Tko je bio u Baranji i pio vina u tamošnjim vinskim podrumima koji su poput hobitskih kuća ukopani u pješčane brežuljke, zacijelo će se i vratiti. I zbog vina i zbog podruma. No, vinske ceste Baranje trebaju biti početak putovanja hrvatskom “vinskom autocestom”, koja vodi od Iloka i Erduta na Dunavu do konavoskih vinograda nedaleko od Prevlake, na krajnjem jugu Hrvatske.
Podunavlje i Slavonija poznati su po graševini, zelenom sivancu i tramincu, no iz tog toplijeg dijela kontinentalne Hrvatske stižu i sve bolja crvena vina. U Baranji izvrsno uspijevaju bordoške sorte merlot, cabernet sauvignon i cabernet franc, u Kutjevu burgundijski crni pnot, a u Feričancima, primjerice, austrijski “crnjaci” zweigelt i frankovka. Dobra su crvena vina i u Brodskom Stupniku preko kojeg se stiže do Moslavine, regije koja, osim vinskih cesti, ima i vinske ulice. Putovi do vinograda i službeno se zovu Ulica graševine, Ulica traminca, Ulica škrleta. Potonja je sorta samo jedna od izvornih moslavačkih. Takve su i dišeća ranina i moslavac koji raste i u Međimurju. Tamo ga zovu pušipel. Međimurci su osnovali i istoimenu udrugu kojom konkuriraju Slovencima i njihovu Klubu šipon. To je slovensko ime za moslavačku sortu od koje se, uzgred rečeno, radi i slavni mađarski tokajac.
Međimurski susjedi Zagorci imaju vinsku cestu u svakom od šest vinogorja. U prkos vicevima koji govore o kiselišima, Zagorci imaju i službeno najbolja slatka vina na svijetu. Boris Drenški iz Huma na Sutli predikatnim vinima osvojio je šest zlata na najvećem svjetskom ocjenjivanju vina koje organizira britanski Decanter. Njegovim putom idu i u Vinariji Vinski Vrh iz Hrašćine. Zasad su skupili “samo” Decanterove bronce, ali imaju i pregršt kolajni svih boja s ocjenjivanja širom Erope. I to ponajprije za izvanredne rajnske rizlinge. Nedaleko od Hrašćine je zelinska vinska cesta koju zagrebačka obilaznica povezuje s plešivičkom vinskom cestom. Obje su poznate po rizlinzima, a zelinski je specifikum kraljevina, lagano i osvježavajuće ljetno vino stvoreno za “pajdašiju”. Plešivičanci, pak, imaju portugizac koji je zimsko pajdašijsko vino. Ali imaju i najbolje hrvatske cardonnaye, najbolje pjenušce i najbolje crne pinote. I puno drugih zlata i rubina kojima se treba okrijepiti jer se vinska autocesta ovdje nakratko prekida. Treba preskočiti tu središnju Hrvatsku u kojoj vina nema.
Ima ga, zato, oko istarskog ipsilona koji u prometnom smislu možda i nije prava autocesta, ali u vinskom je sustav od četiri vinske ceste s pet zvjezdica. Najsjajnija je svakako malvazija. Istarski vinari ujednačili su kakvoću mladih malvazija pa je gotovo svejedno čija se pije. Razlikuju se, što je i poželjno, kod zrelih i kompleksnijih vina pa svaka macerirana malvazija ima “potpis” vinara. Jako brinu da im i terani, kao druga zvjezdica, budu što bolji, a slavni su, slasni i slatki momjanski muškati. Četvrtom i petom zvjezdicom mogli bi nazvati izvrsne istarske mješavine bijelih i crvenih sorata.
Na putu prema jugu, oko sve značajnijeg čvora Benkovac vinske autoceste, nekoliko je malih vinara s ekološkim pristupom, a velika Badelova vinarija napravila je čudo sadeći vinograd u izoranom kamenu u kojem im raste odličan syrah. Još malo južnije može se uživati u debitu kraj Skradina, babiću oko Primoštena, crljenku u Kaštelima i podno Biokova, pjenušcima Ante Grabovca iza te surove planine u Prološcu te jedinstvenoj dubrovačkoj malvasiji u Konavlima. I kad sve to kušaju, putnici mogu krenuti natrag prema Iloku, Erdutu i Baranji čije ime na mađarskom znači vinska majka. A majci se uvijek vraća.