Uz što bih ga pio, prvo je što mi padne na pamet kad kušam vino, a tijekom predstavljanja pet novih vina vinarije Benvenuti iz Kaldira pokraj Motovuna, iz glave mi nije izlazio roštilj. Možda već zbog prvog ponuđenog vina. Rosé 2017. nije lagana ružica kakve se rade za pijuckanje tijekom vrućih dana i toplih večeri nego čvrst i pun teran u čijem okusu dominira suhoća. 
Teško je opisati taj dojam i malo je vina koja ga pružaju, a zajedničko im je samo to što su iznimna. Ima Benvenuti Rosé 2017. i lijepu voćnost, koja zaobljuje, donekle i omekšava tu oštru suhoću, a prvi mi je gutljaj stvorio sliku odreska velikoga gofa, to znači da je živa riba imala više od pet kilograma, a mogla je imati i 30. Odrezak iz moje glave bio je ispečen na roštilju tako da meso nije sasvim pobijelilo nego ostalo blago crvenkaste boje, nježnije nego što je boja vina. Gofovo meso slično je tuninu, no svjetlije, a okusom je manje intenzivno, ali masnije. Odrezak gofa “tlocrtom” podsjeća na T-bone steak, no središnja kost više nalikuje na malo slovo “x” nego na veliko “T”. Pravom T-bone steaku, junećemu mesu koje se dobije s leđa i uključuje dio kralježnice, slabine i filea, dobro će društvo biti Caldierosso. Ime znači “crveno iz Kaldira”, a obitelj Benvenuti ovo vino radi od jednakih udjela terana, merlota, malbeca i tempranilla. 
Posebno su birali sorte za to vino, posadili ih 2010. na oko 300 metara nadmorske visine i prošle godine predstavili prvu berbu, iz 2015. Sad na tržište stiže 2016. Svaka je sorta vinificirana posebno jer svako grožđe sazrijeva u drugo vrijeme. Vino podsjeća na crianzu, što je oznaka zrelosti na etiketama vina iz španjolske regije Rioja i znači da je odležavalo dvije godine. Crianze su u Rioji sočnija, nježnija i pitkija vina od riservi, koje moraju imati tri godine, a u vinariji Benvenuti njihovu bi ulogu igrao čisti teran. Njega nisu predstavljali u Vinodolu jer 2015. već dobro znamo, a 2016. još nije spremna, no to je vino za jela od ponajboljeg crvenog mesa i, ako je Caldierosso za piti, zreli terani Benvenutijevih su za uživanje samo u posebnim prilikama.
Između Roséa i Caldierossa poslužene su dvije malvazije, a ni uz njih nisam mogao zaboraviti na roštilj. Prva je bila Malvazija 2017., klasično vino ove obitelji, koje je svake godine među najboljima u Istri. Osvježavajuće je, kao što i priliči njenoj mladosti, no ima i punoću, a naprosto je zvala na tikvice, patlidžane, rajčice i šparoge sa žara na koje se netom prije skidanja s vatre stavi malo svježeg sira, skute ili mozzarelle. Mladu malvaziju slijedila je zrela, čije je ime Anno Domini 2016. Macerirana je dva tjedna, dvije je godine odležala u hrastovim bačvama i odlična je pratnja školjkama poput Jakobovih kapica ili finoj bijeloj ribi sa žara. Zbrka je u ovoj priči nastala s bojama vina posluženima na prezentaciji, pa da raščistimo željeni redoslijed: Početi treba s Malvazijom 2017. i povrćem pa nastaviti s Anno Domini Malvazijom 2016. i školjkama ili bijelom ribom. Kako tamne vina, tamni i meso, pa idu Rosé 2017. i plava riba gof te Caldierosso s junetinom. Peto predstavljeno vino bio je slatkiš Muškat San Salvatore 2013. S roštilja bi mu dobro pristajala suha smokva umotana u tanki list pancete koja je, još dok je jako vruća, posuta ribanim zrelim tvrdim sirom. Ovo sanjarenje o roštilju nimalo ne umanjuje odličan izbor jela koja je u Vinodolu pripremio Zdravko Tomšić.Uz Rosé je poslužio juneći tatar, uz mladu malvaziju jadranski ceviche, odnosno svježu mariniranu ribu sa šparogama, uz zrelu Anno Domini rižoto od vrganja s dimljenim pačjim prsima, a uz Caldierosso janjeću koljenicu u umaku od majčine dušice. Uživali smo.
blog.vino.hr
Piše Bakhov sin Ivo Kozarčanin
Arhiva za ‘kusanje vina’ kategoriju
Benvenuti: Pet vina za roštilj, čak i slatko
subota, 21. travanj 2018.Portugisci su svjetski prvaci, a škrleti zlatni
petak, 13. travanj 2018.
Prije 18 godina tim stručnjaka pregledao je 15.000 trsova škrleta. Izdvojili su 80 klonova, pa izbor smanjivali na 22, pa na 12. I tih je 12 prošlo najstrože zdravstvene testove na Institutu za vinovu lozu u njemačkom Geisenheimu i australskom laboratoriju za virologiju u Adelaideu te su 2008. posađeni u predmatičnom nasadu. Dvije godine potom odabrali su osam i posadili ih u pokusnom vinogradu Marka Miklaužića u Repušnici. 
Među njima su se tri pokazala kao najbolja i njih su 2015. prijavili Zavodu za rasadničarstvo u Osijeku, a moslavački su vinari od njih počeli raditi vina za tržište. Tako je tekla klonska selekcija škrleta, dugogodišnji projekt čiji se kraj poklopio sa smjenom generacija u većini moslavačkih vinarija. Bolji sadni materijal te nova razmišljanja lani su pokazali da škrlet ima svijetlu budućnost. Tad je slijepo kušanje devet vina pokazalo da postoje tri, možda i četiri vizije škrleta. Prva je bila tradicionalna, s ostatkom neprovrela šećera i bez izraženijih kiselina. Vinari koji su radili takav škrlet govorili su da ga njihovi kupci vole i da sve lako prodaju. To je jak argument, no sladunjavi stil neće škrlet dovesti u ponajbolje restorane, gdje mu je mjesto. Drugi stil je vino s pokojim gramom šećera, ali i izraženijim kiselinama. Moglo bi se reći mozelsko-rizlinški. Škrlet sa šest grama šećera i 6,2 grama kiselina po litri bio je vrlo ukusan, no to je put za ziheraše. Treći je beskompromisan i mogli bismo ga nazvati pfalški po Pfalzu, gdje vole suhe rizlinge. Dakle, to su škrleti bez neprovrelog šećera kojima samo voćnost može dati slast, a ugodne kiseline osigurat će svježinu. Ne uspoređujem slučajno škrlet s rizlingom, to znači da vjerujem u sortu, a taj treći put, po mojem mišljenju, treba pretvoriti u autoput kojim će škrleti krenuti u svijet. Ili će privući svijet u Hrvatsku, odnosno Moslavinu. Treba se, naravno, posvetiti i duljim maceracijama škrleta u inoksu, drvetu i amforama te njegom na kvascima jer će te tehnologije pokazati stvarni domet sorte. Ovo pišem na osnovi prijašnjih iskustava sa sortom koju zovu i škrtec, vinek, osukač, žutak te žuti ovnek. Žao mi je što ove godine nisam usporedno kušao nova vina, no škrletovo se poklopilo s ocjenjivanjem portugizaca u Mađarskom Pečuhu.
A prije 19 godina Zagrebačka županija je pokrenula robnu marku Portugizac Plešivica pa su vinari s Plešivice tradicijsko crno mlado vino počeli prodavati pod zajedničkom etiketom na kojoj su se razlikovala samo imena vinarija. Priča je nažalost zamrla, ali da na Plešivici i dalje ima dobrih portugizaca pokazalo je ocjenjivanje Portugieser du Monde u mađarskom Pečuhu. Među 91 portugiscem iz sedam zemalja, zlatne medalje osvojili su PZ Plešivica i vinarije Kolarić te Ivančić Griffin, koja ima i srebra za Dark Side, crni pjenušac od portugisca, te Dark Side Barrique 2016., mirni portugizac odležan u drvenim bačvicama. Srebra su dobile i vinarije Golubić i Gregorić. Ocjenjivali smo u četiri kategorije: mlada vina, portugisci berbi 2016. i starijih, posebna vina (pjenušci, ružice i “slatkiši”) te mješavine portugisca s drugim sortama. Portugizac Poljoprivredne zadruge bio je najbolji među mladim vinima i treći najbolje ocijenjen uopće, a Griffin Rose pjenušac od portugisca među posebnima. Prijašnjih godina su hrvatski portugisci bili zlatni, ali nisu osvajali i titule prvaka. Nagodinu će na svjetsko prvenstvo portugizaca sasvim novo vino u kategoriji zrelih. Franjo Kolarić berbu 2017. još drži u bačvi, a za tri mjeseca namjerava ga prebaciti u amforu. Ako je s mladim osvojio zlato, možda će i s ovim novim “čudom”.
Baš si dobar, Tiraziš! Otkud nam ti dolaziš?
petak, 6. travanj 2018.
Jeftina vina. To je prva, ali sasvim pogrešna asocijacija na čileanska vina. Pogrešna već zato što se pod pojmom jeftino misli i na ne baš dobro, a neka od tih vina koja ne koštaju puno uopće nisu loša. Primjer je doista dobar bijeli slatkiš Tabali Reserva Late Harvest 2007. Muscat čija polubuteljka, bočica od 0,375 litara, u Vrutku stoji 30 kuna. Tabali, kao i vinarije Montes i Tarapaca, ima i fine crnjake čije su butelje otprilike dvostruko skuplje od one slatke polubuteljke. Cijena vina je dakle ista. Montes za 57 kuna ima Merlot Classic 2015. i Malbec-Cabernet sauvignon Twins iste berbe, a u tom su cjenovnom rangu i Syrah Reserva 2012. Tarapaca te Syrah Reserva 2015. Tabali. 
Ističem ova dva syraha iz velikih čileanskih vinarija zato što me nedavno oduševio treći, iz kod nas gotovo nepoznate vinske kuće Morandé. Zove se Tiraziš, što je 4000 godine staro ime perzijskoga grada Shiraza. A shiraz je naziv sorte syrah u Australiji, Novom Zelandu, Južnoj Africi, dijelovima SAD-a i podrumu Alena Bibicha iz Plastova pokraj Skradina. Tiraziš je u Zagreb donio mladi enolog Matija Lesković koji je kao odličan student zagrebačkog Agronomskog fakulteta dobio stipendiju proslavljenog kalifornijskog vinara Miljenka Mikea Grgicha pa je posljednjih godina proveo mjesece radeći u vinarijama Austrije, Kalifornije i Čilea te, naravno, skupljajući tamošnja vina. Šest čileanskih i dva kalifornijska predstavio je u zagrebačkoj vinoteci Bornstein. Tiraziš je bio u grupi vina kuće Morandé, s Malmau Malbecom 2013. te Vigno Carignanom 2012., i među tim dvjema francuskim sortama koje su se izvrsno snašle u Južnoj Americi prvo se istaknuo očaravajućim mirisom, a potom i punim okusom. Najkraći opis vina bio bi “meden agan” ili ničega previše, što su stari Grci ispisali na Apolonovu hramu u Delfima. Tiraziš ima sve što dobro crno vino treba imati, svaka se senzacija osjeti s mjerom i sve su izvrsno izbalansirane. Vino je to koje ispunjava i zove na šutnju, na razmišljanje, a ne na razgovor, smijeh ili pjesmu. U njegovoj su sjeni ostali malbec i carmenere te tri čileanska cabernet sauvignona.
Posebno se na taj syrah može ljutiti vino koje se zove House of Morandé, a napravljeno je od 77 posto cabernet sauvignona, 10 posto cabernet franca, po pet posto carignana i syraha te tri posto carménèrea. Odležalo je 18 mjeseci u francuskim bačvicama te skupilo eleganciju i strukturu, a kompleksnost može zahvaliti ležanju u boci. Ima snagu cabernet sauvignona, tanine cabernet franca, svježinu carignana, voćnost syraha i pikantnost carménèrea. Možda je i kompleksnije od Tiraziša, no syrah ima tu sposobnost da očara na prvu pa na duljim kušanjima iskoči ispred drugih vina i kad to ne zaslužuje. No House of Morandé je sposoban iskrenim zaljubljenicima pokazati da je vino poput žena, istodobno snažno i čvrsto, ali i nježno. Kad hvata, miluje, kad primi, ne pušta. I bolje da je tako, jer malo će tko poželjeti da ikad pusti. Nisu puštala ni dva kalifornijska crnjaka. Prvi je bio Vaca 2012. od grožđa iz tri vinograda vinarije Cakebread Cellars u kojemu je 69 posto cabernet sauvignona i 31 posto merlota, a arome kupina i ribiza su prekrasne. Lijepu je večer priveo kraju genijalni Cabernet sauvignon 2012. Grgich Hills Estate. Na Vinskim zvijezdama 2016. osvojio je 99 od mogućih 100 bodova, a i sad je mlad. Matija Lesković sprema se u Stelenbosch u Južnoafričkoj Republici gdje će raditi doktorat na sauvignonima pa se poslije toj sorti posvetiti u austrijskoj regiji Štajerskoj. Nadamo se da će nam i od tamo donositi ovako lijepa vinska iznenađenja.
Nova tehnologija za stare sorte, a prastara za ‘novu’
petak, 30. ožujak 2018.
Žuti plavec, šipelj, štajerska belina i kraljevina stare su sorte od kojih je Franjo Kolarić iz Hrastja Plešivičkog pokraj Jastrebarskog prvi u bocu napunio mirno vino iz berbe 2016. I nazvao ga je Stare sorte. S pravom. Stare su zato što vinograd iz kojeg je grožđe ima već 60 godina, ali i zato što su se slične mješavine sadile na Plešivici do sredine prošlog stoljeća. Bila je to austrougarska tradicija koja se zadržala čak i u vinogradima u Beču. Štoviše, Austrijanci su ih zaštitili oznakom izvornosti Wiener Gemischter Satz.
- Miješanje različitih sorata u istom vinogradu uvedeno je u bečke vinograde prije puno vremena kako bi se ujednačile berbe. Može ih biti i više od 20, a svaka dozrijeva u svojem razdoblju. Kod onih koje kasnije sazrijevaju uvijek prijeti opasnost od lošeg vremena koje grožđu može smanjiti kakvoću. Miješanjem sorata ti se rizici svode na minimum jer će uvijek biti grožđa dobre kvalitete. Istodobno, takva vina imaju mirise i okuse koji su jedinstveni za svaki vinograd – pojasnili su u Austrijskom odboru za vinski marketing.
Uveli su Austrijanci i druga pravila koja treba zadovoljiti da se dobije zaštita tog načina proizvodnje vina. Najzastupljenije sorte ne smije biti više od 50 posto, a treće po zastupljenosti mora biti najmanje 10 posto. Vino mora biti suho, ne smije imati više od 12,5 posto alkohola i mora biti bez izraženih aroma drveta što znači da se ne smiju koristiti nove bačvice koje obično zovu barrique. 
I dok su Austrijanci svoje stare sorte institucionalizirali, štoviše dodijelili im i jednu od 10 zaštita izvornosti koje imaju, kod nas je taj pojam samo kolokvijalan. Pod njim se na Plešivici, osim sorata koje Kolarić koristi u vinu s tim imenom, podrazumijevaju neuburger, crveni veltlinac, zeleni silvanac, šipon (moslavac), zelenac…
Stare sorte često spominju u pjenušcima u kojima su važan začin, pa i ravnopravan partner chardonnayu i sličnim svjetski poznatim sortama. Tako slavni Pjenušac Amfora obitelj Tomac radi od chardonnaya i miješanih sorata iz vinograda posađenog 30-ih godina prošlog stoljeća. Kurtalj ima ružičasti Brut Rosé u kojem su crnom pinotu pratnja miješane sorte iz starog vinograda, a u bijelome pjenušcu DRI chardonnayu i rizlingu društvo prave zeleni silvanac i šipon. Chardonnay i rizling su dvije zvijezde u pjenušcu Three Stars obitelji Jagunić, dok je treća ponovno mješavina sorata. I Franjo Kolarić ima bijeli pjenušac Coletti Brut nature, u kojem je 50 posto rajnskog rizlinga, a drugu polovicu daju četiri sorte iz starog vinograda s početka ove priče.
Za pjenušce, kao i za mirno vino od starih sorata, koriste se relativno moderne tehnologije. Riječ je o posudama od inoksa u kojima se može regulirati temperatura pa vino fermentira brzinom kojom vinar želi i tako izvlači ono najbolje iz staroga grožđa. S druge strane, za jednu od novijih sorata na Plešivici, Kolarić je vratio tehnologiju iz prvih povijesnih vinarija otprije 5000 i više godina. Sivi pinot prošlogodišnje berbe još je u amfori ukopanoj u zemlji zajedno s bobicama. Uoči Uskrsa će na prešanje pa na dugo odležavanje u bačvu. Gotovo sigurno drvenu i gotovo sigurno veliku. U njoj će prespavati barem jednu, ako ne i dvije zime, a potom još nekoliko mjeseci provesti u boci. Na tržište će tako možda za dvije godine. Kušanja u vinariji pokazala su kako je riječ o vinu koje se u amfori lijepo očistilo. Miris mu je još jako zatvoren, jedva se osjeća, a okus pun, gotovo raskošan. To je sedmo vino koje je Franjo Kolarić napravio od sivog pinota.
Koliko mu je stalo do sivog pinota pokazuje i to što je mirno ružičasto vino od njega nazvao “With Love” (S ljubavlju). Nije to čisti “sivac”, nego mješavina s crnim pinotom. Ako se to može nazvati mješavinom, jer sivi pinot nije sorta, nego prirodni mutant crnog pinota koji je izgubio dio boje. Bobice su ostale lagano ružičaste boje pa i vino može biti takvo. Ima ga i Kolarić. To je vino Selection od čistog sivog pinota za koje kaže kako “nije bijelo, a nije ni rose”. Mnogi se šale kako ga se može nazvati “brose”, ali malo se tko šali kad ga kuša. Suho vino prepuno je finih mirisa i okusa kruške, citrusa i tropskog voća. 
Čisti sivi pinot prošlogodišnje berbe još je u amfori. Mjesecima fermentira na bobicama pa ima tamniju ružičastu boju, a predstoji mu još najmanje dvogodišnje odležavanje, smirivanje te prožimanje mirisa i okusa u bačvi pa u boci prije izlaska na tržište. Kušanja nedovršenog vina iz amfore pokazala su da ima veliki potencijal.
Slađa vina od čistog sivog pinota su poluslatka Kasna berba i sasvim slatka “Ivana slatkica”, a bazno vino za budući pjenušac Coletti Rosé još je jedna fina mješavina sivog i crnog pinota. Dosadašnji Coletti Rosé Brut nature bili su od portugisca, crnog pinota i chardonnaya.
Coletti je nadimak koji je Franji “nadjenuo” prijatelj iz Italije. Postao je brend za njegove pjenušce, a sad je i na novim etiketama mirnih vina.
Obitelj obrađuje šest hektara vlastitih vinograda, a otkupljuju i grožđe s još 10 hektara čiji su vlasnici susjedi i surađuju već godinama. Najbolji položaj im je u Malunju i zove se Radenci. Tamo imaju 20.000 trsova na nadmorskoj visini od 300 metara. Ponos vinarije je i drvena bačva iz 1938. koju je Franjina baka donijela u miraz.
Osim spomenutih sorata, u obiteljskim vinogradima rastu i portugizac, chardonnay, rizling, graševina, neuburger (izvrstan je), sauvignon (lani je bila prva berba) te zeleni silvanac. S razlogom se Kolarić hvali Zelenim silvancem iz 1997. godine, u kojoj se počeo ozbiljno baviti vinima. To se vino i danas vrlo fino drži. Kad je taj “starac” u dobroj formi, ne treba čuditi što je Silvanac iz 2014. sasvim mlad. Još se može pronaći u trgovačkim centrima, a povremeno je i na iznimno povoljnim akcijama.
Uz vinariju u Hrastju Plešivičkom, nedaleko od Jastrebarskog, je i velika sala za vjenčanja, rođendane, krstitke ili team buildinge, a obitelj nudi i finu domaću hranu. Imaju i prenočište s 15 soba kategoriziranih s četiri zvjezdice. Devet kilometara od vinarije, podno Japetića, je Šumski dvor, ljetnikovac Grofa Erdödyja sagrađen još 1656. godine. Tamo su dvije sale u kojima mogu primiti 60-ak gostiju, a imaju i dvije trokrevetne sobe te treću uređenu u velikoj drvenoj bačvi. U njoj je jedan ležaj, što ne znači da se ne može stisnuti i par koji poželi prespavati ili nešto drugo raditi u bačvi. Dvor je podno Japetića i s njega se pruža prekrasan pogled na svetojanska sela i vinograde.
Vino.hr online vinoteka