blog.vino.hr

Zovu ih ekstremnim vinima jer je čovjekov utjecaj sveden na najmanju moguću mjeru. Od berbe do čaše, prirodi za ta iznimna vina trebaju dvije, tri godine.
Ubereš grožđe, skineš bobice s peteljki i staviš ih u amfore ukopane u zemlju sa sokom koji je dotad iscurio iz grožđa. Poklopiš amforu i prepustiš fermentaciji. Kad temperatura poraste, grožđe iz amfore isprešaš i vino prebaciš u bačve. Tijekom sljedećih godinu, godinu i pol povremeno štapom promiješaš sadržaj bačve kako bi fini talog podigao s dna i “podsjetio” prirodne kvasce da još imaju posla – moraju i zadnju mrvu šećera preraditi u alkohol. Tako se vino radilo prije 8000 godina u Gruziji i Armeniji podno Kavkaza, a tako se vino danas radi i u nekim podrumima Goriških brda sa slovenske i Colija s talijanske strane ganice iznad Nove Gorice. Također, tako ga rade i Marino Markežić Kabola (gore lijevo) u Momjanu te Tomislav Tomac na Plešivici.
Vinari koji rabe amfore imaju poseban svjetonazor. Oni vino rade u vinogradu, a ne u podrumu. Već rezidbom, skidanjem listova i smanjivanjem prinosa uklanjanjem “viška” grozdova, vinu određuju karakter. Budući da mjesecima odležava na kožicama grožđa, vinograde ne špricaju kemijskim sredstvima. I rezultat je fantastičan. Boja podsjeća na med, mirisi na najfiniji konjak, a okus je pun i sasvim suh. Kažu da je suho vino iskreno poput gole žene jer nema sladora koji će poput odjeće sakriti mane. Vina iz amfore su apsolutno iskrena.

Takvu je iskrenost prije 20 godina tražio Slovenac Joško Gravner (na slici), čiji su vinogradi i podrum s talijanske strane granice iznad Nove Gorice. U desetak dana kušao je, kaže, oko 1000 vina i sva su bila tehnički dotjerana, ali uglavnom ista. Samo ih je nekoliko bilo posebno. A Gravner, koji se dotad proslavio bijelim vinima odnjegovanima u barriqueu, posebice sauvignonom, tražio je nešto posebno. Ono što nije našao zapadno od Brega, kako se zove položaj gdje su njegovi vinogradi, našao je istočno – podno Kavkaza. Čuo je za ta gruzijska vina proizvedena u amforama, otišao ondje kušati ih te se oduševio raskošnim okusima u kojima se prepoznaju posebnosti sorte, tla, klime i proizvođača. Ta četiri faktora čine terroir, osobinu koja velika vina izdvaja od “samo” odličnih. Gravner je iz podruma izbacio nove hrastove bačvice i vina nakon šestomjesečne fermentacije u amforama puštao da dugo sazrijevaju u velikim bačvama, a sad planira i njih zamijeniti amforama. Danas si to može priuštiti, ali isprva mu nije bilo lako. Legendarna je priča da ovlašteni kušači hrvatskog Zavoda za vinogradarstvo i vinarstvo Gravnerovo vino nisu pustili u prodaju jer je, objasnili su, oksidirano. Nakon “halabuke” u specijaliziranim medijima dopustili su prodaju, ali i danas neki stručnjaci koji nisu znali da nova zvijezda svjetskog vinarstva rabi prastaru tehnologiju tvrde kako to veliko vino nije bilo dobro.
Gravnerijanstvo je i u Hrvatskoj steklo nekoliko vjernih poklonika. Marino Markežić Kabola iz okolice Momjana u Istri prvi je u Hrvatskoj počeo prodavati vino iz amfore, i to malvaziju berbe 2005., a obitelj Tomac s Plešivice prvu je amforu imala iz berbe 2007. Riječ je o mješavini chardonnaya i desetak starih plešivičkih sorti. Oba vina suradnik Roberta Parkera ocijenio je s odličnih 90 bodova. Obitelj Tomac je u amfori radila i rajnski rizling, ali još nije na tržištu, a željno se iščekuje i kušanje crvenog veltlinca, koji u amfori drži Tomčev susjed Zdenko Šember.
- Vina iz amfore nisu za svakog – tvrdi talijanski enolog Natale Favretto, specijaliziran za amfore koji je pomagao i Kaboli. Mogu ga, dodaje Favretto, raditi samo ljudi istinski posvećeni vinu, a u njemu će uživati samo potrošači koji o vinu puno znaju i razmišljaju o njemu – ljudi koje kod vina zanima suština, a ne sjaj.