blog.vino.hr

Tako je dobro, prijevod je francuske fraze “c’est sibon” prema kojoj su Slovenci našu sortu moslava nazvali šipon. Tako je dobro, navodno, vino od te sorte bilo Napoleonovim vojnicima koji su prije dva stoljeća boravili na našim prostorima. Slovenci doista i vjeruju da je moslavac ili šipon tako dobro vino te mu posvećuju jednaku pozornost kao i puno poznatijim internacionalnim sortama pa od njega rade i predikatna vina. Prošle su godine za Martinje 11. studenog u Ormožu organizirali i prvo međunarodno natjecanje šipona nazvano “C’est bon”. Ocjenjivali su 62 vina iz Slovenije, Mađarske i Hrvatske te titule prvaka podijelili gotovo ravnomjerno. Domaćini su imali najbolje slatko vino. Bio je to Šipon 2004. podruma Pr-VinO poznate obitelji Čurin-Praprotnik s hrvatsko slovenske granice. Njihovi susjedi, naša vinarija Agromeđimurje, pobijedila je među poluslatkim vinima Moslavcem izborne berbe bobica 2002. prvake u kategorijama suhih i polusuhih vina ima mađarska vinarija Dobogo Pinceszet. Poznata je po tokajcima, posebnom tehnologijom proizvedenim mješavinama furminta (moslavac), harslevelua (lipovina i žutog muškata. Da, moslavac je glavna sorta u slavnim tokajcima, a Mađari su na ovom natjecanju bili najbolji i “običnim” moslavcem ili furmintom berbe 2008.
I Međimurci rade na unaprijeđenju vina od moslavca koji oni zovu pušipel. Uz pomoć Međimurske županije te europskih fondova stvorili su i robnu marku Pušipel. Prije dvije godine 15 je vinara predstavilo vina pod tim imenom. To su mahom najpoznatija imena međimurskog vinarstva: Agromeđimurje, Zdravko Dvanajščak, Branimir Jakopić, Milan Židov, Zvonko Belović, Anton Kojter, Vladimi Horvat, Rajko Cmrećnjak, Bojan Štampar, Alojz Nova, Franjo Lovrec, Boris Novak Vlado Kocijan, Franjo Lebar i Alojz Tomšić. Cilj im je unaprijediti kakvoću vina od sorte koju desetljećima podcjenjuju čak i vinari. Najmanje truda oko šipona, pušipela ili moslavca, nažalost, ulažu baš Moslavci.
Oni pokušavaju brendirati škrlet, drugu svoju izvornu sortu, što je za svaku pohvalu, ali šteta je što i moslavcu ne daju priliku.
Sorta može dati između osam i 20 tona po hektaru, a većina Moslavaca želi ga nabrati što više, pa su im i vina primjerene kakvoće. Posljedica toga je da je na našem tržištu najmanje moslavca iz Moslavine. Što se tamo proizvede, to se uglavnom tamo i proda – i to s neopravdanim imidžem vina dobrog samo za gemište.
Opisa “vino za gemište” ne treba se, naravno, sramiti jer je dobar gemišt uvijek bolji od lošeg pjenušca. Osim toga, za dobar gemišt treba i dobro vino. Ne smije biti jako aromatično i imati puno alkohola, ali mora imati više kiselina. Moslavac to zadovoljava. Čak i kad ga, poput nekih Slovenaca, zovu ritoznojčan. To ime nije dobio po znojenju dijela tijela nakon što se popije čaša nego po mjestu Ritoznoj kraj Pohorja poznatom po strmim vinogradima koje je teško obrađivati. A pravo vino Ritoznojčan i nije od moslavca – nego je polusuha mješavina graševine,chardonnaya, rizlinga i sauvignona.
Vratimo se moslavcu. On je vrlo blizak rođak chardonnayu, pokazala su genetička istraživanja. To upućuje na to da bi se od moslavca mogla i trebala raditi mnogo kvalitetnija vina nego što se u nas rade danas. U Hrvatskoj moslavac zovu još i pošipon, malnjak, malnik, mainik te krhkotepec. Neki ga zovu i pošip ili šipelj iako nema nikakve veze s tim hrvatskim sortama s Korčule i Plešivice. U Njemačkoj ga, pak, zovu mosler, a nema veze ni s rijekom Mosel.
Jedan od najzanimljivijih naših moslavaca je poluslatki pušipel kasne berbe Rajka Cmrečnjaka iz Svetog Urbana. Ima 11,2 posto alkohola i zbog toga ga je, dobro ohlađenog, lijepo piti i ljeti.

Ovo je objavljeno dana nedjelja, srpanj 17th, 2011 u 18:25 i zavedeno pod gemišt, sorte i(li) tehnologije. Komentare možete pratiti preko RSS 2.0 feed-a. Both comments and pings are currently closed.