Što vidiš, to i dobiješ, ili kako bi Englezi rekli “What you see is what you get”. To je najkraće opisani doživljaj Vinske kleti Krško, odnosno podruma Kmetijske zadruge koja u mjestu poznatom po nuklearki proizvodi cviček i u tome je najznačajnija u Sloveniji, što znači i u svijetu. Cviček je to svježe, lagano i pitko vino crvenkaste boje s rubinskim odsjajem koje su Slovenci zaštitili pa se može proizvoditi samo u njihovoj regiji Dolenjskoj. Da je riječ o kraljevstvu cvička vidi se već po natpisu iznad vrata kojima se ulazi u podrum, a odmah iza njih vidi se i da se tu cviček radi naveliko. I pokraj vrata golemi su vinifikatori, a u prvoj podrumskoj prostoriji više je od 10 inoks “golijata” u kojima svake godine proizvedu 1,2 milijuna litara posto proizvodnje cvičeka i 1 posto proizvodnje svih vina u Sloveniji.
Kroz te ogromne posude treba se doslovce prošuljati u stari podrum, sagrađen 1770. gdje je dvadesetak velikih drvenih bačvi u kojima zriju ostala vina Zadruge: Graševina, (laški rizling), zeleni silvanac, sauvignon, bijeli pinot i frankovka. Iz te velike prostorije se prekrasnim starim stubama penje u prostranu i ukusno uređenu kušaonicu čiju trećinu zauzimaju barrique bačvice u kojima leži frankovka linije prestige. Tamo nas je dočekao Kraljevski pjenušac potočen u široke čaše za crna vina. Glavni tehnolog Rudi Kos rekao je da pjenušac od cvička u takvim čašama ima bolji okus nego u klasičlnim šampanjskim i s tim se bilo lako složiti. Riječ je čistom, osvježavajućem vinu proizvedenom klasičnom šampanjskom metodom koje je devet mjeseci odležalo u boci na kvascima i koje ne degoržiraju. Proizvode 4000 do 5000 boca i poslužuju ga što mlađeg. Uslijedio je zeleni silvanac berbe 2008. s vrhunskog položaja na brijegu Sremič. Ovu sortu koja se vrlo dobro udomaćila u Sremiču ne rade kao mladu. Flaširaju najmanje godinu dana odležana vina, a berba 2009. u bocu će, primjerice, tek nagodinu. 
Potom su nam poslužili cviček i to s ričetom sa špinatom i kranjskom kobasicom. Težačka hrana i težačko vino, tako je vrlo ukusnu kombinaciju opisao Rudi Kos. Cviček se radio d nekoliko crvenih i bijelih sorata od kojih samo frankovka ide u drvene bačve da malo oplemeni ostale. Vino ima do 10 posto alkohola i na tržište stiže već 15. studenog i prodaje se dok ne stigne sljedeća berba. Starih cvička, dakle, nema. Ali zato svaki čep ima broj. Tako konzorcij proizvođača cvičeka štiti kvalitetu. Svatko prijavi koliko je grožđa imao i po toj količini dobije čepove.
Poslije cvička poslužili su frankovku iz velikih drvenih bačava uz flam zaštićene krškopoljske svinje s porilukom kuhanim u slatkom muškatu, pa čašu frankovke Prestige koja je najmanje pola godine u barriqueu. Obrok je nastavljen popečenom gusjom jetrom i izbornom berbom graševie 2007. Svake godine u Krškom rade poneki predikat, kako im vrijeme dopusti. 
Bilo je, hvali se Rudi Kos, i izbornih berbi prosušenih bobica za koje je grožđe brano na prvi dan proljeća. Lijepo druženje završilo je sladoledom od skute s taragonom te čokoladnim mousseom posluženim uz izbornu berbu prosušenih bobica sauvignona koji ima nježnih 9 posto alkohola i ozbiljnih. 250 grama neprovrelog šećera . Bio je to krasan srpanjski dan proveden u prekrasnom prostoru uz dobra vina i odličnu hranu koju je pomno sljubio i pripremio Jure Tomić, najbolji slovenski sommelier koji ima cattering u Brežicama.
Od vina iz Krškog u Hrvatskoj se prodaje samo cviček i to u trgovinama Metroa, Kauflanda, Interstara, lanca NTL i, naravno, u Vrutku.
blog.vino.hr
Piše Bakhov sin Ivo Kozarčanin
Naslovna slika
Carstvo cvička
21. kolovoz, 2011.Išao je k suncu po šip(ku)
14. kolovoz, 2011.
Korčulanski težak Marin Tomašić Barbaca, zvan Caparin, krčio je šumu u kanjonu Stiniva i naišao na samoniklu lozu. Svidjeli su mu se okus i miris njezinih bobica, pa je pupove s tog trsa razmnožio u svom vinogradu na granici Smokvice i Čare. Davao je nove čokote i drugim vinogradarima koji su ih, također oduševljeni finim grožđem, rado uzimali. Tako su u drugoj polovici 19. stoljeća nastali prvi vinogradi pošipa. Ne zna se točno godina, no u arhivama starih korčulanskih obitelji ima zapisa o berbi pošipa 1880.
Dugo se vjerovalo kako su pošip korčulanski pomorci tko zna otkud donijeli na svoj otok. U prilog toj tezi išlo je i to da grozd nalikuje na stolne sorte vinove loze sa srednjeg istoka. Ipak, prije 50-ak godina počelo se pretpostavljati kako je sorta izvorna korčulanska, a to su 2002. godine i dokazali dr. Edi Maletić i dr. Ivan Pejić sa zagrebačkoga Agronomskog fakulteta. Onaj trs koji je korčulanski težak našao kraj šipka nastao je spontanim križanjem starih korčulanskih sorti bratkovine bijele i zlatarice blatske bijele. A te su sorte u davnoj prošlosti stigle s istoka i otud orijentalni “štih” u izgledu grozda njihova prekrasnog potomka.
Dvije su legende zašto su Korčulani novu lozu nazvali pošip. Prema prvoj, Caparin je rekao kako se ona divlja samonikla loza plela oko grma šipka i “po šipku” se uspinjala ka suncu. Nazvali su je pošipak, a “ak” se s vremenom izgubio. Prema drugoj priči, pošip je dobio ime prema obliku bobica. Duguljaste, šiljate i podsjećaju na šip, odnosno vrh mašklina, kako Dalmatinci zovu kramp ili pijuk. I tom izrazu “poput šipa” godine su oduzele slog da bi današnje ime dobila najcjenjenija bijela sorta vinogradarske regije Primorske Hrvatske.
Pošip rano dozrijeva, što omogućuje grožđu da skupi dovoljno sladora i kad jesen nije sunčana. Dobro rodi, a u grožđu su, osim sladora, lijepe i kiseline. To ga posebno izdiže iznad ostalih dalmatinskih bijelih sorti jer mladom vinu daju svježinu i mogućnost duljeg odležavanja. Arome su mu makija, poljsko cvijeće, narančina kora, bademi, smokve, marelice… Daje vina vrlo različitih stilova, od svježih, mladih jednogodišnjih vina, preko moćnih, “debelih” i odležanih u drvenim bačvicama, do prirodnih desertnih vina tipa prošek. I zato pošip spada u rijetke sorte čija vina mogu popratiti cijeli obrok. Dobro ohlađeni mladi prošlogodišnji pošip s nižim postotkom alkohola bit će izvrstan aperitiv, a ako doista ima pojačane kiseline, fino će popratiti i svježe kamenice ili “hrvatski sushi”, sirove, odnosno marinirane inćune ili srdele.
Najbolji pošipi su, nažalost, i poprilično skupi. Pošip Korta Katarina i Pošiš Grgić stoje oko 130 kuna. Takva moćna i puna vina savršeno pristaju uz bijelu ribu ili fine rakove s gradela. Veljko Barbieri peporučuje i pripremu jastoga s takvim pošipom. Veliki rak nareže se s ljuskom na komade i položi na posteljicu od maslinova ulja, nasjeckanog luka i češnjaka te zalije najboljim pošipom. Kuha se pola sata pa začini bosiljkom i posluži sa žrnovskim makarunima, tradicionalnom tjesteninom iz toga korčulanskog sela. Pošipi iz drvenih bačvica podnijet će i meso ispod peke, a obrok treba završiti prošekom. Od pošipa.
Roditelji pošipa bijelog su stare korčulanske sorte bratkovina bijela i zlatarica blatska bijela. Spontano su se križale. Sorta ima velike bobice duguljastog oblika i po tome nalikuje na stolno grožđe. Rano rodi i bobice nakupljaju puno šećera, pa su ga na Korčuli dugo i rabili kao zobaticu – dok nisu otkrili da puno više daje prerađen u vino.
Pošipak i pošipica rijetki su sinonimi za ovu sortu. Osim na Korčuli, pošipa ima na Svetom Klementu (Paklinski otoci), Hvaru, Braču, Pelješcu, u Ravnim kotarima i Podbiokovlju (na lic). Zbog relativno ranog sazrijevanja grožđa sorta je prikladna i za uzgoj u manje toplim dijelovima Dalmacije. 
Isti miris u Amfori 2007. i Chateauneuf du Papeu 1995.
12. kolovoz, 2011.
Taj glineni ćup, kako se mnogi rugaju amforama, doista vinu daje posebne arome. Isti miris pakline, odnosno smole po kojoj su ime dobili Paklinski otoci kraj Hvara, širio se iz čaše vina Chatoneuf du Pape iz 1995. i Amfore Tomac 2007. Kao da je šest mjeseci gline podalo plešivičkom vinu zrelost koju je ono iz doline Rhone skupljalo 16 godina.
Uživali smo 12. kolovoza 2011. uspoređujući ta dva vina na roštiljadi koju su Zvonimir i Tomislav Tomac pripremili za Christiana Zwickerta, Elzašanina koji radi u vinariji La Font du Loup iz doline Rhone. Na slici dolje je u sredini, među vlasnicima vinarije (par s desna) i ostalom ekipom tvrtke. Čovjek je lani kušao Tomčev rajnski rizling u Opatiji pa pohitao podno Plešivice da upozna ljude koji su to vino napravili. Ove godine posjetio ih je ponovno i uživali smo u nekoliko njegovih, malo više Tomčevih vina te dva (k)rasna plavca: Dingaču Bura i Postupu Mare.
Počelo je sa znanim domaćinovim pjenušcima Rose i Classic te eksperimentom, šampusom od chardonnaya i žutog plavca koji je četiri godine odležao na kvascima i šest mjeseci se smirivao nakon degoržiranja.
- Ne znamo još hoćemo li ga dati na tržište – rekao je Tomica Tomac za fantastično zreli pjenušac s prekrasnim oksidativnim notama koji je Christiana podsjetio na velike Blanc de Blancs šampanjce, a meni neodoljivo nalikovao na jedan od mojih pjenušavih favorita – brutalno suhi Lanson Black Label.
Uz ajngemahtec smo pili mladi rizling kojem su Tomci prvi puta ostavili 7 grama neprovrelog šećera i dobili vino uravnotežene slasti i kiseline. Neobičan im je i mladi sauvignon. Njihova vina od ove sorte nikad nisu prštala aromama, štoviše, trebalo je čaše grijati dlanovima da bi ih “pronašli”. Sad su po prvi puta napravili onaj tipični ljetni, osvježavajući i odmah prepoznatljivi sauvignon. Takva je bila godina, kažu, kao da ni sami nisu sigurni koji je put pravi. Nema dobre i loše godine, samo dobrih i loših vina, podsjetili smo se odmah riječi Joška Gravnera, talijanskog Slovenca koji je Tomcima, a i meni (ne sramim se toga jer u Gravnerove sljedbenike spadaju i Clai, Roxanich, Kabola, Movia…), preokrenuo shvaćanje bijelih vina. Nisu ni Tomci rekli da je godina bila loša. Ali bila je “takva”.
Popili smo i posljednji Tomčev chardonnay, berbu 2009. Fino vino kojem treba još koja godina. Treba ga i čuvati jer lani je sav chardonnay završio u pjenušcima i to je plan za ubuduće. Malo pod mjehuriće, malo pod zemlju, u amforu. Slavnog Chardonnaya Premier više neće biti.
A potom je počeo vatromet. U čašama su se izmjenjivali raskošan bijeli Chateau de la Font du Loup 2007., vino proizvedeno samo u 3000 boca koje u podrumu stoji 25 eura s dvije Tomčeve amfore. Prva iz iste godine, od chardonnaya i desetak starih plešivičkih sorti, i slične cijene, te druga iz 2009., od rajnskog rizlinga. Bi je to uvod u prava, dakle crna vina Chateauneuf du Pape. Prvi crni Chateau de la Font du Lou bio je iz 2009. Vino od 80 posto grenachea, 15 posto syraha i 5 posto mourvedrea ima 14,5 posto alkohola i izvrsnu svježinu za, rekao je Christian, vruću godinu uz Rhoneu. Malo je bilo vremena za priču jer je stiglo takvo vino, ali iz 1995. Senzacionalno, zrelo, a svježe, nema tereta godina, samo fina patina. Samo se malo na boji vide godine. To sam zapisao, a još pamtim onaj miris pakline. I baš me razveselilo što sam ga otkrio i u vinima iz amfora pa ih “smijem” uspoređivati s ovim kapitalcem. Christian nas je počastio i s za Chateauneuf du Pape jedinstvenim proizvodom, vinom samo od syraha berbom 2009. koje su imali samo 2500 boca i, ponosno je rekao, ni Robertu Parkeru je nisu dali da ga kuša.
- On to ne bi razumio – rekao je Christian za vino koje su u ovom tisućljeću radili svake neparne godine osim 2001., a najmlađi u podrumu stoji 40 eura.
Nakon toga otvorili smo Buru i Mare berbe 2008. Volim taj miris mora, odnosno kamena izvađenog iz mora u oba vina, ali smetalo me što je Burino polusuho. Mare je pak suhi plavac, ali 15,7 posto alkohola podosta udara već u nos. Mislio sam da ovako nešto neću nikad ni pomisliti, ali moram čak i napisati: Daleko su, nažalost, naši plavci od elegancije Chateauneuf du Papea kao što je i Pelješac daleko od tog mjesta uz veliku francusku rijeku.
Vranac je sorta ćudljiva poput konja
7. kolovoz, 2011.
Mlada vina od vranca trpka su, napadna mirisa, gotovo divlja, a pripitomit će ih odležavanje u drvenim posudama, bilo u barriqueu, bilo u velikim bačvama. Dobro odnjegovani vranci snažni su i doslovce napune usta, a u berbama koje im daju više kiselina to mogu biti i vina prikladna za višegodišnja odležavanja. Ćudljiva je, dakle, sorta poput stereotipa o crnom konju s kojim dijeli ime. U nas, nažalost, pretežu loši primjeri.
Nakon Drugoga svjetskog rata bio je među vodećim crnim sortama dalmatinskog zaleđa, no postupno su ga krčili jer mu je vjetar često trgao zrele bobe s grozdova. Danas je sorta koja se preporučuje u Sjevernoj Dalmaciji, vinogradarskoj podregiji koja obuhvaća područje od Primoštena do Drniša, Knina, Benkovca i Zadra. 
Dobrih hrvatskih vranaca u prodaji nema. Preporučiti se može samo Modro jezero (desno) vinarije Grabovac iz Prološca u kojem je vranac izmiješan s merlotom, cabernetom sauvignonom i našim izvornim trnjakom. I hercegovački dobri vranci kod nas su rijetki pa prava vina od te sorte treba potražiti u Crnoj Gori, zemlji iz koje vranac vjerojatno i potječe. Njime se proslavila i najveća njihova vinarija, podgorička Plantaže 13. jul, čiji Vranac Pro Corde godinama osvaja zlatne medalje na hrvatskim ocjenjivanjima. Stoji oko 60 kuna i ima izvrstan omjer kvalitete i cijene. Riječ je o zrelom vinu. Najmanje trećina odležala je u francuskim bačvama dvije godine. Vino je odlična pratnja jelima od divljači. U prodaji je i dvostruko jeftinije vino, Crnogorski vranac iste vinarije koji odležava godinu dana u inoks-posudama i fino pristaje uz roštilj. Plantaže rade i Vranac barrique koji godinu dana sazrijeva u novim bačvicama, potom pola godine u inoksu pa se nekoliko godina smiruje u boci. Za razliku od prva dva vranca, koji su većinom od grožđa sa Skadarskog jezera, ovaj barikirani je isključivo iz Ćemovskog polja (dolje), najvećeg vinograda u Europi, gdje je na 2310 hektara posađeno oko 11 milijuna trsova. 
Vino odležava u podrumu Šipčanik, koji je 2007. uređen u tunelima nekadašnjega vojnog aerodroma. Tamo je jugoslavenska vojska desetljećima držala MiG-ove. Ne znam je li zrakoplovima smetata 80-postotna vlaga, ali vinu u drvenim bačvama sigurno ne smeta. Štoviše, pogoduje mu. Iz tog je vinograda i elitno vino Vranac Resérve, koji odležava od tri do pet godina. Ima prekrasne, mekane tanine i odlično pristaje uz fine sireve i čokoladne deserte. Samo u tom podrumu može se nabaviti i Premijer, mješavina vina iz probranih bačvica u kojima je odležavao Vranac Resérve. Premijer se može kušati tek nakon što prođe sedam godina od berbe.
Makedonski vranci masovno se uvoze u Hrvatsku u cisternama pa ga naše velike vinarije pune pod fantazijskim imenima Veritas, Vinea itd. Ima i ponešto uvoza u buteljama, a jedini vranac vrijedan pozornosti je Alexander. Proizvodi ga vinarija Valandovo, čiji je vlasnik Istravino, pa je danas dio Agrokorova sustava. To vino stoji 190 kuna i bezobrazno je skupo.
Hrvati koji su sudjelovali u lanjskom istraživanju tvrtke GfK provedenom zbog dodjele certifikata Best Buy Award vjeruju da vranac ima najbolji omjer kvalitete i cijene među crvenim vinima. Drugi na toj listi bio je plavac mali a slijedili su merlot i babić.
T’ga za jug najpoznatiji je vranac na hrvatskom tržištu. Mnogi vole to polusuho vino koje je tipičan primjer kako Tikveš ostatkom šećera pokušava sakriti ispodprosječnu kvalitetu.
Bela voda fantazijsko je ime vina makedonske vinarije Tikveš. Rade ga od vranca i plavca. Valja znati da se Makedonci u posljednje vrijeme trude dokazati kako su obje sorta njihove izvorne.
Vranac mali posprdno je ime kojim nazivaju ovu sortu zato što se godinama priča kako kamioni dovoze grožđe i vino od vranca na Pelješac pa se tamo miješa s plavcem malim.
Vino.hr online vinoteka