Da raščistimo: frankovka je i hrvatska sorta, iako je većina smatra austrijskom. To ne čudi jer je tamo ima najviše i daje velika vina, posebno u Burgenlandu (Gradišću). Nedvojbeno je s područja Austrougarske monarhije čiji smo dio bili stoljećima. Molekularno-genetičkim postupcima determinacije sorata otkriveno je da je frankovka potomak silvanca crnog u Austriji poznatog kao Blauer zimmettraube i starohrvatske beline ili beline bijele velike koju u Austriji nazivaju Heunisch weisser, a u Francuskoj Gouais blanc, a potječe iz Zagorja. 
Genetika je pokazala da je i istarska borgonja u stvari frankovka koja zbog klime i tla daje poprilično drukčija vina pa su Istrani i zadržali staro ime. Inače, frankovku uzgajaju i vole Nijemci, Mađari, Česi, Slovaci i Slovenci, ima je u Vojvodini, Moldaviji, Rumunjskoj, Bugarskoj, čak i u SAD-u. Kod nas najljepša vina daje u Baranji, vinorodnoj regiji koju dijelimo s Mađarima, a i Slavonci su joj počeli posvećivati pozornost koju zavrjeđuje. Enjingi je sadi, kako bi dobio više finih kiselina u vinu Crno Venje, a Vlado Krauthaker napunio je u butelju jako dobru frankovku iz 2015. Od Kutjeva prema sjeverozapadu Hrvatske frankovke je sve manje. Moslavci je još koliko toliko drže, Zagorci i Međimurci kao da je se srame, a gotovo je nema na Plešivici, ako se misli samo na padine jugoistočnog grebena Samoborskog gorja. Istisnuo ju je portugizac koji se prije 30-ak godina počeo dobro prodavati kao mlado vino i brzo jer nosio novac. No, u vinogradsku podregiju Plešivica, osim vinogorja Samobor, Plešivica-Okić i Sveta Jana, spadaju i Krašić te Ozalj. Tamošnji vinogradari i vinari od frankovke nisu htjeli odustati. “Blizu smo Slovenije i još 70-ih godina prošlog stoljeća roditelji su frankovku prodavali u hotel Metropol u Novome Mestu. Osim vina, kupovali su Slovenci i grožđe. Znali su da je naš kraj Bogom dan za ovu sortu”, priča Željko Šimanović koji s bratom Stjepanom u Kostelu Pribičkom nedaleko od Krašića brine o 25.000 trsova graševine, rajnskog rizlinga, traminca, sauvignona, crnog pinota i, naravno frankovke. Dio današnjih vinograda naslijedili su od roditelja koji su još 1969. godine imali stroj za okopavanje vinograda, a 1980. nabavili su špricu koja je mogla prskati dva reda loza odjednom. Tad su već imali 10.000 trsova na žici. “Novi vinograd sadili smo 1986. U utorak smo završili, u subotu sam se ženio. Na svadbi su mi ruke bile natečene poput lopata”, smije se danas Željko.
Rajnski rizling sadili su 2003. a četiri godine kasnije i graševinu. Potom su počeli ulagati u podrum. Stari su preuredili u i kušaonicu, a novi ukopali ispod dvorišta koje je na vrhu brežuljka. Ulaz je na strani koja gleda u vinograde, a izlaz na drugoj, prema prilaznoj cesti. U podrumu je i drvena bačva iz 1850. godine što dovoljno govori o obiteljskoj tradiciji. Sad se ozbiljno posvećuju razvoju turističkog dijela imanja, a cijeli posao polako preuzimaju kćeri Dijana, koja je završila enologiju, te ekonomistica Iva.
blog.vino.hr
Piše Bakhov sin Ivo Kozarčanin
Naslovna slika
I Dolina kardinala dala nam je finu frankovku
7. rujan, 2018.Plavac za pet je Winemakers selection 2011. orebićke vinarije Korta Katarina
7. rujan, 2018.
Miriše po zreloj trešnji, dudu, suhim šljivama i rogaču, voćan je i okus, ali i pikantan, čvrst, dubok, harmoničan. Plavac Winemakers selection 2011. orebićke vinarije Korta Katarina vino je za uživanje, zapisali su ocjenjivači Vinskih zvijezda i dodijelili mu pet zvjezdica. U vinariji je butelja 215 kuna. 
Tri zvjezdice osvojili su skladan, slastan, svjež i ukusan Cabernet sauvignon 2016. vinarije Pinkert iz Suze u Baranji (Vrutak, 65 kn) te mirisan i voćan, ali još premlad Petit Verdot 2015. makedonske vinarije Tikveš (Makedonske delicije, 96,30 kn). Kušali smo i Kali Riza Xinomavro 2015. grčke vinarije Kiry Yianni (Miva, 107,50 kn).
Ne zna traminac ni za što osim za zlato. I to veliko!
6. rujan, 2018.
Arome egzotičnog voća i potencijal za odležavanje Traminca izborne berbe prosušenih bobica 2011. Iločkih podruma oduševili su kušače na ljetnom ocjenjivanju Mundus Vini u njemačkom gradiću Neustadt an der Weinstraße. Vino koje nije zaboravio nitko tko ga je kušao dobilo je veliko zlato, što znači najmanje 95 od 100 bodova. Ocjenjivači su hvalili i tijelo, sklad i slatkoću, a samo pola boda manje dali su za ugodnu kiselost što još jednom pokazuje da nema dobrog vina bez kiselina. Ovaj traminac ima 134.3 grama šećera i 6,1 gram ukupnih kiselina po liitri, ali i 13,5 posto alkohola, što puno govori o sirovini od koje je napravljen.
Zlatnu medalju, odnosno najmanje 90 bodova, dobio je Pošip Barrique 2016. Kraljevskih vinograda iz Zadra. Ta vinarija osvojila je i srebro za Pošip Prestige 2015. Srebrne kolajne ponijela su i tri vina Kutjeva, Graševina vrhunska 2017., Graševina Turković 2017. i Maximo Oro (graševina&chardonnay) 2016. te daruvarski Vezak Chardonnay 2017. Badela 1862 i Montiron 2017., malvazija Agroprodukta iz Pule.
Tegljači i dalje voze grožđe na Pelješac i Korčulu
31. kolovoz, 2018.
Da država želi zaštititi vlastito vinarstvo, ne bi na Pelješac dolazili šleperi grožđa i cisterne vina koje poslije završava na policama pod etiketom plavca s Pelješca, ublažen je komentar s Facebooka objavljen pod fotografijom hladnjače makedonskih registracija s više desetaka tona grožđa. Fotografiju tegljača više ne mogu pronaći, sad je tu crtež čovjeka koji zabija glavu u pijesak, no komentari su ostali i jasno je na što se odnose. 
“Svi mi znamo kud kamioni idu, vidi koliki su, ne mogu se sakriti. Znaju to i državni organi zaduženi za vinarstvo, ali ne reagiraju jer im se odmah prilikom prelaska granice puni proračun PDVom, a daljnja sljedivost ih ne zanima. Ali malo ih još vozi grožđe. Sad je trend mošta”, jedan je od komentara na koji se nadovezalo i logično pitanje: “Možete li reći tko od vranca radi plavac, tako da znam kad kupujem?” Odgovor je bio pomalo neočekivan: “Više se ne uvozi toliko vranca iz Makedonije jer su tamo u rod došli veliki vinogradi plavca malog pa nema potrebe da se pelješki plavci rade od vranca.” Komentatori i nisu obavezno protiv uvoza. Uvoz grožđa i vina iz Makedonije i Crne Gore stari je problem. Istaknut je 2012. u Strategiji razvoja vinarstva i vinogradarstva Dubrovačko neretvanske županije kao jedan od razloga krize u sektoru. No, ništa nije učinjeno da se problem riješi, iako bi to trebalo biti poprilično lako. “Velik dio crnog tržišta bi se riješio pojačanim nadzorom inspekcija u 20-ak dana berbe. Koliko se samo šlepera iskrcava preko noći. Međutim, znamo da su neki inspektori izgubili ili skoro izgubili posao dirnuvši se u osinje gnijezdo. Ne treba očekivati od ovakve države da uspostavi red”, napisao je pelješki vinar u komentaru. I dok na Pelješac i Korčulu stižu stotine tona uvezenog grožđa od kojeg će majstori napraviti hrvatska vina, Ministarstvo poljoprivrede hvali se otkrićem 1225 kilograma mesa nepoznatog podrijetla. Toliko teži šest dobrih svinja. U pet klaonica, dvije mesnice i na stočnom sajmu jake snage Veterinarske inspekcije Ministarstva poljoprivrede i Mobilna carinska jedinica Ministarstva financija pronašle su, dakle, onoliko ilegalnog mesa koliko ga ima na svakoj privatnoj svinjokolji brojnije obitelji. Nacrt prijedloga novog zakona o vinu Ministarstvo poljoprivrede velikom je većinom prepisalo iz Uredbe EU 1308/2013. No državni vinski daktilografi nisu, čini se, stigli do 235 stranice gdje piše kako se grožđe, sok od grožđa i mošt, mošt u vrenju, koncentrirani mošt podrijetlom iz trećih zemalja ne smiju se prerađivati na području Unije ni dodavati vinima s područja Unije. A ko i jesu, očigledno ih nije briga. Pelješkog mosta još nema pa se na taj poluotok može samo trajektima iz Ploča i Korčule ili cestom od mjesta Zaton Doli na Magistrali. Bataljune državnih službenika poslali su da suzbiju ilegalna kolinja i roštiljade, a nemaju tri čovjeka, u najgorem slučaju njih devet. Toliko ih treba da u tri smjene tijekom tri tjedna berbe i primarne prerade grožđa zapisuju registracijske tablice, provjere kamo idu i natjeraju kupce tog grožđa ili mošta da na etiketu napišu makedonski plavac. Nemam ništa protiv makedonskih vina. Neka volim poput najdražih hrvatskih. Više puta divno sam se proveo obilazeći tamošnje dobre vinarije, a imam i dobrih prijatelja među makedonskim vinarima. No, oni vrance i plavce ponosno prodaju pod svojim etiketama, a ne pod onima na kojima piše plavac s Pelješca. Kad bi država htjela to spriječiti, lako bi riješila problem koji ruši imidž pelješkog vinarstva i vina. Ali ne samo pelješkog, jer stižu tako i graševine…
Vino.hr online vinoteka