Na zrelu trešnju, crnu čokoladu, cimet i ofurenu šumsku jagodu miriše crni pinot 2018. Franje Kolarića iz Hrastja Plešivičkog pokraj Jastrebarskog, vinara koji se proslavio sivim pinotima, a netom prije aktualnog lockdowna očarao je crnim iz berbe 2018. Crni pinot je jedna od najveće dvije svjetske sorte, druga je rizling, a u Hrvatskoj se obje najljepše iskazuju na Plešivici, površinom maloj, ali kvalitetom vina velikoj vinskoj podregiji između Jaske i Samobora, 30-ak kilometara od Zagreba.
Sivi pinot prirodni je klon crnog. Izgubio je kroz vrijeme dio boje pa formalno daje bijela vina, no bobice grožđa imaju tamniju, sivoljubičastu kožicu. Ako se vino radi duljom maceracijom, koja znači „namakanje“ bobica u vlastitom soku, bit će tamnije boje, lagano bakrenaste, ali i punijeg, čvršćeg, raskošnijeg okusa. Franjo Kolarić radio je puno inačica sivog pinota: svježeg, odležnog, maceriranog u amfori koji puni u keramičku bocu kako bi imao što manje utjecaja svjetla, samog, ali i miješanog s crnim pinotom u ružićastom vinu… Ovo što je postigao s čistim „crncem“ doista je korak dalje i pitanje je samo treba li se posvetiti i bijelom pinotu, klonu koji je sasvim ostao bez boje, a daje puna i voćna, zašto to ne reći, i velika vina kakvih na Plešivici zasad doista nema.
Crni pinot berbe 2018. godinu dana macerirao je u inoksu, pa bez prešanja vratio na odležavanje u bačve od 225 i 500 litara koje su dale fine tanine i baš fine, nježne, sorti primjerene arome drveta. 
Po trsu je ubrao između 800 i 1000 grama grožđa, a vino ima 13,7 posto alkohola i 6,7 grama kiselina po litri što je praktički idealan omjer. Sad radosno očekujemo što će stići u čaše nakon šest mjeseci odležavanja u boci. Ima 2500 boca tog vina od sorte koja je na Plešivici već dala velika vina na svjetskoj razini.
S amforama se igra i dalje. Sivi pinot 2019. bio je u njoj godinu dana i dao čisto, zdravo, veselo, živo vino. Rizling 2018. također je proveo 12 mjeseci u amfori pa još toliko u bačvi i sad je u crnoj keramičkoj boci. Ima sve što treba, samo mu nedostaje malo vremena da se sasvim zaokruži. Iz ovogodišnje berbe u amforu je stavio i traminac. Prema prvom kušanju, tim će vinom šarmirati mnoge.
Franjo je i inače u životu šarmer. Gosta će dočekati pokraj kućice s ražnjem ili „tanjura“ na kojem izvrsno peče steakove. Poslužuje ih u velikoj sali za goste koja se lako podijeli na prostore za intimna društva, s tartufima i sličnim začinima iz prijateljskih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava s različitih strana Hrvatske. To su, naravno, samo začini plešivičkim specijalitetima, među kojima su i posebna plešivička vina, poznata i iz legendarnog filma „Tko pjeva zlo ne misli“, proglašenog najboljim hrvatskim u povijesti. Franjo Šafranek, gospon Fulir i ostali u tom filmu nisu govorili o vinskim sortama, no spominjali su „crno, belo i plešivičko“ vino. A pod tim pojmom „plešivičkog“ skriva se kombinacija starih austrougarskih sorata. 
Među njima su i crveni te zeleni veltlinac, zeleni silvanac, šipon (moslavac, pušipel, furmint, mosler…), zelenac, graševina, kraljevina pa i neuburger koji Kolarić također počinje nuditi pod sortnim nazivom. Kušanje iz tanka pokazalo je kako će ta gotovo zaboravljena sorta dati veliko vino.
Prvi je u istu butelju napunio šipelj, štajersku belinu, kraljevinu i plavec žuti. To su poprilično potcijenjene sorte koje koje mnogima ništa ne znače, a u vinariji Kolarić već nekoliko godina uzastopce daju elegantno, puno, ali i svježe bijelo vino koje više i nije za svakodnevnu potrošnju, nego i za bolja jela od ribe i bijelog mesa. Ili mesa koje uz njega preporuči i pripremi sam vinar. I na kraju, ima i odlične pjenušce. Blanc Nature je bijeli, od chardonnaya, starih sorata i rizlinga, a Coletti Rosé brut od crnog pinota. Čim se otvori, osjeti se prekrasan voćni miris u kojem dominira šumska jagoda. Boja podsjeća na ružićasto lososovo meso kakvo znamo iz prodavaonica, a lijepo ispire usta pa je odličan aperitiv. Fino će popratiti i lososa s meko pečenim jajima na tostu i rikoli, kao i hladna jela sa škampima ili kozicama, dinjom pa i pizzu margherittu s rajčicama, mozzarellom, bosiljkom i maslinovim uljem.
blog.vino.hr
Piše Bakhov sin Ivo Kozarčanin
Arhiva za ‘jedi, moli, vino’ kategoriju
Ima odlične sive pinote, a iz 2018. i veliki crni
petak, 4. prosinac 2020.Pijemo odličan pošip i čekamo prvi brački grk
petak, 27. studeni 2020.
Nije bilo turista pa smo Dračevicu zatvorili, ispričavao se Saša Senjković. U Dračevici je stari obiteljski podrum u kojem nude legendarne ručkove ili večere u više slijedova koje supruga Magdalena priprema prema njihovim vinima. Tamo su i vinogradi iz kojih su prije više od 10 godina počeli raditi ružićastu Spožu te crnjake Bročku rič i Bosso od plavca malog, a poslije posadili cabernet sauvignon, syrah i pošip. U radnom podrumu u Nerežišćima Saša nas je poveo na kušanje uzorke iz bačava i tankova i očarao. Prvo sa svježim pošipom ovogodišnje berbe.
- Radimo dva vina od pošipa, ali grožđe beremo odjednom. Samotok ide u inoks za svježu varijantu, a ono što isprešamo maceriramo šest do sedam sati pa njegujemo na finim kvascima u bačvicama od bosanskog hrasta – ispričao je.
Svježi mladi pošip još je malo mutan, ali ima idealan omjer alkohola i kiselina, 14 posto i sedam grama po litri, nježno miriše i fino osvježava pa će na ljeto biti primjereno vino za jela od ribe i bijeloga mesa. Odležani pošip koji smo kušali iz bačvice je berba 2019. E, to je vinčina. Miris i okus podjednako su puni i bogati, gotovo raskošni, a utjecaj drveta nježan, Bačvica je dala vrlo malo tipičnih aroma hrasta, a puno kompleksnosti. Berba 2018. je u boci pod etiketom Tristeca, a Saša i brat Lari sa suprugama Magdalenom i Stašom, posvetili su to vino tati Tončiju koji ih je lani napustio.
- Je, je, kume, dobro si ču! U petrodi son žuje zarodi. U njon san lozu usodi i sal gledon kako rodi. U jedrini, ko da zebo u zemji, a zemje ni za lik – dio je stihova s kontraetikete, iz pjesme Petroda čiji naziv se može prevesti kao kamenolom ili kameno tlo.
Razbili su brdo kako bi sadili lozu, prisjeća se Saša. Manje komade kamena bacali su u rupe u tlu, na njih gromade, pa dodavali zemlju i sve prekrili samljevenim kamenom kako bi zaštitio zemlju od isušivanja pa ne čudi da se i pjesma zove po kamenu. A dok se ljeti brane od suše, zimi im prijete mrazevi.
– Imamo mraz otprilike dvaput godišnje. Temperatura pred zoru zna u 10 minuta pasti s četiri ili pet stupnjeva iznad nule na toliko ispod. Tih noći dežuramo, palimo vatru da loza ne strada – objašnjava Saša.
Svježe je u njihovim vinogradima i tijekom ljetnih noći, što je dobro za vina. Velika razlike u dnevnim i noćnim temperaturama osiguravaju svježinu u čaši pa ni crnjaci od plavca nisu teški poput onih za koje grožđe raste na vrlo toplim položajima južnih padina Brača, Hvara ili Pelješca. Pokazuje to Bročko rič, vino u kojem je 60 posto plavca malog te po 20 cabernet sauvignona i syraha. Nema miris pekmeza, karakterističan za plavce od prezrelog grožđa s vrelih položaja, a u okusu se ipak osjeti koja sorta dominira. Nije jako težak ni Bosso, posvećen pradjedu Bakoviću (nekoliko generacija je imalo samo žensku djecu pa su se prezimena mijenjala), u kojem je pet posto syraha uz plavac.
Sve slosti sunca u zrno grozja težok je zbi, stinjon pribi, u ovu kapju pritoči. Trud i žuji plodon urodili, rajsku kaplju iz grote iscidili. Uzdrovje! Dio je to pjesme „Rajsko kapja“ Magdalene Senjković s kontraetikete vina Bosso obiteljske vinarije iz Nerežišća na Braču s „ispostavom“ u obližnjoj Dračevici. Bosso 2018. je elegantan plavac mali začinjen s pet posto syraha, primjeren dalmatinskim jelima poput pašticade ili pršuta i tvrdog sira. U prodaji još ima i vina iz 2015., a butelja stoji, bolje je reći vrijedi, između 105 i 110 kuna.
Nije “teška” ni Dita, perjanica vinarije koju rade samo u najboljik godinama. Još je u prodaji prva, iz berbe 2012., od 20 posto plavca, te po 40 posto cabernet sauvignona i syraha. Berba 2016. je u boci, ali još bez etikete. Plavca je polovina, cabernet sauvignona i syraha po četvrtina, a vino puno, sočno, kompleksno, ponovno nimalo naporno, a s vremenom će sigurno još omekšati.
Novost vinarije Senjković je i grk, sorta koja potječe iz Lumbarde na Korčuli, a daje izvanredna, puna i topla južnjačka bijela vina. Sadili su za probu red grka između dva reda pošipa, da vide kako će se na njihovu kamenu snaći sorta koja inače uspijeva u lumbardskom pijesku. Ako bude dobar, bit će jako dobro, a ako ne budemo zadovoljni ići će u neki cuvée. Neće ga pokvariti, siguran je Saša.
Sarma i pjenušac Urban White Extra Brut odličan su par
petak, 20. studeni 2020.
Nije to baš bila obična sarma. Nije se kuhala na svinjskim nogicama, nije bilo slanine, pancete ili špeka, pa ni drugog sugog mesa između „svitaka“ kupusa, a ni zaprške, ali bilo je u njoj poprilično rajčice. Nije to bio baš ni običan pjenušac, nego Urban White Extra Brut koji su od pušipela napravili u međimurskoj obiteljskoj vinariji Štampar i na ovogodišnjem ocjenjivanju britanskog časopisa Decanter osvojili 95 bodova od 100. Prvi je to zlatni hrvatski pjenušac na najvećem ocjenjivanju vina na svijetu na kojem se vrlo često vinima ne sudi samo jedna komisija, nego druga provjerava ocjenu prve. Zato veću težinu ima i veliko priznanje tom kompleksnom vinu nježnih mirisa i okusa.
„Kompleksan miris s notama limuna bagrema i meda. Okus je kremast, osjećaju se dunja i limun, fino uklopljene kiseline daju mu svježinu i dugo traje“, tako su s malo riječi pjenušac Urban White vrlo lijepo opisali Decanterovi ocjenjivači. Napunjeno je oko 2000 butelja, a cijena je 140 kuna.
- Kušali smo ga puno puta u različitim društvima i znali da imamo odličan pjenušac, ali ne mogu reći da smo očekivali zlato na tom iznimno strogom ocjenjivanju – skromno je rekao David Štampar nudeći ga u podrumu u Svetom Urbanu u Štrigovi uz šunku i sir.
David ga nije probao sa sarmom, tu smo kombinaciju pomalo sa strahom iskušali nekoliko dana kasnije i nismo pogriješili, a skromno je pričao kako je za pjenušac odabrao jedan od pet pušipela iz klonske selekcije koju su međimurski vinari proveli sa stručnjacima zagrebačkog Agronomskog fakulteta.
- Bazno vino iz berbe 2016. njegovali smo 12 mjeseci na finom talogu u velikoj drvenoj bačvi kako bismo dobili punoću. Potom je dvije godine proveo na drugoj fermentaciji u boci i posljednjeg dana veljačeove godine smo ga degoržirali. Tri se mjeseca smirivao u boci prije izlaska na tržište – pojasnio je David.
Degoržiranje je završni postupak u proizvodnji pjenušaca. Njime se, pojednostavljeno rečeno, iz boce zatvorene krunskim čepom izbacuje talog, a to su kvasci koji su stvarali mjehuriće, dopuni se koliko treba pa začepi prepoznatljivim „šampanjskim“ plutenim čepom.
- Ostala su dva grama neprovrela šećera nakon druge fermentacije u boci i dogovorili smo se da dodamo još gram. Sam sam bio protiv toga, no čini se da nismo pogriješili – prisjetio se David te napomenuo kako će sljedeće pjenušce raditi od posebnog klona pušipela selekcioniranog baš za pjenušce kojeg sade pola hektara.
Pušipel je, dodaje, stari međimurski naziv za sortu moslavac, koju u različitim europskim državama zovu i šipon, furmint, mosler, som, tokay ili zapfner. Istraživanja su pokazala kako je u bliskoj rodbinskoj vezi sa sortom gouais blanc ili weißer heunisch, u kakvoj su i chardonnay, rizling, frankovka i deseci drugih. Prema Zelenoj knjizi Hrvatske izvorne sorte vinove loze gouais blanc mi zovemo belina starohrvatska ili belina velika bijela, a mnogi znanstvenici podupiru mišljenje kako je riječ o našoj sorti. Roditelj je više od 80 sorata iz cijelog svijeta, zbog čega joj često tepamo kao „zagorskom Kazanovi“.
Moslavac, odnosno furmint je, pak, glavni sastojak slavnog slatkog mađarskog kralja vina i vina za kraljeve tokajca. Sve se češće i u regiji Tokaj, koju Mađarska dijeli sa Slovačkom, rade suha vina od moslavca koja pokazuju da je riječ o velikoj sorti ravnoj rizlingu, na primjer. U Moslavini, čije ime nosi, nisu joj se još posvetili onoliko koliko zaslužuje, no to rade Međimurci.
Više tamošnjih vinarija stvorilo je brend Pušipel Classic pod kojim u posebne boce nalik onima iz Tokaja, a svaki pod svojom etiketom pune vrlo dobra mirna suha vina. Odlikuju ih mirisi po sijenu i cvijeću te pun i osvježavajuć okus. Pod imenom šipon ili moslavac imaju ga u miješanim vinogradima širom Sjeverozapadne Hrvatske, no mlo tko od njega radi sortno vino. Zbog iznimnog potencijala trebalo bi poticati vinare da to rade što češće, posebno zato što imamo pravo govoriti kako je to hrvatska sorta, pa i tako dodatno promovirati hrvatska vina u svijetu.
Prvi merlot s Plešivice za ptice, pčelice i ljude
petak, 13. studeni 2020.
Berba 2018. bila je za našu kuću, za gušte. Vina iz 2019. bit će i za prodaju, a ova 2020. je za ljubav, za slađi život, opisao je Drago Kurtalj iskustva s merlotom koji je posadio na prekrasnom položaju Veselnica. Nedavno je imao treću berbu. Bilo je to zadnje grožđe koje je brao, a podosta bobica već se prosušilo na trsu.
– Nekaj su pojele tice, nekaj pčelice, nekaj se posušilo, a nekaj bumo i mi spili – na sebi svojstven način ispričao je Dragec kako je s prirodnim stanarima vinograda podijelio grožđe velike francuske sorte koju, koliko zna, drugi na Plešivici još nemaju.
Grožđe smo kušali i toliko je koncentrirano i slatko da je lako predvidjeti kakav će nektar dati. Loza se penje i po orahu iznad vinograda pa se može zaključiti da posprdna tvrdnja kako će se nešto dogoditi „kad na vrbi rodi grožđe“ na Veselnici poprima drugi značaj. A i naziv merlot ukazuje da ga treba prepustiti pticama. Merle na francuskom znači kos.
Ovogodišnji merlot iz mladog vinograda sad fermentira u vjerojatno najstarijem podrumu na Plešivici, u središtu istoimenog naselja. Drago, supruga Dubravka i sestra Mirjana nedavno su ga preuredili i puno više prostora predvidjeli za pjenušava vina kojih je u ukupnoj proizvodnji oko 40 posto. 
Rade tri pjenušca klasičnom metodom druge fermentacije u boci. Po punoći okusa prvo treba kušati zavodljivi Rosé s oznakom brut što se može prevesti kao suh, ali znači i da može imati do 12 grama po litri neprovrela šećera. U Roséu je 80 posto crnog pinota, a začinjen je mješavinom sorata iz starog vinograda. Prije Drugog svjetskog rata na Plešivici se zajedno sadilo različito bijelo grožđe poput veltlinca crvenog, kraljevine, šipelja, lipovine te šipona, kako u dijelovima Hrvatske i Slovenije zovu kakvoćom iznimnu sortu moslavac. Taj naziv ukazuje i na njezino moguće podrijetlo. Kao pušipel je poznatija u Međimurju, a kao furmint u Njemačkoj, Austriji i Mađarskoj. Obavezna je u slavnim slatkim vinima iz Tokaja, u kojima uvijek ima i lipovine, Mađari je pišu hárslevelű, a samo nebo zna kako to izgovaraju.
I bijeli pjenušac ima oznaku slatkoće „brut“, Kurtalji su ga napravili od chardonnaya (60 posto) te starih sorata i nazvali DRI, prema inicijalima djece Done, Roka i Ivana.
Pjenušava perjanica kuće je odležani Cuvée Prestige. On nosi i oznaku berbe, što ukazuje na to da će svake godine iz koje ga naprave, a to su samo najbolje, dati drukčije vino. Prvi Prestige je iz 2013. i zrelo je, puno, kompleksno, istovremeno i nježno vino. Pristaje gotovo svim sirovim plodovima mora, a mnogima će neko vrijeme biti jako lijepo nakon što ga popiju u intimnom društvu. Ne zbog alkohola.
Od mirnih vina, za preporuku su sivi pinot bakrenaste boje koju je „zaradio“ kraćom maceracijom tog bijelog grožđa tamne kožice u vlastitom moštu, dugo macerirani jantarni rizling te crni pinot. Preuređujući podrum njemu su Kurtalji posvetili i posebnu sobu u kojoj odležava u bačvicama različite starosti. Tako žele izbjeći pretjerani utjecaj drveta na delikatnu sortu. Pokraj je i mala arhiva s buteljama te magnumima, 1,5 litarskim bocama za koje se kaže kako su prava mjera za dvoje. Ako jedan ne pije.
Vino.hr online vinoteka