Jako pitko i svježe vino s aromama crnog ribiza, borovnice, višnje pa i mokre trave. To su mi zabilješke nakon kušanja Festigia Syraha 2008. porečke Agrolagune, prvog vrhunskog syraha u Hrvatskoj. Tvrtka Agrokor vina predtavila ga je tijekom kušanja 14 vina iz njihovih sedam vinarija i lijepo iznenadila nekolicinu okupljenih vinskih kritičara i sommeliera. Ugodno je iznenađenje bila i graševina 2009. iz Belja. Za klasu bolje vino od berbe 2008., ima 14,1 posto alkohola, ali i fine kiseline te puno tijelo pa je i elegantno i živo i razumljivo je zašto mu je Neil Martin, suradnik Roberta Parkera, dodijelio čak 90 bodova.
Alkoholi su bili paradoks ovog kušanja. U pravilu su bijela vina bila jača od crvenih. Prednjačila su dva slatkiša iz Mladine. Traminac Gaj 2009. imao je 16, a sauvignon Gaj 2009. čak 16,3 posto alkohola. I nove iločke etikete, također poluslatka vina nazvana po položaju Principovac, “nadmašivala” su crvena vina iz Istre, Belja i s Pelješca. Graševina je imala 14,7, a traminac 14,4. Samo se onaj Decanterov merlot 2008. iz Belja mogao, sa svojih 14,5 posto, mjeriti s njima. Čak je i Postup 2007. bio na “samo” 14 posto. A najjači karakter iskazao je cabernet sauvignon Festigia 2009. To je vino koje treba čekati. Isplatit će se.
blog.vino.hr
Piše Bakhov sin Ivo Kozarčanin
Naslovna slika
Bijela vina ‘jača’ su od crvenih
20. studeni, 2010.Bezobrazno osvježavajući chardonnay
17. studeni, 2010.
Da mi ga netko ponudi naslijepo, nikad ne bih rekao da je to chardonnay. Ali tražio bih još koju čašu. Chardonnay iz kurije Nespeš, berbe 2009., naprosto je bezobrazno osvježavajuće vino u kojem treba uživati pijuckajući ga ovih još nekoliko toplijih dana prije zime, a kad zasniježi, uz finu šunku i ostale nareske te svježi sir s vrhnjem.
Kurija Nespeš stari je vinski podrum u zelinskom kraju, na brežuljku Švarcovina na kojem je 4,5 hektara vinograda zasađenog tramincem, chardonnayem, zelenim silvancem, rajnskim rizlingom i sauvignonom. To je mala, butik vinarija iz koje je stiglo i prvo hrvatsko diplomatsko vino. Prije šest godina, dakle 2004., tadašnji norveški veleposlanik u Hrvatskoj Knut Toraasen bio je kum baš chardonnayu, ali berbe 2003. Znao je čovjek što bira. Prije Hrvatske, službovao je u Španjolskoj i tamo naučio što su dobra vina. Nazdravit ću mu prvom prilikom novom čašom ovog mladenačkog chardonnaya. I nemojte ni pomislili da je riječ o nekom slabiću. Ima on 13,4 posto alkohola, ali i sve ostalo što treba da se taj alkohol zaokruži.
Vinska autocesta od Dunava do Prevlake
16. studeni, 2010.Tko je bio u Baranji i pio vina u tamošnjim vinskim podrumima koji su poput hobitskih kuća ukopani u pješčane brežuljke, zacijelo će se i vratiti. I zbog vina i zbog podruma. No, vinske ceste Baranje trebaju biti početak putovanja hrvatskom “vinskom autocestom”, koja vodi od Iloka i Erduta na Dunavu do konavoskih vinograda nedaleko od Prevlake, na krajnjem jugu Hrvatske.
Podunavlje i Slavonija poznati su po graševini, zelenom sivancu i tramincu, no iz tog toplijeg dijela kontinentalne Hrvatske stižu i sve bolja crvena vina. U Baranji izvrsno uspijevaju bordoške sorte merlot, cabernet sauvignon i cabernet franc, u Kutjevu burgundijski crni pnot, a u Feričancima, primjerice, austrijski “crnjaci” zweigelt i frankovka. Dobra su crvena vina i u Brodskom Stupniku preko kojeg se stiže do Moslavine, regije koja, osim vinskih cesti, ima i vinske ulice. Putovi do vinograda i službeno se zovu Ulica graševine, Ulica traminca, Ulica škrleta. Potonja je sorta samo jedna od izvornih moslavačkih. Takve su i dišeća ranina i moslavac koji raste i u Međimurju. Tamo ga zovu pušipel. Međimurci su osnovali i istoimenu udrugu kojom konkuriraju Slovencima i njihovu Klubu šipon. To je slovensko ime za moslavačku sortu od koje se, uzgred rečeno, radi i slavni mađarski tokajac.
Međimurski susjedi Zagorci imaju vinsku cestu u svakom od šest vinogorja. U prkos vicevima koji govore o kiselišima, Zagorci imaju i službeno najbolja slatka vina na svijetu. Boris Drenški iz Huma na Sutli predikatnim vinima osvojio je šest zlata na najvećem svjetskom ocjenjivanju vina koje organizira britanski Decanter. Njegovim putom idu i u Vinariji Vinski Vrh iz Hrašćine. Zasad su skupili “samo” Decanterove bronce, ali imaju i pregršt kolajni svih boja s ocjenjivanja širom Erope. I to ponajprije za izvanredne rajnske rizlinge. Nedaleko od Hrašćine je zelinska vinska cesta koju zagrebačka obilaznica povezuje s plešivičkom vinskom cestom. Obje su poznate po rizlinzima, a zelinski je specifikum kraljevina, lagano i osvježavajuće ljetno vino stvoreno za “pajdašiju”. Plešivičanci, pak, imaju portugizac koji je zimsko pajdašijsko vino. Ali imaju i najbolje hrvatske cardonnaye, najbolje pjenušce i najbolje crne pinote. I puno drugih zlata i rubina kojima se treba okrijepiti jer se vinska autocesta ovdje nakratko prekida. Treba preskočiti tu središnju Hrvatsku u kojoj vina nema.
Ima ga, zato, oko istarskog ipsilona koji u prometnom smislu možda i nije prava autocesta, ali u vinskom je sustav od četiri vinske ceste s pet zvjezdica. Najsjajnija je svakako malvazija. Istarski vinari ujednačili su kakvoću mladih malvazija pa je gotovo svejedno čija se pije. Razlikuju se, što je i poželjno, kod zrelih i kompleksnijih vina pa svaka macerirana malvazija ima “potpis” vinara. Jako brinu da im i terani, kao druga zvjezdica, budu što bolji, a slavni su, slasni i slatki momjanski muškati. Četvrtom i petom zvjezdicom mogli bi nazvati izvrsne istarske mješavine bijelih i crvenih sorata.
Na putu prema jugu, oko sve značajnijeg čvora Benkovac vinske autoceste, nekoliko je malih vinara s ekološkim pristupom, a velika Badelova vinarija napravila je čudo sadeći vinograd u izoranom kamenu u kojem im raste odličan syrah. Još malo južnije može se uživati u debitu kraj Skradina, babiću oko Primoštena, crljenku u Kaštelima i podno Biokova, pjenušcima Ante Grabovca iza te surove planine u Prološcu te jedinstvenoj dubrovačkoj malvasiji u Konavlima. I kad sve to kušaju, putnici mogu krenuti natrag prema Iloku, Erdutu i Baranji čije ime na mađarskom znači vinska majka. A majci se uvijek vraća.
S vinske ceste na vinski trajekt
15. studeni, 2010.
Svaki hrvatski otok ima svoju vinsku priču. Čak 97 posto Suska (lijevo) nekad je bilo pod vinogradima. Prevladavala je sorta trojišćina koje drugdje nije ni bilo. Došla je filoksera, uništila vinograde, Susčani su se razišli širom svijeta pa je nestalo i te sorte. Obližnji se Krk diči žlahtinom, čije ime znači plemenita. Svi znaju to svježe, u inoksu odnjegovano vino, ali treba probati i ozbiljniju žlahtinu Šipun koja je prošla kroz drvenu bačvu i to joj sasvim dobro stoji. Na Krku je, u stvari, grijeh ne koristiti drvene bačve jer je iz njegova najbliže okolice, s otočića Sveti Marko preko kojeg most spaja Krk s kopnom, i najstariji povijesni zapis o drvenim bačvama.
Ratovali su tu 47. godine prije Krista, Cezar i Pompeo, a njihovi su vojnici radili splavi od drvenih bačava koje su našli na otočiću.
Otok Pag, pak, diči se gegićem, jedinstvenom bijelom sortom kakvu imaju i otoci srednje i južne Dalmacije. Na Hvaru to su bogdanuša i prč, na Korčuli (na slici desno) grk i pošip, na Visu vugava… Svim tim otocima, pa i Braču te Pelješcu, koji je postao poput otoka jer se do njega najjednostavnije stiže trajektom, zajednička je velika sorta koja se zove plavac mali. O njemu, doista, ne treba trošiti riječi. Treba ga piti i to sada, jer moćni plavac pravo je zimsko vino za snažna jela.
Vino.hr online vinoteka