Masanari Takano i Ryuken Tsuch bili su japanski studenti koji su 1877. došli u Francusku na dvogodišnje studijsko putovanje tijekom kojeg su trebali naučiti raditi vino. I naučili su. Vratili su se kući i osnovali prvu japansku privatnu vinariju Dai-Nihon Yamanashi Budoushu-Gaisha, čiji je nasljednik Château Mercian, danas najveći proizvođač vina u Japanu s čak 36,4 posto tržišta. Veliki “igrač” igra na sigurno pa u njihovu crvenom vinu Ensemble Aiakane preteže merlot, a u bijelom Ensemble Moegi najviše je chardonnaya. Vina su ipak začinjena lokalnim sortama na koje su Japanci, a posebno mali vinari, ponosni. Najrasprostranjenija je crvena sorta muscat bailey, križanac muškata hamburga s američkim hibridom baileyem. Druga je crna kraljica (black queen), križanac je muscata baileya s hibridom zlatnom kraljicom. Japan ima problem s klimom. Previše je kiše, a i vrijeme berbe pada u sezonu monsuna. Imaju i jako kisela tla. Zbog toga su poznate europske sorte križali s hibridima kako bi dobili lozu koja može izdržati te uvjete.
Među bijelim sortama prevladava koshu. Podrijetlo mu nije razjašnjeno, pretpostavlja se da je stigao iz Rusije, a nisu sigurni ni je li riječ o europskoj vinovoj lozi vitis vinifera ili kojoj drugoj vrsti. No stoljećima su to grožđe zobali, a posljednjih 150 godina rade vina koja su Europljani do prije tri-četiri desetljeća opisivali kao vrlo loša. Podrumari su se u zadnje vrijeme popravili pa su i vina postala fina te ih preporučuju uz sushi. Zanimljivo je da butelje japanskih vina nemaju 0,75 litara, nego 0,72. Zašto, ne zna se, osim ako se o tome ne počne razmišljati kao o ostalim japanskim proizvodima koji su manji, ali barem jednako učinkoviti kao i europski ili američki. Japanci (još) ne izvoze vina, a pri uvozu plaćaju 15 posto carine i 30 posto poreza pa su vina tamo skupa.
Zato u Tokyju grade prvu zgradu na svijetu za vinoljupce. Imat će 18 luksuznih stanova na 10 katova, a u podzemlju će biti zajednički klimatizirani vinski podrum u kojem će stanari moći čuvati 10.000 boca vina. Svatko će imati boks za butelje koje će moći otvarati u stanu ili u vinskom baru u prizemlju zgrade. Stanovi se neće prodavati, nego samo iznajmljivati, a vlasnik zgrade jamči da će, uz domara i vratara, zaposliti i sommeliera. Iznajmljivat će i čaše.
Kinezi imaju puno dulju tradiciju proizvodnje vina od grožđa. Arheolozi su na kineskoj obali Korejskog zaljeva, pokraj grada Rizhaa, našli keramičke posude s tragovima vina stare najmanje 4600 godina. U to brončano doba uglavnom su tamo pili vino, a poslije su ga zamijenili jačim pićima od riže, trske ili šljiva. U vrijeme dinastije Tang, koja je vladala od 618. do 907., na listi najupopularnijih pića “žesticu” je ponovno počelo zamjenjivati vino.
Moderna proizvodnja počela je prije 30-ak godina kad je crvena Kina počela otvarati granice i uvezla prva francuska vina. Liberalizacija gospodarstva prvo je u Kinu dovela trgovce vinima, a potom su i veliki francuski vinari pokupovali zemlju, posadili lozu i sagradili podrume. Sve bogatiji Kinezi sve su više pili pa se i priča počela okretati. Prošle je godine kineski biznismen Richard Shen Dongjun, vlasnik 400 draguljarnica u Šangaju i okolici, kupio bordoški podrum Chateau Laulan Ducos (desno). Vina će i dalje raditi stari gazda Frederic Ducos, a novi će u njima uživati.
U kineskim vinogradima uglavnom rastu bordoške sorte cabernet sauvignon i merlot. Vinarima nije dugo trebalo da se počnu uspoređivati s uzorima pa su lani u prosincu organizirali slijepo kušanje pet kineskih i pet bordoških vina. Četiri najbolje ocijenjena bila su – kineska. Tako su počeli i Amerikanci 1976. kad su kalifornijska vina hametice potukla bordoška. Možda je i pred Kinezima tako svijetla vinska budućnost.
Ovi Kinezi su stvarno cudo od naroda.