperaturi. Kad dobije lijepu, rumeno-smeđu boju, zalije se crvenim vinom. Nakon što vino ishlapi doda se rajčica. Imali smo narezanu, konzerviranu pa smanjili temperaturu na srednje jaku i pustili neka još malo krčka. Potom je došlo vrijeme za igru sa začinima. E, to nam je najdraže! Dodali smo list lovora, malo origana, bosiljka, prstohvat šećera, malo muškatnog oraščića, soli, papra. 
Dok se umak lagano kuhao, pripramili smo tjesteninu, taman da bude gotova kada i umak. I eto ga: tjestenina u tanjur, preko nje umak, na sve to malo papra i naribanog paškog sira te dva, tri listića svježeg bosiljka i uživanje za sva osjetila može početi.
Ako je međučak bio jazz, a bio je, vino nije. Bio je to rock-pop u stilu ponajboljih pjesama koje je Robert Palmer (desno) pjevao 80-ih godina prošlog stoljeća.
Tribidrag Rizman 2017. vino je iz Komarne, najmlađeg hrvatskog vinogorja jnužno od Ploča, a prije Neuma. Srednje punog je tijela kakav crljenak i treba biti. To je kratošija lijepih voćnih mirisa, primitivo s još poprilično svježine i zinfandel koji dugo traje. Mali vrag, tribidrag. Lijepo vino, dovoljno žestoko da bude blizu rocka te istovremeno i dovoljno daleko od popa. Tko se ne sjeća, neka presluša Addicted to Love, Simple Irresistible, Hyperactive, Discipline of Love ili Some Like it Hot.
.
.
.
.
Pratite nas.
Budite veselo i živo,
vole vas Ana i Ivo
Rođendanski ručak u izolaciji
subota, 2. svibanj 2020.
Nema gostiju i njihovih zagrljaja i poljubaca, slavi li se rođendan u izolaciji. Tko je tu je, i dobro je kad je partner dobro odabran. To ne bira pamet, pjevao je Balašević, a to ne znači ni da se slavljenik ne treba osjećati poput „kralja dana“. Skype, konferencijski pozivi, Google Hangout, WhatsApp, Zoom i FaceTime pomažu da se ipak proslavi rođendan s koliko god ljudi netko poželi. 
Najbolji dio je što vam mogu otpjevati "Sretan rođendan" i time neće ometati puhanje svijeća.
Važno je znati i da se može družiti i u vrijeme socijalnog distanciranja. Barem virtualno, a i to nije malo. Kad slavi onaj tko uživa u dobroj hrani, sjajnim vinima i jednostavnom, ukusnom kolaču, sve je lakše. Odlični su to „začini“ svakog rođendana.
Slavljenik odabire ručak, čak i u izolaciji. I u skladu s izolacijom. I najveći hedonisti, koji podjednako uživaju u svim vrstama hrane, znaju kazati da nema tice do prasice. Nakon malo „rovanja“ po zamrzivaču i hladnjaku, pronašli smo svinjsku vratinu, ramstek, šampinjone, šparoge i cherry rajčice. Ispekli smo ih na grill tavi. A prije glavnog jela bila je pileća juha koju smo izvadili iz zamrzivača i u kojoj je trebalo samo zakuhati reznace. Podrobnije recepte ne treba pisati, a ne treba ni reći da je bilo odglitschno.
A desert? Eh, zahvalni smo na tome što se često vodimo sloganom “manje je više”. I obroci i kolači trebaju biti jednostavni i fini. Kolač od badema i maslinova ulja nam je omiljeni. Uz mascarpone i pokoju borovnicu ili malinu, što se nađe, uživamo u njemu za blagdane, na rođendane, kad smo gladni, kad smo siti, ili kad nam se jednostavno jede. 
Mljeveni bademi, maslinovo ulje, jaja. Podrobniji recept ne želimo pisati, a ne treba ni reći da je bilo odglitschno.
Zahvalni smo i na tome što volimo vino, a i vina vole nas. Dan prije napravili smo širi izbor, tri bijela i dva crna vina, a ujutro provjerili jesmo li dobro odabrali. Bojali smo se za Enjingijev “17 mu je godina tek” Zweigelt, pa smo ga otvorili nakon pršuta i sira za marendu, pripremajući ručak.
I tako vinu treba zraka, tješili smo se kako ga ne otvaramo da bismo ga pili prije ručka. Oduševili smo se svježinom, mladošću i radošću koje pruža. Nismo imali dobar pjenušac, pa smo u tom aperitivu iz 2003. istinski uživali. Bio je odglitschan prijelaz prema ramsteku. Kako se ručak odužio, dobro ga je nadopunio Cabernet sauvignon Korlat iz 2015. Podsjetio nas je na dječaka vrtićke dobi koji igra kao da je pri kraju nižih razreda osnovne škole.
Ostalo ga je pa smo se poigrali s njime, kao i s velikim Enjingijevim Tramincem 2009. uz tamni desert. Vina su ukupno imala 33 godine, a nama je od danas 112 godina tek. Zajedno, da ne bi netko krivo pomislio. Osjećamo se odglitschno pa je najbolja želja da tako i ostane. Kad ćemo imati svatko po 112, poželjet ćemo si još toliko.
.
.
.
.
Pratite nas.
Budite veselo i živo,
vole vas Ana i Ivo
Nije Niko, nije ni njegov brat također. Nije Mišo, nije ni Mate, ali bio je dobar kovač
petak, 24. travanj 2020.
Zovimo ga Vačko. Stari prijatelj posjetio nas je i uljepšao nam dan. Riba kovač. Zašto Vačko? Zato što su sredinom prošlog stoljeća u zagrebačkim zapadnim predgrađima nadimke dijelili prema očevu zanimanju. Brojni su fakini tako bili poznatiji kao šnajderi, oberi, šusteri ili kovači nego po vlastitom imenu. Da ne bi sve baš bilo jednostavno, često su se i slogovi zamijenili pa je Kovač postao Vačko.
Ovu ribu neobična izgleda i fenomenalnog mesa kovačem je, prema jednoj od legendi, prozvao Zeus. Spustivši se na zemlju, nagao kakav je bio, tako je jako tjerao konje da su im poispadale potkove. Nije imao alata da ih ponovno potkuje i legao je na plažu. Iz mora je na njega “skočila” velika riba koju je ispekao, pojeo i oduševio se okusom. Gledajući ostatke nakon gozbe, učinilo mu se da kost s gornje strane glave nalikuje kovačkim mašicama (hvataljkama), s vilice čekiću, s obraza nakovanju, a bodlje čavlima. Potražio je otpale potkove pa potkovao konje, ribu nazvao kovačem i vratio se na Olimp.
Kao na Olimpu i mi smo se osjećali nakon blagovanja velikog kovača. Nije baš bio poput Zeusova, ali za nas je velik svaki jači od kile . Ovaj je jedva stao u pećnicu. O pripremi nećemo pričati. Meso mu je toliko fino da bi svaki dodatak bio grijeh. Treba samo paziti da ga se ne prepeče, što bi bio još veći grijeh. Grijeha je vrijedna i Malvazija Benvenuti 2018.
Zovu kovača i šanpjer. Po drugoj legendi riba je dobila crne točke na svakoj strani od palca i kažiprsta kojima ju je uhvatio apostol Petar kojeg su prije toga znali kao ribara Šimuna, a poslije kao Svetog Petra. Naš je Vačko ipak iz one prve priče. Nije Niko, ni njegov brat također. Nije Mišo ni Mate, ali bio je jako, jako dobar kovač.
.
.
.
.
Pratite nas.
Budite veselo i živo,
vole vas Ana i Ivo
Vino.hr online vinoteka