blog.vino.hr

Na tom je položaju djelomično lapor, a djelomično kamen. Zato se i zove Kamenica, objašnjava Velimir Korak riječ s etikete Sauvignona 2017. Riječ je o smirenom vinu tisućama milja udaljenom od neshvatljivo popularnih sauvignona koji toliko pršte napadnim mirisima da se čaša nagonski odmiče od nosa. Sauvignon je aromatična sorta, ali to ne znači da treba biti naporna. Umješnost je, pa i umjetnost, napraviti ga takvim da arome privlače finoćom, a ne odbijaju agresivnošću. Ima u tom sauvignonu aroma tropskog voća i ogrozda, malo vlažne trave, šparoga… Ima i naznaka mačje mokraće koja je odlika ponajboljih sauvignona. A nijedan od nabrojanih mirisa ne iskače. Lijepo su se isprepleli i čaša miriše poput pomno složenog nježnog parfema. Okus je svjež i umjereno slankast, za što je zaslužan kameni teren. To je blagdansko vino za ribu nježnijih okusa na Badnjak ili hladna predjela na Božić, pa i ostatke purice na Štefanje. Još će bolje pristajati uskrsnom doručku, onima koji ga ne popiju do 21. travnja. Laškovec je položaj na kojem obitelj Korak ima posađen rizling. Vina od te sorte kod nas je poprilično teško prodati jer ih malo tko razumije. Nekad su se loše graševine prodavale pod nazivima talijanski, daruvarski, kosovski, banatski rizling…, zbog čega su obje sorte imale podjednaku štetu. Rizlinzi su ostali ljubav manjeg broja štovatelja. S Plešivice stižu najbolji u Hrvatskoj i mogu se usporediti s onima iz njemačkog Mosela, ako imaju koji gram neprovrela šećera, ili iz također njemačke regije Pfalz, ako su sasvim suhi. Takve uglavnom radi obitelj Korak. Rizling 2011. i danas je u izvanrednoj formi. Ima petrolejske note, koje se razviju nakon duljeg odležavanja u boci, no zadržao je voćne arome te svjež, mladalački okus. “Tko to može ponovit”, zapisao sam o njemu. S Laškovca stižu i Korakovi chardonnayi. Nose oznaku “sur lie”, što znači da su odnjegovani na finom talogu, odnosno da su mjesecima bili u bačvi s kvascima koji su pomalo radili i nakon što je “službena” fermentacija završila. Ta tehnologija daje vinu posebnu svježinu i punoću te dugovječnost. Staro je pravilo da vino koje se dulje radi dulje i živi.
Odnos najboljih rizlinga i chardonnaya, a Korakovi svakako spadaju među takve, mogu se usporediti s odnosom kakav u telekomunikacijama imaju iPhone i mobiteli sa sustavom android. Prvih je manje, ali tko ih voli, voli ih jako, a druge koriste oni kojima je mobitel alat, a ne ljubav. Chardonnay je planetarno popularna sorta pa često i dosadna. Korakov ipak ne spada u takve. Berba 2016. već je vino s izraženim karakterom i fino je pristajalo telećoj koljenici, uz koju se obično piju crvena vina. Kušali smo i Crni pinot 2017., odnjegovan dijelom u bačvicama od 225 litara, a dijelom u 500-litarskim, koji se sad smiruje u velikima od 2000. Grožđe je s položaja Križevac i Cimbuščak, a vino još jedno koje samo treba pričekati. Velimir Korak na etiketama više ne piše kvalitetno ili vrhunsko vino. To su besmislene oznake, jer ono koje je danas vrhunsko, za deset godina ne mora biti. Međutim, piše vinogradarski položaj. To je jamstvo kvalitete, uz prezime koje je tijekom desetljeća postalo sinonim za pouzdanost. Velimir Korak više ne radi ni “obična” vina. Prepustio ih je sinu Josipu, također enologu, i posvetio se vinima bez sumpora. Omogućuju mu to vrhunsko grožđe i dugotrajne maceracije. Vina koja smo kušali jantarne su boje, raskošnih aroma i punog okusa. Sorata je više, a prva će, možda i kao cuvee, na tržište 2019. Možda i neće.

Koliko smo to već puta čuli, svaki je mornar to puno puta najavio, rekli su pomorci, kolege koji su plovili svijetom s Vedranom Kiridžijom, nakon što im je prije 30-ak godina u luci u SAD-u objavio kako napušta težak, ali unosan posao na moru i vraća se obitelji na Pelješac. No Vedran je to rekao samo jednom. Na Pelješcu se prihvatio vinogradarstva i isprva prodavao grožđe, u rinfuzi i vino, a 1995. godine napunio je prvu bocu svog Dingača, plavca malog s najpoznatijeg hrvatskog vinogradarskog položaja. Taj Dingač bio je zvijezda radionice “Pomorac koji se nasukao u vinogradu” na subotnjem Festivalu Vino.com u zagrebačkom hotelu Esplanade, gdje je Vedran Kiridžija odabranim gostima na kušanje ponudio devet Dingača koji su u njegovu podrumu sazrijevali ili odležavali između dvije i 23 godine. Mineralno na prvu, voćno na drugu, pikantno na treću, zove na četvrti gutljaj, zapisao sam kušajući taj Dingač iz 1995. uoči Festivala, dok smo još odabirali vina koja ćemo predstaviti. Mirisima je trebalo dva sata da se otvore, pa smo ga za radionicu toliko prije i odčepili. Nagradio nas je prekrasnim aromama mediteranskog bilja, ali i kamena obraslog morskom travom, pa čak i naznakama meda, a okus je bio nježan i mekan s lijepom patinom kakva i dolikuje vinu u tako zreloj dobi. Berba 1997. pak bila je školski primjer tercijarnih aroma, onih koje se razvijaju tijekom odležavanja u boci, a u literaturi se uspoređuju s vrganjima. To je čest miris odležanih bordoških crnjaka, a vrlo se rijetko osjeti u našim plavcima. Možda i zato što je malo plavaca iz prošlog tisućljeća koji se. eto, i danas opisuju kao mladi ili barem mlađahni. Treći Dingač s radionice odležan samo u inoksu bio je iz berbe 2001. Ponovno je iz čaše zamirisalo mediteransko bilje, a okus očarao mekoćom. Slijedila je berba 2003., tipično vino hrvatskog juga iz vrlo tople godine. Nije bilo preteško, ali imalo je osjetno “topliji” okus, a nakon njega stiglo je jedno od apsolutno najboljih hrvatskih crnih vina. Dingač Kiridžija 2008. Visokih 15,5 posto alkohola izvrsno je zaokružila svježina koja kao da tijekom 10 godina nije nimalo pala, kompleksnim mirisom još dominira voće koje ponovno nudi svježinu, a okus je nakon gutljaja gotovo nemoguće isprati s nepca.
Vino je u najboljoj formi, koja će sigurno potrajati nekoliko godina. Tko ga ima, neka samo pazi na uvjete u kojima ga čuva, sa što manje fizičke trešnje ili toplinskih i svjetlosnih stresova, i uživat će u njemu, da se poigram prognozama, čak i kad hrvatske kune zamijeni eurima. Tad će moći nazdraviti, a vjerojatno i zaraditi, jer će za bocu dobiti najmanje onoliko eura koliko je platio kuna. Dingači 2010. i 2012. vina su u kojima se odmah prepoznaju sorta i položaj, a mogu se bez straha sačuvati još dvije do tri godine. Puno dulje živjet će posebno izdanje Dingača 2015., odležalo 16 mjeseci u novoj francuskoj bačvici. To je bio eksperiment kojim je Vedran ispitivao isplati li se kupovati skuplje bačvice. Probao je s jednom i napunio 300 boca. Ako je pitanje bilo treba li za Dingače koristiti najbolje bačvice, odgovor je da, ma koliko koštale. Fin miris kupina lijepo je “odjeven” u kožu i duhan, a vino će za tri ili pet godina biti još bolje. Čuvati treba i berbu 2016. Gotovo je rasprodana, a potencijal joj je golem. Može se čuvati 10 godina, a neće požaliti ni onaj tko je sad popije. Vedran Kiridžija pokazao je da je među najpouzdanijim vinarima, a jedini “problem” je to što iz berbe napuni između 3000 i 4000 boca. No to je problem nas koji bismo njegova vina pili.

Ja bih samo radio vino. Ako vi hoćete marketing i prodaju, može! Takav uvjet za suradnju postavio je Giorgio Clai današnjem partneru Krešimiru Penaviću te su se dogovorili. Giorgio tako i dalje uživa radeći vina kakva i sam želi piti, što je filozofija koja ga je i dovela na kratku listu legendarnih hrvatskih vinara, a od prošlogodišnje berbe ima ih više nego dosad. Nova etiketa je Baracija, pod kojom puni mlađa i laganija vina nego što su kultna Sveti Jakov malvazija i Brombonero refošk. Clai i Penavić predstavili su ih u zagrebačkom restoranu Dubravkin put.
Baracija je ruševna stancija iz 1845. koju Penavić obnavlja, a oko nje je od 2011. po hektar malvazije i refoška. Grožđe je dosad išlo u vina Ottocento, bijelo, odnosno crno, a lani su ga prvi put izdvojili kako bi pokazali što položaj može dati.
- Malvaziju smo macerirali nekoliko dana u drvenim bačvama, u njima je i odležala godinu dana – rekao je Clai. Izraženo mineralno i vrlo ukusno vino izvrsno je pristajalo uz mariniranog smuđa koji je kuhar Vedran Petranović poslužio s kremom od pečene buče, ukiseljenim šampinjonima i čipsom od kelja. Ideja je bila napraviti laganija vina nego što ih Giorgio inače radi i pustiti ih na tržište prije, no mlado i lagano treba shvatiti uvjetno. Malvazija Baracija 2017. je više Clai nego mlada ili lagana, a to je veliki kompliment vinu. Slična je priča i s Refoškom. Svjež je, voćan, vrlo ugodan, ali nimalo banalan.
- S ovim vinom ne tražimo Brombonero. Macerirali smo ga dvadesetak dana u otvorenim bačvama uz potapanje, odradili malolaktiku pa pustili da odleži godinu dana u drvetu – rekao je Giorgiov suradnik Dimitrij Brečević, koji je rođen i školovan u Francuskoj, a i sam u Istri ima uglednu vinariju Piquentum. I nove berbe starih etiketa pokazale su da je ekipa u izvrsnoj formi.
- Solidno, elegantno, vino kakvo ja volim. Uživajte – najavio je Clai mješavinu malvazije, sivog pinota i sauvignona Ottocento bijeli 2015.
- Maceracija je bila kraća. Ne računam dane i sate, plešem kako svira godina. Dvije godine bilo je u velikim drvenim bačvama, godinu u boci i sad je krug zatvoren – na svoj je način opisao aktualnu berbu jednog od prvih vina koja je napravio. Drugo je Ottocento crni, mješavina merlota i refoška s nekoliko postotaka cabernet sauvignona i terana. Berba 2015. elegantno je i puno vino prekrasnog mirisa po crnom bobičastom voću i ljubicama, kojem je odlično pristajao raviol od prepelice začinjen i(li) zaokružen dodacima od vrganja, pačjeg mesa i gusje jetre.
Kakva je Malvazija Sveti Jakov 2016. govori i činjenica da joj nije smetalo što je kao bijelo vino poslužena nakon godinu dana starijeg crnjaka. Miriše savršeno, a okus najavljuje da bi mogla doseći legendarnu berbu 2013. Još nije u prodaji, ali već je dovoljno moćna za patku u začinskim travama. Vrhunac večeri bio je novi Refošk Brombonero iz 2015.
- Čekamo crveno vino koje može za stol s Barolima i Brunelima, da predstavimo Istra sa svoji grožđe na najbolji način. Ne se brinem da postoji bolji vino od Brombonero – rekao je Clai na jedinstvenoj mješavini talijanskog i hrvatskog. Završilo je Taselom, slatkim bijelim muškatom od prosušenih bobica.
- Dobio je ime po čudnoj zemlji koja je siromašna, ali za vino je bogata – najavio je Clai i službeni dio večere veselo zaključio tvrdnjom kako je on sam najveći potrošač Claijevih vina. Koja su mu najdraža, pokazao je nakon ponoći, a bolje ih je ne nabrajati. Zavrtjelo bi se u glavi i onima koji nisu tamo bili.