blog.vino.hr

Neće plesati samo jedno ljeto Pošip 2016. obiteljske vinarije Bačić iz Blata na Korčuli, najbolje ocijenjeno bijelo vino ovogodišnjeg Dubrovnik Festiwinea. Osjeća se u njemu zrelost, ima i svježine, okus mu dugo traje, a još će i napredovati, pokazalo je kušanje na četvrtom ocjenjivanju četvrte sezone Vinskih zvijezda. Kompleksno je i ukusno vino u kojem se osjete tropsko voće i lagana mineralnost. Pošip veliki puno je ime sorte koja je potomak bratkovine bijele i zlatarice blatske. Obje su mu majke rasprostranjene isključivo na Korčuli što ide u prilog lijepoj priči da je težak Marin Tomašić 1864. u kanjonu Stiniva pronašao samoniklu lozu koja mu se dopala pa je mladice zasadio u svoj vinograd. Razmnožio je trsove i podijelio ih susjedima, a sortu je nazvao pošip jer ima duguljaste bobice koje nalikuju šipu, kako na Korčuli zovu vrh pijuka ili mašklina. Valja reći da u to ne vjeruje prof. dr. Nikola Mirošević, Korčulanin koji je godinama bio na čelu Zavoda za vinogradarstvio i vinarstvo zagrebačkog Agronomskog fakulteta. Kaže da postoje raniji zapisi o pošipu. No, sigurno je da je pošip među najpotentnijim dalmatinskim bijelim sortama. Najbolje rezultate s njime je dosad postigao Luka Krajančić, a siguran sam da i njega veseli što je prekrasno vino od pošipa stiglo i iz Blata, mjesta koje je poznatije po crnim, nego po bijelim vinima. Veseli i to što se vinarija Bačić iskazala i fino aromatičnim vinom Cetinka 2016. Svježe je, ima punoću, ugodno je gorkasto i također dosta dugo traje u ustima. Cetinka je još jedna autohtona dalmatinska sorta, no točno joj podrijetlo nije poznato. Jedna je pretpostavka da je ime dobila po korčulanskoj obitelji Cetinić, a druga da je s obala Cetine prenešena na Korčulu. Šteta što se nitko ne bavi pošipovim roditeljima bratkovinom i zlataricom. Bratkovinu zovu i pošipica, kao da hoće potvrditi majčinsku vezu, a ljubavnički se može povezati ju i s još jednim korčulanskim unikatom grkom. Ta sorta Lumbarde ima funkcionalno ženski cvijet pa u vinogradu traži “muškarca”. Obično je to plavac mali, no sadili su uz grka i bratkovinu. Pošipova majka tako je postala grkinjin ljubavnik. Nema vina ni od druge pošipove majke, zlatarice. Uspoređivali su njen genski profil i nisu je pronašli nigdje osim na Korčuli. Dokazalo se štoviše, da je zlatarica vrgorska sasvim druga sorta.
Nje ima u boci i vrijedi je kušati. Nedavno su u Zagrebu predstavljene čak četiri. Rade ih vinarije Grmoja, Gašpar, Pilač i Prović. Potonja iz berbe 2016. zove se Livija i ugodno je, mekano vino voćno-cvjetnih mirisa, mekano, slankasto, lagane gorčine, primjereno masnijoj slatkovodnoj ribi. Ako se već ne mogu kušati obje pošipove majke pa usporediti s djetetom, to se može učiniti s plavcem malim i oba njegova oca. Prije nekoliko godina u podrumu Stina vina u Bolu šetali smo kraj tri bačvice. U prvoj je bio plavac mali, u drugoj crljenak kaštelanski, u trećoj dobričić šoltanski. Naravno da smo sve tri kušali. I iako su bili u nekoj fazi daleko od gotova vina, plavac se pokazivao najboljim. Čini se da su se fin, ali osjetljiv crljenak te grub, ali nepoderiv dobričić iskrižali kako bi dijete pokupilo najbolje od oba oca. Svijet je pun sličnih obitelji, a mi možemo biti ponosni da su i najslavnije svjetske sorte hrvatskih korijena. Dokazano je da je belina starohrvatska ista sorta kao i gouais blanc koju Nijemci zovu heunisch weisser, a s crnim pinotom je roditelj chardonnaya i još 15 francuskih sorata. Križajući se s drugim sortama zagorski Kazanova dao je i frankovku, rizling, moslavac (šipon, pušipel ili furmint)…

Na 980 metara nadmorske visine na Andama vinograd je cabernet sauvignona, na 1070 metara malbec, na 1200 chardonnay, a lokalna bijela sorta torrontes raste na čak 1800 metara iznad površine mora, ispričala je Wendy van den Schrick iz grupacije Moët Hennessy predstavljajući u Zagrebu posebna mirna vina multinacionalne kompanije poznate po šampanjcima i žestokim pićima. Nije ponudila najviša vina vinarije Terrazas de los Andes iz glasovite argentinske vinske regije Mendoza, bijela, nego najbolja, crna: mlad, ali neočekivao zreli Malbec 2015., fin i još “debelo” premlad Terrazas single vineyard Cabernet sauvignon 2011. te moćan, no ne naporan nego uglađen i opojan Cheval des Andes 2009. od malbeca, cabernet sauvignona, cabernet franca i petit verdota. Omjer sorata svake se godine mijenja kako bi se uvijek dobilo najbolje moguće vino. U berbi 2009. dominira malbec s 59 posto, a cabernet sauvignona je 36 posto. Cheval des Andes je projekt vinarije Terrazas de los Andes i Pierrea Lurtona, direktora glasovitih bordoških châteaua Cheval Blanc u Saint-Émilionu te Yquem u Sauternesu. Vinariju Terrazas de los Andes osnovao je najveći proizvođač šampanjaca Moët & Chandon. Kasnih 50-ih godina prošlog stoljeća došli su u Argentinu raditi pjenušava vina, no brzo su krenuli i s mirnima. Lurton im je predložio osnivanje nove vinarije 1999. nakon što je vidio potencijale nekih vinogradarskih položaja u Mendozi. Malbec i cabernet sauvignon su iz vinograda posađenog 1929. godine, što svakako daje poseban štih vinu, a poslije su sadili cabernet franc i petit verdot. Potonju sortu Lurton je donio iz Château Margauxa, vinarije iz bordoškog Médoca, koja je barem jednako slavna kao i Cheval Blanc. Od najboljega grožđa na posebnom položaju nije teško napraviti jedinstvena vina. Svježina koju daje visina izvanredno dopunjuje snagu argentinskog sunca, a velike razlike u temperaturi između dana i noći omogućuju izraženije voćne arome. Zato je donedavni glavni enolog vinarije Cheval des Andes, Nicolas Audebert, rekao kako su njihova vina kombinacija intenzivne argentinske voćnosti odjevene u bordošku eleganciju. Inače, Mendoza spada među najsuša vinorodna područja. Padaline su rijetke, a prirodnih tekućica nema, no vodu su osigurali sustavom kanala kojima stiže otopljeni snijeg s Anda.
Dojmovi o tom “konju” s Anda (cheval na francuskom znači konj) sasvim su zasjenili odličan Terrazas single vineyard Cabernet sauvignon 2011. Tek nakon pomnog iščitavanja bilješki uspio sam se prisjetiti neobične kombinacije mirisa crvenog i crnog voća, jagode i kupine, začinjene timijanom i crnim paprom te tanina koji poput grublje čipke na svili razbijaju baršunastu strukturu. Pregazio je taj Cheval des Andes i vino Numanthia 2011., kojim je završila degustacija. Riječ je o tempranillu, odnosno njegovu klonu iz male regije Torro između španjolske Ribere del Duero i portugalskog Doura, što su dva imena iste rijeke. Vino nosi ime gradića koji je 20 godina odolijevao rimskim napadima, a regija je gotovo pustinjska. Ima devet mjeseci zime s 15 stupnjeva te tri mjeseca pakla s više od 35. Vinogradi su stari između 50 i 150 godina jer u toj surovoj klimi ni filoksera na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće nije napravila zlo kao drugdje. A vino je tipično za taj dio Španjolske. Sočno, puno crnog voća i smokava te ugodno začinjeno. I označilo je kraj putovanja koje je počelo u novozelandskoj vinarij Cloudy Bay te preko australske Cape Mentelle vodilo u Argentinu. Bio je to put gotovo oko svijeta u tri sata. I desetak čaša.