blog.vino.hr

Potražnja za radnicima u vinogradu raste u mnogim dijelovima svijeta. Ako se trend nastavi, kako će vinogradari nadvladati nedostatak radnika? To je bilo jedno od pitanja na ovogodišnjem testu za Master of Wine, titulu koju trenutačno u svijetu ima 369 ljudi iz 29 zemalja. Riječ je o tituli koja jamči odlično plaćen posao u trgovini vinima, proizvodnji, pa i pisanju o vinu u najvećim vinskim zemljama, a da bi se do nje stiglo, treba desetak godina mukotrpnog učenja i putovanja po pet vinskih kontinenata, što ukupno košta otprilike 100.000 eura. Novih 14 zaljubljenika u vino, jer i to je preduvjet da bi se postalo majstor vina, sad je dobilo titulu.
“Ispit za MW ima tri faze, a vrhunac je istraživački rad, odnosno dubinska studija o temi vezanoj uz vino iz bilo kojeg područja znanosti, umjetnosti, humanističkih znanosti ili društvenih znanosti”, piše u članku o njima na stranici londonskog Instituta Master of Wine. Osim u Londonu, za titulu se množe školovati i u Austriji, u Vinskoj akademiji u Rustu, gradiću u Burgenlandu, kako Austrijanci zovu “naše” Gradišće, vinogradarsku regiju južno od Beča, na obalama Nežiderskog jezera. Akademiju vodi dr. Josef Schuller (na slici gre), prvi austrijski Master of Wine. On je 2009. postao i prvi predsjednik londonskog instituta koji ne živi u Ujedinjenom Kraljevstvu, a čest je gost u Hrvatskoj i dobro govori naš jezik. Tijekom susreta u Vinskoj akademiji pričao nam je da onaj tko želi biti majstor vina prvo treba u Rustu postati akademik. Za to se polaže tečaj u šest stupnjeva: o svjetskom tržištu pićima, o vinogradarstvu i podrumarstvu, o mirnim vinima, žestokim pićima, pjenušavim pa fortificiranim vinima tipa porto i šeri. Nakon svakog stupnja polaže se ispit, a na kraju brani diplomski. To stoji oko 5000 eura, ne računajući putovanja i smještaj u Austriji tijekom predavanja.
- Od 50 vinskih akademika 40 se dalje školuje za majstora vina, no u prosjeku završi samo dvoje. A među tih pet posto nisu baš svi profesionalci – rekao je. Majstor vina tako je postao njemački pilot. Deset godina išao je na tečajeve i obilazio svjetske vinarije. Potrošio je oko 100.000 eura.
- On je ekstreman slučaj jer amateri rijetko idu na ovakva školovanja, a treba im i više vremena jer rade nešto drugo. Profesionalci mogu za pet do osam godina postati Master of Wine. Treba im i između 25.000 i 30.000 eura. No titula donosi posao kojim će taj novac lako vratiti – objasnio je Schuller.
Budući majstori dvije godine slušaju predavanja u Austriji i Francuskoj. Na završnom ispitu tri sata pišu test, a potom naslijepo kušaju 36 vina. Svakom vinu trebaju odrediti sortu, državu, pa i regiju iz koje je grožđe, te opisati način proizvodnje. Za kraj ponovno brane disertaciju koju su prije početka ispita predali. I to ih stoji još 5000 eura. Trebaju, naravno, platiti i smještaj, ali i proputovati svijet jer bez upoznavanja vinarija svih kontinenata titulu Master of Wine je gotovo nemoguće steći. Zato je onaj Nijemac i potrošio 100.000 eura, a zbog posla nije mogao završiti za manje od 10 godina.
Ivan Barbić jedini je Hrvat s titulom majstora vina. Rođen je u Zagrebu, a studirao tehnologiju hrane u Švicarskoj, gdje je i diplomirao na analizi okusa vina. U Institutu Master of Wine vode ga kao Švicarca. Našoj je javnosti najpoznatiji po suradnji s Ivom Dubokovićem, profesorom marketinga, s kojim je na Hvaru napravio kultni plavac Medvid od grožđa s položaja Medvid Bod.
Naša je postala i Joanne Jo Ahearne. MW je od 2008., a od 2014. vina radi na Hvaru. Prvo joj je bilo ružičasto vino od darnekuše, koje je po majci nazvala Rosina, a po onome što priča može se zaključiti da je zaljubljena u plavac mali, a napravila je Pošip te Wild skins, maceriranu mješavinu lokalnih sorata bogdanuše, kuča i pošipa.

Dosta mi je trebalo da se sjetim jela koje bi savršeno pratilo Pošip 2016. Andre Tomića, a ugodno je bilo čekati ideju uz čašu u kojoj se fino vino razvija. Omirisati ga, kušati, dotočiti malo da bi se osvježilo, kako se to kaže, iako je važno da ga ne bude u čaši premalo jer tad gubi i miris i okus. Pa lijepo je i usporediti ga s vinom od iste sorte i iz iste vinarije, ali iz 2015. Starije je brže leglo. Dopalo se na prvu i jednostavnije je bilo uživati. Hobotnica ispod peke ili lignje sa žara odmah su se pojavile kao ideja za pratnju pošipu iz 2015., vinu čiji je ozbiljan “problem” to što teče. Lako se pije i butelja se brzo isprazni. Mlađi pošip bio je zahtjevniji, što kod vina inače nije pravilo. U ovom je slučaju razlika i veća jer je Tomić promijenio način proizvodnje. Berbu 2016. djelomično je odnjegovao na kvascima u bačvicama od francuskog i slavonskog hrasta. To je obavezna tehnologija pri proizvodnji šampanjaca i boljih pjenušaca, često se koristi kod mirnih vina od chardonnaya, a s pošipom su se tako već poigrali Luka Krajančinć s Korčule te vinarija Madirazza s Pelješca, čija su vina označena sa “sur lie”, što znači “na kvascima”. Postupak vinima daje posebnu svježinu, arome kruha ili brioša te punoću i kompleksnost. Vina odnjegovana na kvascima u pravilu su i dugovječnija od onih koja se dižu s taloga čim prestane fermentacija. To ne mora značiti da su kvalitetnija, nego imaju drugu vrstu svježine koja dulje traje u boci.
U Tomićevu Pošipu 2016. netom nakon posluživanja osjetio se miris toplog kruha kroz koji se polako probijala nježna aroma zelene kruške. Kako je vrijeme prolazilo, iskazivale su se i suhe marelice te mediteransko bilje, po čijim je mirisima pošip prepoznatljiv. Okus je pun, relativno topao, ipak je riječ o 13,5 posto alkohola, i dugo traje. Zbog toga je i dojam da ga se ne može puno popiti. Nije to vino koje se odmah proguta. Lijepo ga je provrtjeti po ustima i traži da se malo razmisli o njemu, pa ga je relativno malo dovoljno uz ručak. To je u skladu s izrekom za koju ne znam je li je Andro Tomić smislio, ali je po njoj poznat: “Vino se pije na ure, a ne na litre”. I kad se pije polako, stigne se sjetiti uz koje ga jelo poslužiti. Hobotnicu da, ali na salatu. Grožđe za ovaj Pošip stiže s dva hvarska lokaliteta, s Agera između Jelse i Staroga Grada, te s južnih obronaka otoka.
Hvaranin nam je tako ponudio malo drukčije iščitavanje korčulanske sorte. Pošip je prirodni križanac bratkovine i zlatarice blatske. Potonja je sorta na listi kritično ugroženih u Hrvatskoj. Ima je gotovo samo na Korčuli, a prema službenim podacima, 2013. je bila posađena ukupno na samo 0,56 hektara, što je otprilike veličina nogometnog igrališta. Ovu zlataricu ne treba miješati sa zlataricom vrgorskom koja se uzgaja u čistim nasadima u vinogradarskoj podregiji Dalmatinska zagora. To je zlatarica od koje postoji nekoliko vina na tržištu, a najpoznatije se prodaje pod imenom Livija i radi ga opuzenska vinarija Prović. Druga pošipova majka bratkovina također je ugrožena, no ne poput zlatarice blatske. Ona spada u “samo” ugrožene sorte. Ni nje vjerojatno nema izvan Korčule, a odlikuje je izraženija kiselost pa se sadi uz sorte poput pošipa i maraštine, kako bi vinima osigurala svježinu. Dr. Marcel Jelaska iz splitskog Instituta za jadranske kulture je prije 50-ak godina istraživao podrijetlo pošipa i našao zapis u arhivima starih korčulanskih obitelji da je prva berba grožđa te sorte bila 1880. Pošip prati i lijepa legenda da je prvi trs sredinom 19. stoljeća pronašao težak Marin Tomašić Barbaca iz Smokvice. Bila je to samonikla loza koju je presadio, razmnožio pa podijelio susjedima. No tu je legendu krajem prošle godine demantirao dr. Nikola Mirošević, umirovljeni profesor zagrebačkog Agronomskog fakulteta i dugogodišnji šef fakultetskog Zavoda za vinogradarstvo i vinarstvo, inače i sam Korčulanin. Bilo je to baš na predstavljanju Tomićevih vina u Zagrebu, a Mirošević je otkrio da se pošip spominje već u 17. stoljeću.