Ne znamo protokol inauguracije novog američkog predsjednika pa ne znamo ni hoće li doista nazdraviti vinom Benmosche Family Dingač, rekao je Boris Mrgudić iz Orebića. On je iz slavne vinarske obitelji Bura-Mrgudić i posljednjih godina vodi vinariju koju su osnovali njegpova majka Marija Mrgudić i ujak Niko Bura. Imaju vinograde na glasovitim pelješkim položajima Postup i Dingač i „podijelili“ su posao: sestra je radila Postup Mare, a brat Dingač Bura. Proizvodnja je vrlo mala, a oba su vina stekla kultni status.
Dingač Nike Bure kušao je i američki biznismen Robert Benmosche. Prvi je put u Hrvatsku došao još prije domovinskog rata. Dopalo mu se, dolazio je sve češće i prije mirovine kupio kuću u Dubrovniku. Isprobavao je i i hrvatska vina, a nakon Burina Dingača poželio je upoznati ljude koji su ga napravili i brzo se sprijateljio s Nikom i Marom. Saznavši kako je kalifornijski zinfandel u stvari hrvatski crljenak, kupio je zemlju uz more u pelješkom mjestašcu Vignju, iz Kalifornije uvezao sadnice i zinfandel v ratio u svoju postojbinu. Usporedno je posadio i plavac mali na Dingaču. Nije to radio sam, brigu o vinogradu, poslije i vinima, prepustio je Niki i Mari koju je kasnije zvao i svojom „šeficom“. Umro je 2015. od raka pluća.
- Surađujemo i dalje s članovima njegove obitelji, suprugom, sinom i kćeri. Oni dolaze redovito u Hrvatsku i brinu o nekretninama. Imaju Villu Splendid u Dubrovniku. Mi održavamo vinograde i radimo vino. Dingača je između 4500 i 5000 boca na godinu, a zinfandela s Vignja između 2500 i 3000 – pojasnio je Boris Mrgudić.
Većinu vina, oko 70 posto, prodaju u SAD-u. Mahom su to, govori Boris, privatni kupci. Riječ je o oko 350 ljudi koji naručuju karton-dva i šalje im se izravno na adresu. Mahom su to poslovni ljudi, a dobar dio njih bio je i u Hrvatskoj.
– Bob je volio Hrvatsku i hrvatska vina. Vinariju nije osnivao kako bi zaradio, važno mu je bilo da bude samoodrživa. A i nama je to dobra promocija. Posao se razvija, tko treba znati za ta vina, zna. I uspoređuje ih s drugima priča Boris Mrgudić.
Roberta Benmoschea je američki predsjednik Barrack Obama pozvao da prekine uživanje u mirovini u vrijeme krize i da spasi veliku američku osiguravajuću tvrtku AiG. Tad je Benmosche upoznao i Joea Bidena koji je bio potpredsjednik. Kad bi Bidenova inauguracija 20. siječnja bila uobičajena, vjerojatno bi i gosti na svečanom ručku uživali u Dingaču. No, ručak je otkazan, kao i brojne druge uobićajene aktivnosti tijekom ustoličenja novog predsjednika. Dijelom zbog pandemije, a dijelom i zbog nedavnih nereda koje su izazvale pristaše Donalda Trumpa. Zbog toga, ako će se i točiti hrvatsko vino u Capitol Hillu i Bijeloj kući, kušat će ga puno manje ljudi nego što bi kušalo prije četiri godine, na primjer.
Neće ni naučiti da je Dingač naziv ograničenog položaja u pelješkom vinogorju i prvog zaštićenog vrhunskog vina. Zaštitu je u tadašnjoj Jugoslaviji dobio 1961., a međunarodnu tri godine poslije. Danas ima zaštićenu oznaku izvornosti. Vinogradarsko područje je u katastarskim općinama Pijavičino, Podobuče, Potomje i Trstenik. Dužina mu je 8070 metara, a između 552 metra u najužem dijelu i 1386 u najširem. Vinovom lozom zasađeno je 78,5 hektara, piše u specifikaciji za zaštitu oznake izvornosti.
Dopuštena je sadnja isključivo sorte plavac mali crni, a maksimalni urod grožđa smije biti osam tona po hektaru. To znači i da se s hektara smije proizvesti najviše 4800 litara vina. A vina od grožđa s Dingača još su u 15. stoljeću bila između tri i četiri puta skuplja od drugih.
blog.vino.hr
Piše Bakhov sin Ivo Kozarčanin
Arhiva za ‘jedi, moli, vino’ kategoriju
Na inauguraciji Joea Bidena bi se hrvatsko vino pilo, kad bi inauguracije bilo…
petak, 15. siječanj 2021.Bijeli pinot je ista sorta kao crni, ali poput albina
petak, 25. prosinac 2020.
Teinturier, précoce, menieur, crni, sivi i bijeli dijelovi su naziva najčešćih prirodnih klonova pinota, sorte koju čovjek uzgaja oko 2000 godina. Dosad je registrirano više od 1000 klonova sorte čiji grozd nalikuje češeru pa je jedna od teorija o nastanku naziva pinot vezana uz bor koji se na francuskom kaže „pin“. Druga je da su ga nazvali prema francuskom mjestu Pinos ili Pignols gdje su u prošlosti uzgajali grožđe i radili vina za dvor. Originalni pinot danas zovemo crni i mnogi ga smatraju najboljom sortom za proizvodnju vina, a crni pinoti iz Burgundije već su desetljećima najskuplja vina na svijetu. Na njemačkom govornom području ga i zovu burgunderom ili burgundcem.
Sivi pinot je prirodnim mutacijama izgubio dio boje, grožđe mu još ima dosta tamnu kožicu, a vina ipak spadaju u bijela, dok je bijeli pinot iskoračio dalje i sasvim „pobijelio“ pa je albino verzija crnog pinota. U povijesti su ga često miješali sa chardonnayom, kod nas čak i do druge polovine prošlog stoljeća, no crni pinot, dakle i bijeli, jedan je od roditelja chardonnaya. Prve bilješke o bijelom pinotu datiraju iz 1895. i 1896. Mutante su pronašli u Burgundiji, naravno, u vinogradima u Chassagne-Montrachetu te Nuits-Saint-Georgesu, a tvrde kako su nastali mutacijom sivog pinota.
Prvo spominjanje sivog pinota (pinot gris), pak, bilo je u pismu poslanom u Francuskoj 1283. godine, no nije sasvim jasno o kojoj je sorti riječ. Taj naziv u pismu se veže uz dva različita vina. Najstariji pouzdan podatak je iz 1711. i to iz Njemačke. Zapisano je kako je otkrivena nova loza u slavnoj regiji Pfalz uz Rajnu te kako je treba zvati ruländer. To je i danas naziv koji se koristi za sivi pinot na njemačkom govornom području.
Sivi pinot daje velika vina u francuskom Alsaceu, a prema bijelome se tamo odnose kao prema radnom konju. Puno ga ima, no koriste ga uglavnom kao „dopunu“ drugim sortama, često i u tamošnjim pjenušcima koje zovu Crémant d’Alsace.
Bijeli pinot najviše uzgajaju Talijani. Posađen je na više od 5000 hektara što je, za usporedbu, više od četvrtine svih hrvatskih vinograda. U Francuskoj ga ima gotovo 4000 hektara, u Njemačkoj više od 3500, a u Austriji oko 2000 hektara. Kod nas je dosta popularan u okolici Zagreba. Krajem 20. stoljeća gotovo je svaka gostiona u metropoli tvrdila da ima bijeli pinot, a toliko ga se popilo da nam ni svo talijansko grožđe ne bi bilo dovoljno. Ima ga u cijeloj vinskoj regiji Bregovita Hrvatska, a ponešto i u Istri te Podunavlju, ponajprije u Srijemu. Iz berbe 2017. proizvedeno je 654.000 litara vina od bijelog pinota, otprilike kao i od crnog pinota, dok je sivog bilo oko 100.000 litara više. Za usporedbu, od graševine, naše najrasprostranjenije sorte, te je godine proizvedeno 22,733.300 litara vina, gotovo 35 puta više nego od bijelog pinota.
Jancis Robinson u knjizi Wine Grapes, u kojoj je opisala 1368 vinskih sorata loze, za vina od bijelog pinota kaže kako su među najpotcjenjenijima na svijetu. Daje prijateljska i uvjerljiva bijela vina srednjeg tijela, kratko je opisala.
Bilo je kod nas dobrih primjera kakvo vino može dati bijeli pinot, a najbolji je bio svakako Bijeli pinto, kako je Zdenko Šember iz Pavlovčana kraj Jaske nazivao svoje bijele pinote. Berbe 2005. i 2002. pamte se kao doista odlična vina, no proizvodili su u stvari vrlo male količine i veliki dio se popio na druženjima u vinariji. Obje berbe su doista bile prijateljska i uvjerljiva vina. Uvjerljiv bijeli pinot danas stiže iz Moslavine, iz obiteljske vinarije Trdenić. Pinot Blanc Private Collection 2017. sad je u prodaji i jedno je od vina kojima je teško rasčlaniti mirise i okuse, a nema ni potrebe. Miriše lijepo, po dobrom vinu, aroma nježno miluje nos, a okus mu je svjež i sočan. Školski bi ga trebalo preporučiti uz bijelu ribu i bijelo meso, a izvrsno je pristajao i uz krvavice s kiselim kupusom. Berba 2017. je pri kraju, a na moslawine.shop butelja stoji 75 kuna. Uskoro će u bocu 2018. Kušanje iz tanka pokazalo je da je miris nježniji nego što je bio u berbi 2017., a okus bogatiji.
Maraština je malvazija, a podsjeća na graševinu
petak, 18. prosinac 2020.
Vina od maraštine drugu godinu nakon berbe dosegnu zrelost i bolja su nego kad su mlada. Barem maraštine iz Sjeverne Dalmacije i Dalmatinske Zagore, pokazalo je kušanje sedam vrlo dobrih do odličnih vina vina od ove sorte koje je organizirala Šibensko-kninska županija. Pet ih je bilo suhih iz berbe 2019. šesto polusuho iz 2016., a sedmo slatko vino iz dvije berbe, 2018. i 2017. Internetsku prezentaciju vodio je poznati sommelier Siniša Lasan, a sudionici su dobili vina nekoliko dana prije pa su ih mogli kušati te sudjelovati u raspravi.
Najsvježija je bila Maraština 2019. Marka Sladića iz Plastova. Gutljaj izaziva slinu i zove na sljedeći, a vino je sommeliera Ivana Juga podsjetilo na ona iz Sancerrea, vinorodne regije na lijevoj obali rijeke Loire, jugoistočno od grada Orléansa, iz koje dolaze neki od najboljih sauvignona na svijetu. 
Usporedba je, zato, bila veliki kompliment. Grožđe za ovu maraštinu maceriralo je šest sati, ima lijepe kiseline, 6,5 grama po litri, a pH je 3, što potencira svjež okus pa bi vino sljedećeg ljeta moglo biti hit.
Vinarija Rak na prezentaciju je poslala Maraštinu 2019., koja još nije u prodaji. U Dubravi pokraj Šibenika odnjegovali su je u drvenim bačvama različitih veličina, čiji utjecaj se osjeti, ali nije napadan. Miriše i na zrelo, djelomično i prezrelo voće, nema puno kiselina, no svježinu mu daje izražena mineralnost.
Maraština 2019. Ante Sladića iz Plastova istovremeno je kremozna i mineralna, dakle puna i svježa. Tamo su topli dani i svježe noći što se osjeti i u svježini vina kojoj pogoduje i vapnenačko tlo. Maceracija je trajala 24 sata, a dio je odležao u rabljenoj bačvi što je vinu omogućilo i ponešto vremena da se dodatno zaokruži.
Svježe, lagano, elegantno, mineralno, jednostavno i izravno vino, tim je riječima sommelier Marko Šram opisano Maraštinu 2019. Nikole Birina iz Vodica. Tri mjeseca odnjegovana je na finom talogu i to joj je omekšalo mineralnost koja ponekad zna biti „oštra“, dalo dodatnu svježinu te osiguralo punoću i pokazalo kako je njega na kvascima pravi put za sortu.
Izvrsna je i Maraština 2019. vinarije Baraka s poluotoka Srima između Šibenika i Vodica. Tri dana maceracije u betonskom tanku, a manjim dijelom u bačvici, te njega na kvascima do proljeća zaslužni su za zaobljen okus i nježne note maslaca, a mineralnosti je ostalo koliko treba kao i finih kiselina.
Davor Livaić iz Pirovca ponudio je polusuhu Maraštinu 2016. Berba je bila krajem rujna i vinificirana je bez maceracije. To je, rekao je Davor, jedina maraština koja je na tržištu, ali posljednjih godina bere ranije i kratko macerira grožđe. Bit će zanimljivo usporediti ta vina s ovom. 
Priča je završila izvrsnom maraštinom Marka Sladića Deurum, što se može prevesti kao bogovski ili božanski. U boci je koja nalikuje onima iz starih ljekarni, a i vino je onakvo kakve su maraštine bile kad su se tamo i prodavale. Ako ne za tijelo, lijek je za dušu. Kod proizvodnje slatkih vina najveći je problem izbjeći „lijepljenje“ neprovrelog šećera za jezik i nepce, zbog čega je često naporno piti ih. Marko Sladić napravio je s ekipom finu, slatku ali i svježu maraštinu. Grožđe beru 30 dana nakon redovne berbe, a još ga 30 dana prosušuju na graziolama, drvenim okvirima na kojima se suše i smokve. Boca od pola litre u vinariji stoji 180 kuna.
Maraštine su pružile više uzbuđenja nego debiti, čija je prezentacija bila nekoliko dana prije, i pokazale da na sjeveru Dalmacije daje ozbiljnija vina nego na jugu. To je možda i zato što „dolje“ ima drugih bijelih sorata za ozbiljnija vina pa maraštinu koriste za mlada. Pokazale su i da sorta može dati raznolika vina poput graševine, a spada u porodicu malvazija. U Italiji je zovu malvasia lunga i malvasia del Chianti no mi je s pravom držimo autohtonom zato što se kod nas uzgaja stoljećima pod nazivima rukatac i rukatica, grozd joj nalikuje torzu s rukama, maraškin, maraskin, marinkuša, đurđevina, kukuruz, krizol, višana… Otvara se pitanje kad ćemo i za graševinu sami sebi priznati da je naša.
Etiketu na ‘kineskom’ svatko može pročitati
petak, 11. prosinac 2020.
Tko se ne uplaši „kineskog“ pisma, nego dobro pogleda znakove, pročitat će da na etiketi piše Mouton Rothschild. Slavni bordoški podrum od 1945. poziva glasovite umjetnike da im ilustriraju etikete za najbolja vina kuće koja nose i naziv vinarije. Sad su objavili da je autor etikete za Château Mouton Rothschild 2018. kineski pisac i ilustrator Xu Bing, poznat po kaligrafiji koja nalikuje tradicionalnim kineskim znakovima, a u njima se mogu pročitati slova latinske abecede. U tom spoju kultura etiketa berbe 2018. sadrži dvije riječi: Mouton Rothschild.
Miró, Chagall, Braque, Picasso, Tàpies, Francis Bacon, Dali, Balthus, Jeff Koons, neki su od najslavnijih svjetskih umjetnika koji su radili etikete za Mouton Rothschild, a bilo je i naizgled neobičnih poteza poput poziva engleskom kraljeviću Charlesu koji je ilustrirao butelje berbe 2004.
Tu je ozbiljnu ulogu zaigrala politika. Obilježavala se stota obljetnica britansko-francuskog sporazuma Entente Cordiale kojim su se dvije države s višestoljetnim sukobima dogovorile tko će i kako kontrolirati Egipat, Maroko, Newfoundland, gradove u Senegalu, Gambiji i Gvineji te posjede istočno od afričke rijeke Niger. Na osnovi Entente Cordiale nastao je savez Antante koji je deset godina poslije postao jedna od sukobljenih strana u Prvom svjetskom ratu, a pokazalo se na kraju i pobjednička. Činili su je Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska te Rusko carstvo koje se, doduše, raspalo 1917., dakle godinu prije kraja prvog velikog rata.
Kraljević od Walesa desetljećima čeka prijestolje, Pitanje je hoće li ga i dočekati, a za etiketu Mouton Rotschilda naslikao je akvarel inspiriran francuskim krajolikom. U Mouton Rotschildu kažu kako umjetnici imaju potpunu slobodu stvaranja, iako su se određene teme, poput vinove loze, užitka uz piće i ovna, koji im je amblem, naglasili kao poželjnu inspiraciju. A i Ujedinjeno Kraljevstvo je veliko tržište.
U Mouton Rothschildu 2018. je 86 posto cabernet sauvignona, 12 posto merlota 12 i dva posto cabernet franca. Berba je započela 10. rujna i završila 3. listopada. Vino sad, daleko je još trenutrak kad će napustiti podrum, miriše na zrelo voće s notama muškatnog oraščića i metvice, a u okusu dominiraju kupina i trešnja, s malo začina. Tanini su meki, a okus traje iznimno dugo u ustima. Trenutačno za butelju traže 408 eura, a isporuka će biti kad odluče da je spremno.
Camille Sereys de Rothschild, Philippe Sereys de Rothschild i Julien de Beaumarchais de Rothschild vlasnici su Château Mouton Rothschilda. Vinarija je u prvoj kategoriji prema bordoškoj klasifikaciji iz 1855. godine koja je obuhvatila podrume s lijeve obale rijeke Gironde. Proizašla je iz zahtjeva cara Napoleona III., koji je uoči svjetske izložbe u Parizu zatražio rangiranje najboljih bordoških vina kako bi ih predstavio posjetiteljima iz cijelog svijeta. To je najstarija klasifikacija vinarija na svijetu, ali treba znati da u njoj nisu sve najbolje iz Bordeauxa. Nema, na primjer, Chateau Petrusa, koji je s desne strane te rijeke, tamo gdje dominira merlot, a vino im je desetljećima među najskupljima na svijetu. U prvoj kategoriji, Francuzi su to zvali Premiers Crus, otpočetka su Château Lafite, Château Latour, Château Margaux i Château Haut Brion, a Château Mouton Rothschild ušao je među pet velikih 1973.
To je bila dosad jedina promjena na listi najboljih bordoških vinarija i posljedica pedesetogodišnjeg lobiranja baruna Philippea de Rothschilda koji je mladost proveo kao pariški bonvivan. Vozio je automobilske utrke danju, a noći provodio po barovima. Vidjevši vinograde koje je kupio njegov pradjed Nathaniel još1853. uvjerio je oca da mu prepusti imanje, što je ovaj i 1922. i uradio. Vina su postala velika, kakvoćom i cijenom. A i Xu Bing nije bio prvi Kinez koji potpisuje Mouton Rothschild. Deset godina prije, berbu 2008. prepustili su apstraktnom slikaru Xu Leiju. Kina je postajala sve veće tržište skupih vina pa se tamošnjim kupcima trebalo na svaki način dodvoravati. U međuvremenu je broj bogataša u Kini višestruko porastao pa ne treba čuditi da su pronašli novu poveznicu vina, umjetnosti i biznisa.
Vino.hr online vinoteka