blog.vino.hr

Isplati li se platiti 300 kuna za šampanjac ili 150 kuna za jako dobar pjenušac kad ćemo Novu godinu jednako veselo dočekati s bocom za 9,99 kuna? Naravno da se ne isplati, odgovaram na to često postavljeno pitanje. Ne isplati se ako se čepom želi “pucati”, a sadržajem boce prskati. Ako ga se misli piti, pitanje je bespredmetno. Zahtjevna i višegodišnja proizvodnja prirodnih pjenušaca ima svoju cijenu. S druge strane, ne znam što je u šampanjskoj boci s etiketom koja je zatvorena plutenim čepom pričvršćenim žičanom mrežicom i pokrivenim ukrasnom kapicom. Nabrojani dijelovi ambalaže stoje 10 kuna pa ne treba čuditi što se ne bih usudio sadržaj takve boce proliti po kući da ne spali tepih ili uništi parkete, a ni izliti u zahod jer se bojim da bi mogao izgristi kanalizacijske cijevi.
Godine su prošle otkad je dragi kolega Mladen Stubljar pred televizijskim kamerama izlio jednu od tih boca objašnjavajući da ništa pitko u njoj ne može biti. Bilo je to prije ulaska Hrvatske u EU, u ono mračno doba kad se uvoz vina kontrolirao, pa je Zavod za vinogradarstvo i vinarstvo, na primjer, zabranio uvoz Bollingera, jednog od najcjenjenijih šampanjaca, jer količina pepela u tom divnom vinu nije odgovarala našim propisima. Taj Bollinger nije ni stigao do organoleptičke komisije u kojoj su certificirani ocjenjivači kušali vina i dijelili kategorije kvalitetnog ili vrhunskog. Pića za 10 kuna dobivala su njihovu dozvolu za prodaju Hrvatima.
Jedan je trgovački lanac ove godine nudio bocu za pjenušac sa sadržajem po 10 kuna, odnosno 9,99 kuna, a svi su ostali imali nešto za pet kuna više. Toliko bi koštalo punjenje vodom, ako pogledamo mineralne u boci. A najviše me pogodilo što se među pićima po takvim cijenama našla i Bakarska vodica.
Desetljećima je to bilo gazirano vino lošeg okusa i simbol lošeg ukusa. Proizvodili su ga i 2,6 milijuna boca pojedinih godina. No prije stoljeća i više s njom su se ponosili u Bakru, a i obližnjem Vinodolu. I to s pravom.
- Bakarska vodica je naziv pjenušava vina koje se proizvodi(lo) u gradu Bakru i mjestu Praputnjaku postupkom poznatim kao méthode rurale. On se temelji na vrenju bistrog mošta autohtonih bijelih sorata plemenite vinove loze, najviše beline (beli par), a još i žumića, vrbića, verdića, žlahtine (vele i male), gustošljena, brankovca te muškata bijelog. Tako proizvedena bakarska vodica je sadržavala najčešće oko 50 grama po litri neprovrela šećera pa je svrstavana u slatka pjenušava vina. Istim postupkom se u talijanskom Pijemontu proizvodilo pjenušavo vino Asti spumante – piše Vinopedia, internetska stranica proizašla iz Prvog hrvatskog vinogradarsko vinarskog leksikona enologa Ivana Sokolića (1930. – 2014.).
Méthode rurale, ili seoska metoda, znači da se hlađenjem i filtriranjem zaustavlja vrenje mošta u cisternama pa se njime pune boce u kojima dalje vrije bez dodavanja tiražnog likera za poticanje drugog vrenja, kao ni ekspedicijskog likera za doslađivanje i arome. Prema odredbi Europske unije 596 iz 1989. godine, ova je metoda uvrštena u jedan od tri osnovna načina proizvodnje pjenušaca.
Na isti se način proizvodila i Vinodolska vodica. Nakon pošasti filoksere, masovnija proizvodnja seoskom metodom se ugasila. Zadržali su je neki hobisti, a prije desetak godina Poljoprivredna zadruga Dolčina iz mjesta Praprutnjak tom je metodom proizvela pjenušavo vino pod imenom Stara Bakarska vodica. Iz ovoga je jasno da bakarsku vodicu treba uvrstiti u hrvatsku baštinu, a ne uništavati je nazivajući njezinim imenom pića za 15 kuna.