Ljetna su jela osvježavajuća, od ribe ili laganijega bijelog mesa i s mnogo povrća. Teoretski ih je lako upariti s vinima, ali ljetna vina moraju i osvježavati. Svježinu im daju fine kiseline, mineralnost ili, pobajprije u pjenušcima, ugljikov dioksid.
Uobičajeno toplo ljetno jutro bit će prilika za mlađi pjenušac koji će izvrsno pristajati salati s mnogo povrća i nježnim sirom. Ako je malo svježije, svježem kruhu i domaćim rajčicama pristajat će i feta pršuta i zrelijeg sira pa će i vino moći biti malo ozbiljnije bijelo. 
Ručak od sirove ili najjednostavnije pripremljene bijele ribe i plodova mora traži mineralna bijela vina, a ako se posegne za plavom ribom, treba potražiti i neki puniji rose od dalmatinske sorte poput plavca.
Večeru od bijelog mesa fino prati svježe ružičasto vino kao najlakši dar neke snažnije crne sorte s kontinenta ili, pak, pravi crnjak vitkijeg tijela i izraženijih kiselina kakvih je sve više i u dalmatinskom zaleđu.
Opisanih vina, srećom, imamo poprilično i u svim krajevima Hrvatske. Na listi 10 vina koja nije baš lako pronaći, a bilo bi šteta ne kušati ovoga ljeta, nema ružičastih jer je većina njih relativno lako dostupna. Uvrštena su posebna tri pjenušca, posebna tri bijela i posebna tri crvena te deseto, još ‘posebnije’ vino. Riječ je o šetnji Hrvatskom, a nije slučajno da se dvaput staje u Motovunu.
blog.vino.hr
Piše Bakhov sin Ivo Kozarčanin
Arhiva za ‘kusanje vina’ kategoriju
Deset vina koja treba kušati ovoga ljeta
ponedjeljak, 1. srpanj 2019.Bili grci, gerki, grkovi ili grkljani, odlični su…
petak, 7. lipanj 2019.
Agathai tihai na grčkom znači “neka je sa srećom”, i to su prve riječi psefizme, u kamenu isklesane isprave koja, među ostalim, opisuje kako su na Korčuli u 3. stoljeću prije naše ere dijelili zemlju oko današnje Lumbarde. Svaki je čovjek dobio manji komad najkvalitetnije zemlje i veći s onom slabije kakvoće, piše u knjizi “Lumbajarski grk”, posvećenoj sorti loze maloj po zasađenim površinama, ali velikoj po vinima koja daje. Grci su na Korčulu stigli s Isse, odnosno Visa, pa bi sorta grk, na prvi pogled, mogla ime nositi po njima. No kako se oni sami nisu zvali Grcima nego Helenima, teorija pada u vodu. 
Vjerojatnije je da su je nazvali po ugodno gorkom bademastom okusu vina. Ne zna se ni kako bi grk trebali zvati u množini. Riječ grci previše podsjeća na narod, a grkovi na brkove. Izrazi garki ili gerki smiješni su svima koji nisu s Korčule, gdje sortu u stvari tako nazivaju, a grkljani ipak znače nešto sasvim drugo. Ni podrijetlo mu nije razjašnjeno. Zna se da je riječ o vrlo staroj sorti te da je preživio filokseru koja je tijekom druge polovice 19. i početkom 20. stoljeća poharala europske vinograde. Ta uš koja uništava korijen loze ne može preživjeti u pijesku, a na Lumbajarskom polju, gdje većina grka i danas raste, tlo je pjeskovito. Zna se i da je s crljenkom kaštelanskim u vezi roditelj-potomak, pokazala su to genska istraživanja. Zna se i da se ne može oploditi sam. Ima funkcionalno ženski cvijet pa u vinograd grka treba posaditi i drugu sortu koja će omogućiti oprašivanje, a neće grk bilo koga. Treba mu odabrati partnera koji cvate u isto vrijeme. I malo je grka. Cijelo Lumbardsko polje ima površinu od 40 hektara, a grk je, prema podacima Agencije za plaćanje u poljoprivredi, 2013. bio posađen na malo više od 15 hektara. Toliko vinograda imaju manje obiteljske vinarije u Slavoniji ili Podunavlju. Na Korčuli s te površine osam vinarija proizvede oko 40.000 litara butelja na godinu. Kroz povijest su vina od grka bila vrlo cijenjena, a i sad su, što pokazuje zabavna priča kako ga neki vinari prodaju.
Kupio bih sanduk ili dva grka, reći će dobro raspoloženi turist, lagano opijen nakon kušanja. Većina vinara odmah bi skočila pripremiti kupcu šest boca, ali ne oni s Lumbarde. Šest boca ili čak 12? Začuđeno će protupitanjem odgovoriti vinar i dodati da ne može toliko prodati jer pojedinom kupcu “daje” najviše po dvije butelje. Nije to malo, jer za njih treba obrati četiri čokota grka, a kod ostalih sorata uobičajeno je da se s jednog čokota napravi vina za dvije butelje. To što ga je manje, grk nadoknađuje kakvoćom. Vina mu imaju poprilično alkohola, često i do 14 posto, te visoki ekstrakt, a kiselina je u pravilu oko šest grama po litri. To je poprilično za vina s hrvatskog juga. Za kiseline treba zahvaliti grozdu u kojem su izmiješane normalno velike oplođene bobice s malima bez sjemenki. Te manje nakupe tijekom zrenja normalan slador, ali zadrže i više kiseline koja vinu osigurava svježinu. Vina od grka zahvalna su u gastronomiji. Na kušanju u zagrebačkom Rootsu počeli smo s berbama 2018. vinarija Bartul Cebalo te Lovrić. Prvo je mineralno i pristajalo bi sirovoj ribi ili plodovima mora, na pameti su mi kamenice i carpaccio od trilje, a drugo, sočnije, brancinu pečenom u soli. Slijedili su odličan Grk Popić 2018., primjeren masnijoj ribi, poput većeg zubaca ili velike orade, pa zreliji Grk Cebalo 2017., kojemu bi lijepi par bile i jadranske pečene lignje. Među dva grka odnjegovana na finom talogu, Zure 2017. zazivao je pijetla ispod peke, a Bire 2016. čak i janjetinu. Ponovno pišem gladan.
Decanter voli Istru, a Moslavina i moslavac
petak, 31. svibanj 2019.
Šest od sedam hrvatskih zlatnih medalja na ovogodišnjem Decanterovu ocjenjivanuju otišlo je u Istru. Četiri su osvojile malvazije, petu mješavina bijelih sorata u kojoj malvazija dominira, šestu teran, a sedmu plavac s Hvara. Clemente 2016. (malvazija 60 posto, chardonnay i bijeli pinot) vinarije Damjanić te Fakinova Malvazija 2018. osvojile su 96 bodova od 100, a Lagunina Festigia Malvazija Vižinada Riserva 2015. i Malvazija Anđelini 2015. te Malvazija Rossi 2018., kao i Gran Teran 2015. Morena Coronice 95 bodova. Toliko je dobilo i jedino naše zlatno vino izvan Istre, plavac mali Vron Bod 2012. 
Veseli što su se pozlatile i mlade i odležane malvazije, zato što su prve često podcjenjivane kao jednostavna vina, a druge kao dosadne. Pod nadzorom pravih vinogradara i vinara očigledno nisu takve. Veseli i zlato velikom, ali samozatajnome Morenu Coronici za Gran Teran, vino kojim gotovo dva desetljeća pokazuje nevjerojatan potencijal te sorte. Posebno veseli prvo Decanterovo zlato plavcu malom Tončija Marijana s Hvara. Vron Bod dio je glasovitog hvarskog vinogradarskog položaja Ivan Dolac. Najbolji dio, kaže Tonči Marijan, koji od toga grožđa radi male serije posebnih vina, ponekad i s više od 16 posto alkohola. “Grozim se plavaca s 13 posto alkohola, to su drugoligaška vina”, prenio je Željko Garmaz Marijanove riječi u jednoj od svojih vinskih priča. “Plavac mali nije sorta koja na toj razini može dati sve što plavac mali jest. Nemojmo za ono što nam je Bog dao govoriti da ne vrijedi”, rekao je u toj vinskoj priči Tonči Marijan pojašnjavajući kako mu vinski trgovci govore da ljudi više ne žele piti jaka vina. A Decanterovi ocjenjivači nisu imali problema s 15 posto alkohola, koliko ima zlatna berba 2010. Vino su opisali kao “prekrasno razvijeno i kompleksno, s okusima grožđica, čokolade, borovnice i kože. Ima slan, mineralan karakter i mnogo dobro strukturiranih tanina”. Gotovo sve će veseliti i 94 boda Teranu Barbarossa 2016. motovunske vinarije Tomaz, Laguninu crnjaku Festigia LV Riserva 2015. (merlot 55 posto, cabernet sauvignon i teran), Malvaziji 2018. vinarije Pilato iz Vižinade te Grku 2017. vinarije Bire iz Lumbarde na Korčuli. Možda će samo vinari biti pomalo razočarani jer je izvrsnih 94 boda slično četvrtome mjestu na Olimpijskim igrama.
Vesele i četiri srebra pušipelima, kako u Međimurju nazivaju vina od sorte moslavac. Vinarije Cmrečnjak, Dvanajščak-Kozol i Štampar osvojile su ih vinima Pušipel Classic berbe 2018., a Jakopić Pušipelom 2016. Moslavac Slovenci zovu šipon, a u svijetu je poznat kao furmint i glavni je sastojak, uz lipovinu ili na mađarskom hárslevelű, slavnih slatkih vina iz mađarske regije Tokaj. Moslavac, naravno, potječe iz Moslavine, ma koliko neki pričali drukčije, a i samo Moslavci su ga prilično zanemarili. Jasno je da trebaju gurati škrlet, u čiju su klonsku selekciju uložili poprilično novca i godina, što se već vidi u odličnim vinima, ali moslavac je velika sorta svjetskih razmjera koja čak i u Tokaju daje odlična suha bijela vina. Mogu biti čak i ravna rizlinzima. Veseli što su se dva moslavca pozlatila na nedavnom ocjenjivanju vina Udruge vinogradara i voćara “Lujo Miklaužić” iz Kutine. OPG Jančar Zoran osvojio je 87 bodova za suhi Moslavac 2018. te 91 za slatki Moslavac izborne berbe bobica 2017. Možda će ta priznanja potaći sadnju moslavca u Moslavini. Isti je OPG osvojio čak 93 boda za vino od još jedne autohtone sorte, Dišeću raninu izborne berbe bobica 2017. To je još ugroženija sorta od moslavca. Moslavina ih ne može sama obnoviti, pa bi i država trebala uložiti nešto i pokazati da joj je stalo do očuvanja nacionalnog blaga. Makar bilo i vinsko.
Mnogi će odahnuti: Robert Parker je u mirovini
petak, 24. svibanj 2019.Gusta boja purpura i šljive, izvanredan miris crnog voća izmiješan s karamelom, kavom i vanilijom, savršeno čisto, superkoncentrirano, ekstremno puno i gusto tijelo ispod kojih se osjete prekrasne kiseline i slatki tanini, prekrasno na srednjem nepcu i nadasve luksuzno, po čemu je ova velika vinarija prepoznatljiva. Zahtijeva strpljivost, a u najboljoj formi bit će do 2040. godine. 
Tako je Robert M. Parker mlađi opisao Chateau Petrus iz 1998., jedno od vina kojem je dodijelio maksimalnih 100 bodova u šestom izdanju Parker’s Wine Buyers Guidea (Parkerov vodič za kupce vina) iz 2003. godine. Ta je knjiga najviše utjecala na vinsko tržište jer se prodavala u ekstremnim nakladama. Odlično su se prodavala i vina koja su osvojila više od 90 bodova, za ona s 95 ili više nije se pitalo za cijenu, a 100 bodova u Vodiču značilo je besmrtnost.
Parker je u 71. godini objavio da se povlači nakon što je 41 godinu pisao vinske kritike. Završio je pravni fakultet, radio nekoliko godina u toj izvrsno plaćenoj struci u SAD-u, a 1978. počeo je pisati kao Wine Advocate. Širom svijeta postao je poznat hvaleći bordoška vina berbe 1982. za koja su svi ostali svjetski kritičari tvrdili da su od prezrelog grožđa. Tu je počela kontroverza koja traje do danas. I u opisu Petrusa vidi se da je volio vina od jako zrelog grožđa, u kojima se osjeća utjecaj drveta i zato je bordoškima u pravilu davao bolje ocjene nego burgundijskima, koje su više cijenili britanski kritičari. Zbog toga su se često rugali Parkeru, prvenstveno zato što nije sudjelovao na vinskim ocjenjivanjima. Govorili su da se boji kako će se njegove ocjene previše razlikovati od ostalih, a Parker je i to okrenuo u svoju korist.
- Komisijska ocjenjivanja su zbroj dojmova i u njima pojedinac ne može iskazati stav. Tipičnost pojedinog vina netko će nagraditi, drugi kazniti, a konzument to ne vidi. Prosječna ocjena komisije ne daje pravu sliku o vinu – rekao je Parker i s tim se treba složiti, posebno zato što u komisijama uvijek ima članova koji se boje ocijeniti vino ekstremno dobro (ili loše) jer nisu sami sigurni u sebe. Parker svakako je. 
Najveća tražilica vina Wine Searcher, koja navodi cijene iz gotovo 100.000 vinoteka širom svijeta, povremeno objavljuje vina kojima je na stranici robertparker.com dao 100 bodova. Ima tu, naravno, glasovitih vinarija koje inače svoja ekstremno skupa vina ne daju na ocjenjivanja, ali i široj publici manje poznatih koja butelje prodaju za relativno dostupnih 100 ili 200 eura.
Po uzoru na Parkerov Vodič, Francuzi su napravili i “anti-vodič”. Riječ je o stripu pod nazivom “Les Sept Péchés capiteux” (sedam smrtnih grijeha). Bez obzira na kontroverze, Parkera treba cijeniti i čitati. U šestom izdanju vodiča, koje imam pa i citiram, opisao je više od 8000 vina iz najznačajnijih svjetskih vinskih regija. Nas ne spominje, čak ni kalifornijsku vinariju Miljenka Mikea Grgicha, no 2010. ocijenio je 70 naših vina. Ne, doduše, osobno. Imao je ekipu od deset ljudi kojima je vjerovao, pa je i u Hrvatsku poslao Neila Martina. Neke su ocjene ugodno iznenadile, ta su vina istaknuta su u stupcu lijevo, a druge razočarale. Posebno se to odnosi na plavce koje je Martin doslovce pokopao, a Parker to “potpisao” objavljujući ocjene pod svojim imenom. To je u skladu s njegovim stavom da vina treba ocjenjivati jedan čovjek, ali i sklonosti kalifornijskim i bordoškim vinima. Plavci doista nisu tog stila i trebamo ih cijeniti. Bez obzira na Parkera.
Vino.hr online vinoteka