Prije 18 godina tim stručnjaka pregledao je 15.000 trsova škrleta. Izdvojili su 80 klonova, pa izbor smanjivali na 22, pa na 12. I tih je 12 prošlo najstrože zdravstvene testove na Institutu za vinovu lozu u njemačkom Geisenheimu i australskom laboratoriju za virologiju u Adelaideu te su 2008. posađeni u predmatičnom nasadu. Dvije godine potom odabrali su osam i posadili ih u pokusnom vinogradu Marka Miklaužića u Repušnici. 
Među njima su se tri pokazala kao najbolja i njih su 2015. prijavili Zavodu za rasadničarstvo u Osijeku, a moslavački su vinari od njih počeli raditi vina za tržište. Tako je tekla klonska selekcija škrleta, dugogodišnji projekt čiji se kraj poklopio sa smjenom generacija u većini moslavačkih vinarija. Bolji sadni materijal te nova razmišljanja lani su pokazali da škrlet ima svijetlu budućnost. Tad je slijepo kušanje devet vina pokazalo da postoje tri, možda i četiri vizije škrleta. Prva je bila tradicionalna, s ostatkom neprovrela šećera i bez izraženijih kiselina. Vinari koji su radili takav škrlet govorili su da ga njihovi kupci vole i da sve lako prodaju. To je jak argument, no sladunjavi stil neće škrlet dovesti u ponajbolje restorane, gdje mu je mjesto. Drugi stil je vino s pokojim gramom šećera, ali i izraženijim kiselinama. Moglo bi se reći mozelsko-rizlinški. Škrlet sa šest grama šećera i 6,2 grama kiselina po litri bio je vrlo ukusan, no to je put za ziheraše. Treći je beskompromisan i mogli bismo ga nazvati pfalški po Pfalzu, gdje vole suhe rizlinge. Dakle, to su škrleti bez neprovrelog šećera kojima samo voćnost može dati slast, a ugodne kiseline osigurat će svježinu. Ne uspoređujem slučajno škrlet s rizlingom, to znači da vjerujem u sortu, a taj treći put, po mojem mišljenju, treba pretvoriti u autoput kojim će škrleti krenuti u svijet. Ili će privući svijet u Hrvatsku, odnosno Moslavinu. Treba se, naravno, posvetiti i duljim maceracijama škrleta u inoksu, drvetu i amforama te njegom na kvascima jer će te tehnologije pokazati stvarni domet sorte. Ovo pišem na osnovi prijašnjih iskustava sa sortom koju zovu i škrtec, vinek, osukač, žutak te žuti ovnek. Žao mi je što ove godine nisam usporedno kušao nova vina, no škrletovo se poklopilo s ocjenjivanjem portugizaca u Mađarskom Pečuhu.
A prije 19 godina Zagrebačka županija je pokrenula robnu marku Portugizac Plešivica pa su vinari s Plešivice tradicijsko crno mlado vino počeli prodavati pod zajedničkom etiketom na kojoj su se razlikovala samo imena vinarija. Priča je nažalost zamrla, ali da na Plešivici i dalje ima dobrih portugizaca pokazalo je ocjenjivanje Portugieser du Monde u mađarskom Pečuhu. Među 91 portugiscem iz sedam zemalja, zlatne medalje osvojili su PZ Plešivica i vinarije Kolarić te Ivančić Griffin, koja ima i srebra za Dark Side, crni pjenušac od portugisca, te Dark Side Barrique 2016., mirni portugizac odležan u drvenim bačvicama. Srebra su dobile i vinarije Golubić i Gregorić. Ocjenjivali smo u četiri kategorije: mlada vina, portugisci berbi 2016. i starijih, posebna vina (pjenušci, ružice i “slatkiši”) te mješavine portugisca s drugim sortama. Portugizac Poljoprivredne zadruge bio je najbolji među mladim vinima i treći najbolje ocijenjen uopće, a Griffin Rose pjenušac od portugisca među posebnima. Prijašnjih godina su hrvatski portugisci bili zlatni, ali nisu osvajali i titule prvaka. Nagodinu će na svjetsko prvenstvo portugizaca sasvim novo vino u kategoriji zrelih. Franjo Kolarić berbu 2017. još drži u bačvi, a za tri mjeseca namjerava ga prebaciti u amforu. Ako je s mladim osvojio zlato, možda će i s ovim novim “čudom”.
Vino.hr online vinoteka