Dosta mi je trebalo da se sjetim jela koje bi savršeno pratilo Pošip 2016. Andre Tomića, a ugodno je bilo čekati ideju uz čašu u kojoj se fino vino razvija. Omirisati ga, kušati, dotočiti malo da bi se osvježilo, kako se to kaže, iako je važno da ga ne bude u čaši premalo jer tad gubi i miris i okus. Pa lijepo je i usporediti ga s vinom od iste sorte i iz iste vinarije, ali iz 2015. Starije je brže leglo. Dopalo se na prvu i jednostavnije je bilo uživati. Hobotnica ispod peke ili lignje sa žara odmah su se pojavile kao ideja za pratnju pošipu iz 2015., vinu čiji je ozbiljan “problem” to što teče. Lako se pije i butelja se brzo isprazni. 
Mlađi pošip bio je zahtjevniji, što kod vina inače nije pravilo. U ovom je slučaju razlika i veća jer je Tomić promijenio način proizvodnje. Berbu 2016. djelomično je odnjegovao na kvascima u bačvicama od francuskog i slavonskog hrasta. To je obavezna tehnologija pri proizvodnji šampanjaca i boljih pjenušaca, često se koristi kod mirnih vina od chardonnaya, a s pošipom su se tako već poigrali Luka Krajančinć s Korčule te vinarija Madirazza s Pelješca, čija su vina označena sa “sur lie”, što znači “na kvascima”. Postupak vinima daje posebnu svježinu, arome kruha ili brioša te punoću i kompleksnost. Vina odnjegovana na kvascima u pravilu su i dugovječnija od onih koja se dižu s taloga čim prestane fermentacija. To ne mora značiti da su kvalitetnija, nego imaju drugu vrstu svježine koja dulje traje u boci.
U Tomićevu Pošipu 2016. netom nakon posluživanja osjetio se miris toplog kruha kroz koji se polako probijala nježna aroma zelene kruške. Kako je vrijeme prolazilo, iskazivale su se i suhe marelice te mediteransko bilje, po čijim je mirisima pošip prepoznatljiv. Okus je pun, relativno topao, ipak je riječ o 13,5 posto alkohola, i dugo traje. Zbog toga je i dojam da ga se ne može puno popiti. Nije to vino koje se odmah proguta. Lijepo ga je provrtjeti po ustima i traži da se malo razmisli o njemu, pa ga je relativno malo dovoljno uz ručak. To je u skladu s izrekom za koju ne znam je li je Andro Tomić smislio, ali je po njoj poznat: “Vino se pije na ure, a ne na litre”. I kad se pije polako, stigne se sjetiti uz koje ga jelo poslužiti. Hobotnicu da, ali na salatu. Grožđe za ovaj Pošip stiže s dva hvarska lokaliteta, s Agera između Jelse i Staroga Grada, te s južnih obronaka otoka.
Hvaranin nam je tako ponudio malo drukčije iščitavanje korčulanske sorte. Pošip je prirodni križanac bratkovine i zlatarice blatske. Potonja je sorta na listi kritično ugroženih u Hrvatskoj. Ima je gotovo samo na Korčuli, a prema službenim podacima, 2013. je bila posađena ukupno na samo 0,56 hektara, što je otprilike veličina nogometnog igrališta. Ovu zlataricu ne treba miješati sa zlataricom vrgorskom koja se uzgaja u čistim nasadima u vinogradarskoj podregiji Dalmatinska zagora. To je zlatarica od koje postoji nekoliko vina na tržištu, a najpoznatije se prodaje pod imenom Livija i radi ga opuzenska vinarija Prović. Druga pošipova majka bratkovina također je ugrožena, no ne poput zlatarice blatske. Ona spada u “samo” ugrožene sorte. Ni nje vjerojatno nema izvan Korčule, a odlikuje je izraženija kiselost pa se sadi uz sorte poput pošipa i maraštine, kako bi vinima osigurala svježinu. Dr. Marcel Jelaska iz splitskog Instituta za jadranske kulture je prije 50-ak godina istraživao podrijetlo pošipa i našao zapis u arhivima starih korčulanskih obitelji da je prva berba grožđa te sorte bila 1880. Pošip prati i lijepa legenda da je prvi trs sredinom 19. stoljeća pronašao težak Marin Tomašić Barbaca iz Smokvice. Bila je to samonikla loza koju je presadio, razmnožio pa podijelio susjedima. No tu je legendu krajem prošle godine demantirao dr. Nikola Mirošević, umirovljeni profesor zagrebačkog Agronomskog fakulteta i dugogodišnji šef fakultetskog Zavoda za vinogradarstvo i vinarstvo, inače i sam Korčulanin. Bilo je to baš na predstavljanju Tomićevih vina u Zagrebu, a Mirošević je otkrio da se pošip spominje već u 17. stoljeću.
Vino.hr online vinoteka