Tipičnog, ali nježnog mirisa po ruži, ugodne slatkoće i lijepih kiselina mošt je od traminca ubranog u vinogradima oko Kurije Nespeš. Iznenadilo je što su u ekstremno vreloj 2011. godini svi mirisi i okusi umjereni. Traminac je inače sorta ekstrema. Mnogi ga ne vole jer im prejako miriše i zbog toga će reći kako je to “žensko” vino. Traminac u pravilu ima i puno alkohola protiv čega se vinari “bore” zaustavljanjem vrenja, pa dobivaju slađa ili sasvim slatka vina. I za takva će neki reći da su napravljeni po ženskom ukusu iako istraživanja pokazuju da muškarci vole slađa vina više nego žene. Treći je ekstrem to što mu često nedostaje kiselina, no pravilnim izborom datuma berbe i tome se može doskočiti. Na kušanjima arhivskih traminaca Iločkih podruma u pravilu se najviše govori o njihovoj svježini, a za nju su najzaslužnije kiseline. Iločki traminac Principovac, ledenu berbu 2007., svjetska udruga vinskih novinara i pisaca uvrstila je na 19. mjesto liste 100 najnagrađivanijih vina u sezoni 2010./2011. Ovo priznanje vraća Ilok na prvo mjesto hrvatskih proizvođača traminca koje su mu tijekom Domovinskog rata i nakon njega baš predikatnim vinima “oduzeli” Kutjevački podrum i Đakovačka biskupija ledenim i izbornim berbama, u kojima je dominirao miris plemenite plijesni. Takva slatka vina savršena su pratnja paštetama od gusjih ili pačjih jetara.
Iločki podrumi, ostali iločki vinari, pa i Kutjevo, rade i suhe tramince. Uglavnom su to jednostavnija vina slabijeg tijela. Iznimka je u tim toplijim dijelovima kontinentalne Hrvatske Baranjac Slavko Kalazić. Njegov traminac 2009. suh je, ali “gromovit”. Ima 15,1 posto alkohola i arome meda, karamela, posušenog voća koje su uobičajene u puno odležanijim vinima. To vino neće biti lako sljubiti s hranom, pa čak ni s orijentalnom kuhinjom koju uglavnom preporučuju uz mirisne tramince, no ni ne treba inzistirati. Vino je dovoljno samo sebi. Te je godine i s puno hladnije Plešivice stigao sličan traminac. 
Velimir Jagunić suhim vinom berbe 2009. lani u lipnju osvojio je titulu prvaka na ocjenjivanju vina Zagrebačke županije, a sad mu je traminac sasvim sazrio. Mladi vinograd posadio je uz kuću kako bi se, kaže, mogao igrati. I sad se pošteno zaigrao. Sa sinom Dominikom, koji je pred završetkom Agronomskog fakulteta, ostavio je dio grožđa na trsu za ledenu berbu koja će sigurno dati jako slatko vino.
Obrnuti put, od slatkog ka suhom, s tramincem je prošla susjedna Mladina. U siječnju 2009. imali su ledenu berbu na položaju Gaj, a to vino, kojem će se pisati berba 2008., još nije na tržištu. Godinu dana mlađi, poluslatki traminac prodaje se već godinu dana. Ima čak 16 posto alkohola, što nije smetalo ocjenjivačima u Parizu i Veroni da mu dodijele najviša, zlatna priznanja. Iz berbe 2010. Mladina je napravila suhi traminac. Takvim je vinima najteže osvajati nagrade, ali su najiskrenija. Nemaju slatkoću koja može sakriti eventualne nedostatke. Ali imaju miris koji osvaja.
Traminac potječe vjerojatno iz Tramina u Južnom Tirolu. U literaturi se spominju dva traminca – crveni, nazvan prema boji zrelih bobica grožđa, te mirisavi, prepoznatljiv prema mirisu ružinih latica. Većina ampelografa (stručnjaci za sorte vinove loze) ipak smatra kako je riječ o različitim klonovima iste sorte.
Novi zeland te američke savezne države Oregon i Washington imaju najbolje tramince u vinskom Novom svijetu. Ima ga i u ostalim prekooceanskim vinskim zemljama, ali tamo je za ovu sortu ipak pretopla.
Iz Elzasa stižu najcjenjeniji traminci svijeta. Tamo ih zovu gewürztraminer (mirisavi) i rade iznimna vina od kasnije branoga grožđa napadnutog plemenitom plijesni. Alzaškim tramincima svježina i mladost u boci traju desetljećima.
I da ponovimo: Ima arome, malo kiselina, puno alkohola… I za Sophiju Loren govorili su da ima razmaknute oči, prevelika usta i krive noge, a svejedno je jedna od najljepših žena na svijetu.
blog.vino.hr
Piše Bakhov sin Ivo Kozarčanin
Naslovna slika
Traminac ili vole ili mrze
25. rujan, 2011.Ovo vino treba barrique
18. rujan, 2011.
Barbera je crno vino koje se pije uz hranu, tako su ovu staru sortu podrijetlom iz pijemontskoga gradića Monferrata godinama opisivali svjetski vinski kritičari. I podcjenjivali je. Barbera ima peh što su joj u njezinoj postojbini konkurencija barolo i barbaresco, dva svjetski poznata vina od nebiola, sorte čije ime korijen vuče iz riječi magla, a ta je vremenska pojava vrlo česta u Pijemontu, podno Alpa. Priča o barberi nekad je možda doista i bila “prodavanje” magle, no danas u čaši tog vina sjaje rubini te mirišu crno i crveno šumsko voće.
- Pijemontu su slavu osigurala velika, snažna, odležana vina od nebiola koja se ne piju prije nego što napune šest godina, a najbolja su dva desetljeća nakon berbe. Suprotnost su vina dolcetto raskošnih voćnih aroma koje gube već nakon četiri, pet godina. A tu je i barbera. Dugo su je radili oksidiranu, neharmoničnu i s previše kiselina. Nitko izvan Italije nije je želio piti. I bila je prljavo jeftina. Nove generacije pijemontskih vinara veliku joj pozornost obraćaju već u vinogradu, njeguju je u drvenim bačvicama i imaju velika vina koja podnose i 15 godina odležavanja. I više nisu jeftina – piše najutjecajniji svjetski vinski kritičar Robert Parker.
Vinima od barbere nedostaju tanini pa ih izvlači iz novih hrastovih bačvica. Dakle, riječ je o sorti koja doista treba barique, ali s mjerom. A napraviti dobru barberu postala je stvar prestiža i među najpoznatijim pijemontskim vinarima poput Angela Gaje. Njega je u Hrvatskoj “proslavio” HDZ-ov rizničar Mladen Barišić, koji je po zagrebačkim restoranima uživao u barbarescu, Gajinu vinu čija butelja stoji nekoliko tisuća kuna. I Gajina barbera danas spada među ponajbolja talijanska vina. Izvrsnu barberu u nas prodaje i vinarija Marchesi Barolo, čije ime već pokazuje koje ih je vino proslavilo, a moj su favorit barbere vinarije Marchesi Alfieri. Na njihovu imanju kraj Astija enolog Mario Olivero ponudio nam je fenomenalna vina stara 13 godina koja su još imala vremena za napredak u boci. Proizvođači barbere jedinstveni su u svijetu po organizaciji Barbere Meetinga, redovitoga godišnjeg okupljanja vinara i vinskih novinara iz cijelog svijeta. Novinari tamo naslijepo kušaju stotine vina, a vinari pomno slušaju njihove komentare. To je neformalno ocjenjivanje, pa se nezadovoljstvo izražava ponekad i svađama, no na svakom Barberi Meetingu barbere su sve bolje.
U Italiji je posađena na oko 30.000 hektara, što je otprilike kao površina svih hrvatskih vinograda. Osim u Pijemontu, ima je u regijama Emilia-Romagni (oko Bologne), Lombardiji (Milano) te na Sardiniji i Siciliji. Tamo je uglavnom miješaju s drugim sortama, često i s croatinom, koja samo imenom podsjeća na našu hrvaticu.
Mali su nasadi barbere u Sloveniji (u regiji Primorska) te Grčkoj i Rumunjskoj. U Hrvatskoj je ima ponešto u Istri, no izmiješana je s drugim sortama. Iseljenici su barberu iz sjeverozapadne Italije izvezli na druge kontinente, ponajviše u Argentinu i Brazil. U Kaliforniji se najbolje snašla od svih talijanskih sorti, no tamo od nje rade jeftinija vina u bocunima od tri ili pet litara. Iz Kalifornije je preseljena u Australiju, a ima je i u Urugvaju, Južnoafričkoj Republici…
Barberu se može usporediti s teranima. I to je vino s izraženim kiselinama i dugo godina lošim imidžem. Danas, zahvaljujući proizvođačima poput Benvenutija, Coronice, Kabole…, od te sorte imamo velika vina koja nekoliko godina ne gube svježinu, a odležavanjem u boci dobivaju kompleksnost aroma i okusa.
I da se vratimo na priču o barberi kao vinu uz jelo. Doista je izvrsna uz nježni talijanski pršut, salame u kojima ima konjskog ili magarećeg mesa te crveno meso sa žara ili raznovrsne inačice gulaša. Svojim lijepim kiselinama ublažit će masnoću jela, a fini mirisi borovnice, ribizla, pa i višanja, zaokruženi notom vanilije iz novih bačvica stvaraju dovoljno lijepe osjećaje i za dugo druženje uz čašicu nakon jela.
Konzum: Za vino vam ne treba grožđe
17. rujan, 2011.
Umalo sam sletio s ceste čuvši Konzumovu reklamu u subotu 17. rujna 2011. ujutro.
- Radite vino? Dožite u Konzum po šećer! – razdragani muški glas otvoreno poziva kupce na patvorenje vina, djelatnost koja uništava vinogradare i vinare, ne puni državni proračun i ugrožava zdravlje ljudi koji takvo vino piju te razara njihove obitelji. I druge su trgovine prepune vreća šećera, ali samo Konzum otvoreno poziva da se od njega radi vino.
Da se razumijemo, naši krasni zakoni dozvoljavaju došećeravanje mošta. Prošle jako kišne godine to je možda nekome i trebalo, ali ove grožđe ima toliko sladora da će prirodni alohol u vinima probiti sve granice. Stoga šećer mogu kupovati samo oni koji vino rade bez grožđa. Ne želim vjerovati da u Konzumu potiču takve. Nadam se da su njihovi veliki marketinški stručnjaci samo blesavi. I nadam se da njihova nova reklama neće sadržavati sljedeće riječi:
- Radite rakiju? Dođite u Konzum i kupite špirit pa ga pomiješajte s vodom koju također možete kupiti kod nas!
Plešivica do Jadrana
16. rujan, 2011.
Kad sam čuo da je u vinograd Siniše Šoškića u Jastrebarskom predsjednik Ivo Josipović doveo strane diplomate i da je to bilo na svim televizijama, nisam mogao vjerovati. Uvjeren sam da predsjednik Josipović niti njegov protokol nisu znali kako su u “diplomatsku berbu” došli kod čovjeka koji ne plaća ljudima od kojih otkupljuje grožđe! Ja sam jedan od njih, meni je ostao dužan 50 tisuća kuna. Tvrdi to Marko Plastić, vinogradar iz Nadina u zadarskom zaleđu koji od Šoškića već tri godine pokušava naplatiti 13 tona grožđa koje mu je prodao.
Objavila je ovu doista žalosnu, ali za Hrvatsku uoičajenu priču Slobodna Dalmacija, a spomenuli su je i na nekoj TV postaji, čini mi se da je to bio RTL. Pokrenuli su se i internetski forumi, javili još neki kojima je navodno dužan vlasnik prekrasnih vinograda i velikog turističkog objekta kraj Jaske.
Nitko, međutim, nije pitao kakvo vino Šoškić prodaje. Nemam ništa protiv da kupuje grožđe u Nadinu kraj adra. 
To je selo s najviše ekoloških vinogradara u Hrvaskoj, klima je odlična za vinovu lozu, a tamo grožđe, uostalom, nabavlja i Alen Bibić o čijim vinima ne treba previše govoriti. Treba uživati u toj finoj dalmatinskoj kapljici.
Ali ne sjećam se da sam na Šoškićevim etiketama vidio da je njegovo vino iz vinogorja Benkovac Stankovci kamo spada Nadin. Tko zna što je u drugim buteljama na kojima je kao geografsko podrijetlo vina navedena Plešivica? A ima on rajnski rizling, chardonnay,sivi pinot, sauvignon, traminac, žuti muškat, crni pinot, cabernet sauvignon. Potonji jedini može biti iz Nadina, ostale bi se sorte tamo teže snašle. No, što će na benkovačko podrijetlo plešivičkih vina reći pravi plešivički vinari koji desetljećima pokušavaju stvoriti dobar vinski imidž svome prekrasnom kraju?
Vino.hr online vinoteka