Crni pinot je sorta strasti i najbolja vina daje vinarima koji ga vole. Križanac traminca crvenog i pinot meuniera ne daje puno grožđa, ali količinu nadoknađuje kakvoćom. Dvije godine je pet vinara Zagrebačke županije na tri načina proizvodilo crne pinote kako bi otkrili najbolju tehnologiju.
Projekt “Poboljšanje kakvoće vina od crnog pinota” vodila je dr. Stanka Herjavec s Agronomskog fakulteta u Zagrebu sa suradnicima, a rezultati su pokazali da se vino počinje raditi već u vinogradu.
U Burgundiji, odakle potječe crni pinot, s hektara vinograda ne smije se proizvesti više od 4500 litara vina. A najbolja vina su iz starih vinograda u kojima je prinos dvostruko manji, rekla je dr. S. Herjavec.
Crni pinot križanac je traminca crvenog i pinot meuniera. Potonja sorta koristi se uglavnom za proizvodnju šampanjaca. Vrlo često daje loša vina, no dobri vinogradari i podrumari napravit će od njega jedinstvena, ponekad i fantastična vina. U ovom projektu sudjelovali su dokazani vinari koji vole crni pinot.
To su (na slici slijeva) obitelji Korak, Šember, Tomac i Režek s Plešivice te Kos iz Svetog Ivana Zeline. Vina su radili klasičnom maceracijom, zatim hladeći mošt s masuljom te metodom “sur lie” – dugim odležavanjem vina na kvascima. Bez obzira na to što je 2008. bila loša, a 2009. dobra godina za uzgoj grožđa, najbolja vina obiju berbi bila su proizvedena hladnom maceracijom. Nove bačvice su preagresivne, pa mirisi dima i vanilije prekrivaju nježne voćne arome sorte. Zato je bolje upotrebljavati veće bačve ili rabljene barrique. Projektom bi se najviše mogla okoristiti obitelj Šember. Njihovi crni pinoti bili su najbolji bez obzira na berbu i tehnologiju.
A najbolji i najskuplji crni pinot na svijetu radi Domaine de la Romanée-Conti u Burgundiji. Imaju sedam vinograda u sedam burgundskih sela. U Montrachetu je posađeno 0,67 hektara chardonnaya, a u preostalih šest vinograda raste crni pinot. Vina rade iz svakog vinograda posebno, a najbolji je baš Romanée-Conti. S 1,8 hektara proizvede se malo više od 5000 butelja. Boca vina berbe 2004. stoji oko 7000 dolara ili oko 38.000 kuna. Po cijeni slijede vinogradi La Tâche (1000 dolara boca), Richebourg (700 dolara), Romanée St. Vivant (600 dolara), Grands Echézeaux (500 dolara) i Echézeaux, čija butelja berbe 2004. stoji “samo” 400 dolara, odnosno oko 2200 kuna. Kad se “crnoj” šestorki pridoda i chardonnay, čija je butelja 2500 dolara, za sedmoricu veličanstvenih treba platiti oko 70.000 kuna. Cijeni možda pridonosi to što traktor u te vinograde nikad nije ušao, nego se i danas obrađuju plugom koji vuče konj, a grožđe se bere isključivo ručno. Svejedno, može li tih sedam vina doista vrijediti toliko?
Dragi gospodine, nijedno vino ne vrijedi više od 100 eura. Sve ostalo je marketing, objasnio mi je prije nekoliko godina vlasnik vinoteke u burgundskom Nuits St. Georgesu dok smo stajali pred vitrinom s buteljom iz toga najskupljeg vinograda čija je cijena čak bila povoljna – 5000 eura (oko 37.000 kuna).
Francuzi su poznati po odličnome marketingu svojih vina, a ta vještina ponajviše nedostaje Nijemcima. Tamošnji vinari rade odlične crne pinote, koji se, hvala Bogu, još mogu kupiti po “normalnim” cijenama. Ponajbolji spätburgunderi, kako Nijemci zovu tu sortu, mogu se kupiti za nekoliko stotina kuna, što je 50-ak puta manje od najboljih pravih “burgundaca”.
Crni pinot danas se sadi širom svijeta, a Novozelanđani baš njemu mogu zahvaliti “vinski boom”. Oni su jedina zemlja Novog svijeta koja proizvodi voćne i svježe crne pinote po uzoru na one iz Burgundije.
U Kaliforniji crni pinoti redovito odležavaju u novim bačvicama od 225 litara, pa su sasvim drukčija vina.
I u nas postoje dva stila – hladna Plešivica daje crne pinote lakšeg tijela u kojima dominiraju arome maline, višnje i trešnje, a u vrućoj Slavoniji to su punija vina koja mirišu na zrele šljive. No tu podjelu treba shvatiti uvjetno jer će gotovo svaki vinar napraviti drukčiji crni pinot. I svi mogu biti dobri.
blog.vino.hr
Piše Bakhov sin Ivo Kozarčanin
Postova tagirano ‘wein’
Crni pinot: Ili je odličan ili ne valja
četvrtak, 10. ožujak 2011.Najbolji navojni čep čuva vino tri do pet godina
četvrtak, 10. veljača 2011.
Vino ostaje svježe i to je najveća prednost navojnih čepova Stelvin Lux, tvrde u Kutjevu, podrumu koji od kraja 2010. na vinima kvalitetnog razreda upotrebljava nove aluminijske navojne čepove.
- Kupci kvalitetnih vina navikli su na standardnu kakvoću, a čep Stelvin Lux jamči da će vino od tri do pet godina biti upravo onakvo kakvim smo napunili bocu. Nema, dakle, rizika ni za proizvođača ni za kupca – tvrdi Ivica Perak, glavni enolog Kutjeva, i dodaje kako su navojni čepovi neizbježni jer je vina u svijetu sve više, a broj hrasta plutnjaka ne raste istom brzinom – ako i raste. Osim toga, kod navojnih čepova nema straha od zaraze spojem TCA zbog kojeg se kvari do tri posto vina zatvorenih plutenim čepovima. Vina tad smrde po vlažnom kartonu i ne mogu se “očistiti” prozračivanjem. Kutjevo je na vrhunskim vinima ipak zadržalo pluteni čep. On propušta malo zraka u bocu i omogućuje da se vino lijepo razvija kroz vrijeme.
I drugi vinari iz Kutjeva prelaze na nove čepove.
- Kupujemo 150.000 čepova Stelvin na godinu – kaže Vlado Krauthaker, koji njima zatvara vina “45,3 paralela”. Dodaje kako će na buteljama zadržati pluto, a navojni čep stavljati na litrene boce.
Ivan Enjingi ima navojni čep na vinima koja pod posebnom upečatljivo plavom etiketom izvozi u SAD. Na našem tržištu graševinu i rajnski rizling berbe 2009., vina s ekološkim certifikatom, istodobno nudi s plutenim i navojnim čepom.
- Ljudi više kupuju butelje s navojnim čepovima jer su nekoliko kuna jeftinije, a vino je isto – kaže Boris Bernašek, voditelj vinskog podruma u Vrutku.
Neki ne vole navojne čepove jer nema rituala s vadičepom. U Kutjevu kažu da je sigurnost vina važnija, ali da se i navojni čep može lijepo otvoriti. Nakon što se boca pokaže kupcu, njen vrh i čep prime se lijevom rukom. Desnom se butelja okrene, kao kod otvaranja pjenušaca.
Navojni čep prihvatile su gotovo sve vinski velike zemlje.
Prvo ih je australska vinarija Yalumba stavila 1964. na bocu već zatvorenu plutenim čepom. Samo s navojem počeli su eksperimentirati 1970. u Švicarskoj, gdje su se vina od sorte chasselas kvarila zbog lošeg pluta. Dvije godine poslije tamošnja vinarija Hammel počela je rabiti Stelvin.
U glasovitom bordoškom podrumu Chateau Haut-Brion (desno) eksperimentalno su navojnim čepom Stelvin zatvorili dio butelja berbi 1971. i 1972. Čuvali su ih u okomitom položaju i otvorili 1978. te uspoređivali s vinima iz butelja zatvorenih klasičnim plutenim čepom. Kušači su zaključili da su vina iste kakvoće.
Švicarci su ‘80-ih godina prošlog stoljeća masovno počeli rabiti navojne čepove. Slijedili su ih Novozelanđani, ali oni su brzo i odustali. Vratili su ih početkom novog stoljeća. Još 2001. samo je jedan posto boca novozelandskih vina imalo navojne čepove, a 2004. pod navojem je bilo čak 70 posto.
Nudiš li ti nama vinjak ili vino?
četvrtak, 10. veljača 2011.
U Banju Luku po vino? Ta se ideja donedavno nije mogla ostvariti jer do 2003. ondje nije bilo vinove loze. Danas je oko Talijanske crkve u Mahovljanima iznad Laktaša i banjalučke zračne luke devet hektara prekrasnih vinograda zasađenih rajnskim rizlingom i cabernet sauvignonom.
- Talijani su u Mahovljane došli iz Trenta 1883. i uzgajali lozu. Potjerali su ih krajem Drugoga svetskog rata i uništili vinograde. Njihova crkva, koju zovu Talijanska, bila je devastirana i za ovog rata. Počeli smo je obnavljati i 1997. nas je posjetio župnik iz Trenta don Lucio Tomasseli. Predložio je da iskrčimo šikaru i posadimo vinovu lozu – govori Anto Batković, tad zaposlenik Banjalučke biskupije, a danas direktor zadruge koja upravlja tim uzornim vinsko-vinogradarskim imanjem.
Don Lucio je svakog ljeta dovodio 20-ak mladih ljudi iz Italije koji su nekoliko tjedana čistili teren i do 2003. ga pripremili za sadnju.
- Talijanski enolozi su ispitali tlo i klimu te savjetovali da posadimo rizling i cabernet sauvignon. To smo i učinili te smo 2006. imali prvu pokusnu, a 2007. prvu pravu berbu – prepričava Batković.
Nisu imali podrum pa su vino radili u Hercegovini, u vinariji Domanovići. No prijatelji iz talijanske vinarije LaVis posudili su im šator i u njega smjestili velike inoks bačve. Berbu 2008. tako su “odradili” kraj crkve. Obnovili su župni dvor, u kojem je i mala kušaonica, a planiraju graditi i moderni vinski podrum iznad kojeg će biti sobe za goste. Butelje berbe 2007. zatvorili su navojnim čepovima. Talijani su im savjetovali tu sigurnu i jeftiniju tehnologiju. Ali zbog nje su vino jedva prodavali.
- Što mi to nudiš, vinjak – pitali su me kupci. Nema u nas baš puno ljubitelja vina, ali oni koji ga piju, žele pluteni čep – kaže Anto Batković, koji je već 2008. boce začepio plutom pa prodaja ide bolje. Još ne smiju izvoziti vina, ali ih prodaju u samostanu u Banjoj Luci s glasovitim trapističkim sirom koji se radi u obližnjem Aleksandrovcu. (ik)
Eto zašto je graševina carica
utorak, 25. siječanj 2011.
Dočekali smo i to: Pjenušac Maximo kojeg Kutjevo radi od graševine. Eto zašto je graševina ne kraljica, nego carica hrvatskih vinograda. To je jedina sorta koja je dosad davala mirno aperitivno vino, vino za hladno predjelo, vino za toplo predjelo, vino za ribu, vino za meso, vino za jače umake te desertna vina za lagane, teže i najteže deserte, a sad nam daje i pjenušavi aperitiv. Nočekali smo i nešto drugo: Neka velika hrvatska vinarija primila se ozbiljnog posla s “guranjem” mjehurića u tu debeljuškastu bocu zatvorenu smiješnim čepom. Imao je Badel pjenušac od graševine Magnus Dei, no riječ je bila o seriji za obljetnicu tvrtk i više ga nema. Podrum Kutjevo sad je ponudio na kušanje, a šalje i na police trgovina, klasični brut pjenušac s 12,2 posto alkohola. Maximo ima 7 grama neprovrelog šećera po litri, a na kvascima je odležao devet mjeseci. To je relativno kratko, no u ustima pjenušac djeluje puno zreliji. Možda i zbog predikatnog duha, jer za ekspedicioni liker, kojim se nadopunjuje boca nakon izbacivanja taloga, a prije čepljenja karakterističnim šampanjskim plutenim čepom, Kutjevo koristi predikatna vina umjesto vinskih destilata. Tim likerom postiže se i konačna slakoća te “popravljaju” mirisi i okusi baznog vina. A teško je pronaći bolji vinski začin od izborne berbe prosušenih bobica ili ledene berbe graševine kojom se dopunjava Maximo.
Na etiketi, osim imena vina, ima i “recke”, četiri usporedne okomite crtice “prekrižene” petom vodoravnom, oznaku kojom se nešto broji kad nema tehnološki naprednijeg alata. Takve “recke” su, rema legendi, barun Trenk i carica Marija Terezija pisali po zidu starog podruma u Kutjevu u kojem su se zatvorili na nekoliko dana. I nisu označavale koliko su vina popii. Da su imali pjenušac, možda bi i tih recki na zidu podruma blo više od 70.
Maximo je ime dbio po Maxu, sinu vlasnika Kutjeva Envera Moralića. To ime već nekoliko godina nosi i crna mješavina de Gotho Maximo, od cabernet sauvignona, merlota i syraha. Za pjenušac Maximo bi, vjerujem, na slijepom kušanju mnogi rekli kako ga je trebalo ranije popiti, no to ne znači da nije pitak. Meni bi bio draži da ima više kiselina. U trgovini bi trebao stajati oko 50 kuna, što znači da smo dobili “best buy” hrvatski pjenušac, odnosno odnos kakvoće i cijene doslovce “za pet”.
Vino.hr online vinoteka