Svaki hrvatski otok ima svoju vinsku priču. Čak 97 posto Suska (lijevo) nekad je bilo pod vinogradima. Prevladavala je sorta trojišćina koje drugdje nije ni bilo. Došla je filoksera, uništila vinograde, Susčani su se razišli širom svijeta pa je nestalo i te sorte. Obližnji se Krk diči žlahtinom, čije ime znači plemenita. Svi znaju to svježe, u inoksu odnjegovano vino, ali treba probati i ozbiljniju žlahtinu Šipun koja je prošla kroz drvenu bačvu i to joj sasvim dobro stoji. Na Krku je, u stvari, grijeh ne koristiti drvene bačve jer je iz njegova najbliže okolice, s otočića Sveti Marko preko kojeg most spaja Krk s kopnom, i najstariji povijesni zapis o drvenim bačvama.
Ratovali su tu 47. godine prije Krista, Cezar i Pompeo, a njihovi su vojnici radili splavi od drvenih bačava koje su našli na otočiću.
Otok Pag, pak, diči se gegićem, jedinstvenom bijelom sortom kakvu imaju i otoci srednje i južne Dalmacije. Na Hvaru to su bogdanuša i prč, na Korčuli (na slici desno) grk i pošip, na Visu vugava… Svim tim otocima, pa i Braču te Pelješcu, koji je postao poput otoka jer se do njega najjednostavnije stiže trajektom, zajednička je velika sorta koja se zove plavac mali. O njemu, doista, ne treba trošiti riječi. Treba ga piti i to sada, jer moćni plavac pravo je zimsko vino za snažna jela.