Koliko smo to već puta čuli, svaki je mornar to puno puta najavio, rekli su pomorci, kolege koji su plovili svijetom s Vedranom Kiridžijom, nakon što im je prije 30-ak godina u luci u SAD-u objavio kako napušta težak, ali unosan posao na moru i vraća se obitelji na Pelješac. No Vedran je to rekao samo jednom. Na Pelješcu se prihvatio vinogradarstva i isprva prodavao grožđe, u rinfuzi i vino, a 1995. godine napunio je prvu bocu svog Dingača, plavca malog s najpoznatijeg hrvatskog vinogradarskog položaja. 
Taj Dingač bio je zvijezda radionice “Pomorac koji se nasukao u vinogradu” na subotnjem Festivalu Vino.com u zagrebačkom hotelu Esplanade, gdje je Vedran Kiridžija odabranim gostima na kušanje ponudio devet Dingača koji su u njegovu podrumu sazrijevali ili odležavali između dvije i 23 godine. Mineralno na prvu, voćno na drugu, pikantno na treću, zove na četvrti gutljaj, zapisao sam kušajući taj Dingač iz 1995. uoči Festivala, dok smo još odabirali vina koja ćemo predstaviti. Mirisima je trebalo dva sata da se otvore, pa smo ga za radionicu toliko prije i odčepili. Nagradio nas je prekrasnim aromama mediteranskog bilja, ali i kamena obraslog morskom travom, pa čak i naznakama meda, a okus je bio nježan i mekan s lijepom patinom kakva i dolikuje vinu u tako zreloj dobi. Berba 1997. pak bila je školski primjer tercijarnih aroma, onih koje se razvijaju tijekom odležavanja u boci, a u literaturi se uspoređuju s vrganjima. To je čest miris odležanih bordoških crnjaka, a vrlo se rijetko osjeti u našim plavcima. Možda i zato što je malo plavaca iz prošlog tisućljeća koji se. eto, i danas opisuju kao mladi ili barem mlađahni. Treći Dingač s radionice odležan samo u inoksu bio je iz berbe 2001. Ponovno je iz čaše zamirisalo mediteransko bilje, a okus očarao mekoćom. Slijedila je berba 2003., tipično vino hrvatskog juga iz vrlo tople godine. Nije bilo preteško, ali imalo je osjetno “topliji” okus, a nakon njega stiglo je jedno od apsolutno najboljih hrvatskih crnih vina. Dingač Kiridžija 2008. Visokih 15,5 posto alkohola izvrsno je zaokružila svježina koja kao da tijekom 10 godina nije nimalo pala, kompleksnim mirisom još dominira voće koje ponovno nudi svježinu, a okus je nakon gutljaja gotovo nemoguće isprati s nepca.
Vino je u najboljoj formi, koja će sigurno potrajati nekoliko godina. Tko ga ima, neka samo pazi na uvjete u kojima ga čuva, sa što manje fizičke trešnje ili toplinskih i svjetlosnih stresova, i uživat će u njemu, da se poigram prognozama, čak i kad hrvatske kune zamijeni eurima. Tad će moći nazdraviti, a vjerojatno i zaraditi, jer će za bocu dobiti najmanje onoliko eura koliko je platio kuna. Dingači 2010. i 2012. vina su u kojima se odmah prepoznaju sorta i položaj, a mogu se bez straha sačuvati još dvije do tri godine. Puno dulje živjet će posebno izdanje Dingača 2015., odležalo 16 mjeseci u novoj francuskoj bačvici. To je bio eksperiment kojim je Vedran ispitivao isplati li se kupovati skuplje bačvice. Probao je s jednom i napunio 300 boca. Ako je pitanje bilo treba li za Dingače koristiti najbolje bačvice, odgovor je da, ma koliko koštale. Fin miris kupina lijepo je “odjeven” u kožu i duhan, a vino će za tri ili pet godina biti još bolje. Čuvati treba i berbu 2016. Gotovo je rasprodana, a potencijal joj je golem. Može se čuvati 10 godina, a neće požaliti ni onaj tko je sad popije. Vedran Kiridžija pokazao je da je među najpouzdanijim vinarima, a jedini “problem” je to što iz berbe napuni između 3000 i 4000 boca. No to je problem nas koji bismo njegova vina pili.
Vino.hr online vinoteka