Da raščistimo: frankovka je i hrvatska sorta, iako je većina smatra austrijskom. To ne čudi jer je tamo ima najviše i daje velika vina, posebno u Burgenlandu (Gradišću). Nedvojbeno je s područja Austrougarske monarhije čiji smo dio bili stoljećima. Molekularno-genetičkim postupcima determinacije sorata otkriveno je da je frankovka potomak silvanca crnog u Austriji poznatog kao Blauer zimmettraube i starohrvatske beline ili beline bijele velike koju u Austriji nazivaju Heunisch weisser, a u Francuskoj Gouais blanc, a potječe iz Zagorja. Genetika je pokazala da je i istarska borgonja u stvari frankovka koja zbog klime i tla daje poprilično drukčija vina pa su Istrani i zadržali staro ime. Inače, frankovku uzgajaju i vole Nijemci, Mađari, Česi, Slovaci i Slovenci, ima je u Vojvodini, Moldaviji, Rumunjskoj, Bugarskoj, čak i u SAD-u. Kod nas najljepša vina daje u Baranji, vinorodnoj regiji koju dijelimo s Mađarima, a i Slavonci su joj počeli posvećivati pozornost koju zavrjeđuje. Enjingi je sadi, kako bi dobio više finih kiselina u vinu Crno Venje, a Vlado Krauthaker napunio je u butelju jako dobru frankovku iz 2015. Od Kutjeva prema sjeverozapadu Hrvatske frankovke je sve manje. Moslavci je još koliko toliko drže, Zagorci i Međimurci kao da je se srame, a gotovo je nema na Plešivici, ako se misli samo na padine jugoistočnog grebena Samoborskog gorja. Istisnuo ju je portugizac koji se prije 30-ak godina počeo dobro prodavati kao mlado vino i brzo jer nosio novac. No, u vinogradsku podregiju Plešivica, osim vinogorja Samobor, Plešivica-Okić i Sveta Jana, spadaju i Krašić te Ozalj. Tamošnji vinogradari i vinari od frankovke nisu htjeli odustati. “Blizu smo Slovenije i još 70-ih godina prošlog stoljeća roditelji su frankovku prodavali u hotel Metropol u Novome Mestu. Osim vina, kupovali su Slovenci i grožđe. Znali su da je naš kraj Bogom dan za ovu sortu”, priča Željko Šimanović koji s bratom Stjepanom u Kostelu Pribičkom nedaleko od Krašića brine o 25.000 trsova graševine, rajnskog rizlinga, traminca, sauvignona, crnog pinota i, naravno frankovke. Dio današnjih vinograda naslijedili su od roditelja koji su još 1969. godine imali stroj za okopavanje vinograda, a 1980. nabavili su špricu koja je mogla prskati dva reda loza odjednom. Tad su već imali 10.000 trsova na žici. “Novi vinograd sadili smo 1986. U utorak smo završili, u subotu sam se ženio. Na svadbi su mi ruke bile natečene poput lopata”, smije se danas Željko.
Rajnski rizling sadili su 2003. a četiri godine kasnije i graševinu. Potom su počeli ulagati u podrum. Stari su preuredili u i kušaonicu, a novi ukopali ispod dvorišta koje je na vrhu brežuljka. Ulaz je na strani koja gleda u vinograde, a izlaz na drugoj, prema prilaznoj cesti. U podrumu je i drvena bačva iz 1850. godine što dovoljno govori o obiteljskoj tradiciji. Sad se ozbiljno posvećuju razvoju turističkog dijela imanja, a cijeli posao polako preuzimaju kćeri Dijana, koja je završila enologiju, te ekonomistica Iva.